Emmanuel Macron zakoračio je na političku scenu 2014. godine, u vladi koju je formirao neuspješan i nepopularan predsjednik François Hollande. Kako zbog Hollandea nije bilo ni iluzije da bi socijalisti mogli pobijediti na izborima, a Republikanci, stranka desnog centra su se još oporavljali od kaosa koji je za sobom ostavio Nicolas Sarkozy, bivši investicijski bankar kod Rothschilda je ugledao mogućnost i kandidirao se na predsjedničkim izborima 2017. godine. Pobjeda je bila veličanstvena, kao i kasnije osvajanje Narodne Skupštine s na brzinu sklepanom strankom. Nova snaga Europe, tumačilo se.
Danas je Macron blijeda sjena slike koju je iza sebe ostavljao prve godine mandata. Promatra nerede na ulicama i očito je bez ideje što učiniti. U subotu je odgodio državni posjet Njemačkoj jer, razumljivo, ne smije otići iz zemlje u ovako osjetljivoj situaciji. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier poručio je da "s velikom pozornošću prati situaciju u Francuskoj, nada se da će nasilje na ulicama uskoro prestati i da će se ponovno uspostaviti društveni mir".
Donald Trump je hodajuća nevolja u politici, ali je izabrao upravo Macrona kako bi unio razdor u EU, njemu je ponudio povoljne trgovinske uvjete ako bi se odrekao ograničenja koja postavlja Unija. Francuski predsjednik je to odbio, razumljivo. Trumpu ne bi palo na pamet tako pristupiti tadašnjoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, vjerojatno je prepoznao određenu dozu narcizma, od kojeg boluje, u mladom političaru. Kojeg su francuski novinari rano u mandatu prozvali Jupiterom zbog službenih slika, ali i javnih nastupa, sklonosti pompi, Versaillesu.
Neredi koje su pokrenuli “žuti prsluci” prvi su pokazali prije svega Macronu da je njegova moć ograničena. Pokušavajući smiriti prosvjednike održao je govor naciji u kojem nije bilo jupiterovskog stava, pokazao se političar koji je spreman na ustupke. I to nije bilo dovoljno, prosvjedi su se brzo preobratili iz legitimne borbe protiv dodatnog poreza na gorivo kojim bi se financirala zelena tranzicija u rušilačke napade na privatnu i javnu imovinu. S tom se prijetnjom Elizejska palača, sjedište predsjednika i francuska vlada suočavaju i sada. Prvih su dana prosvjedi bili usmjereni prema snagama sigurnosti, ali, kako je iskustveno potvrđeno, ako se na zaustave dovoljno brzo, bande se ubrzo ubace i počinju koristiti priliku za krađu dok anarhističke skupine uništavaju.
Kako se čini u nedjelju, vlada i dalje nema ikakvog odgovora osim raspoređivanja još većeg broja policijskih i žandarmerijskih postrojbi. Predsjednikova bezidejnost ogleda se u njegovom izjavi da su “nezanemarivu ulogu” odigrale društvene mreže Snapchat i TikTok. Dodao je da su bijesni mladi ljudi “zatrovani video igricama”. Le Monde dodaje da je ”išao tako daleko da to kaže”. Ne mogu izostaviti usporedbu sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem koji je nakon tragičnog višestrukog ubojstva u školi u Beogradu kritiku također usmjerio prema video igricama. Pokazatelj je to nemoći, gubitka kontrole.
Tek što je prošla javnozdravstvena kriza i Macron, znatno teže nego prije pet godina, prošle godine osvojio novi mandat, upustio se u političku avanturu: odlučio je provesti zakon o povećanju dobi odlaska u mirovinu. Riječ je o više nego opravdanoj mjeri jer Francuska ima kompliciran zakon o odlasku u mirovinu koji, u određenoj mjeri, diskriminira. Trebala je to biti politička pobjeda kojom bi Macron pokazao da može mijenjati društvo. I krahirao. Nije pravodobno osigurao podršku republikanaca – njegova stranka, koja je prošle godine promijenila ime u La Renaissance, ne kontrolira većinu u Skupštini – tako da je, da bi progurao zakon, morao koristiti ustavnu mogućnost da ga nametne. Ne treba dvojiti da bi prosvjeda bilo i da je zakon izglasan, ali ne bi ostao dojam prisile. Prosvjedi su opet zakotrljali ulicama pa je Pariz morao otkazati posjet novog britanskog kralja Charlesa III.
Situaciju koristi radikalna desnica čiji novi lider Éric Zemmour – roditelji su doseljenici iz Alžira – već govori o “rasnom ratu u stranim enklavama” dok radikalna ljevica napada policiju. Macron je na početku političke karijere rekao da je došlo vrijeme prekinuti razliku desnice i ljevice. Druga godina njegovog drugog mandata pokazuje da je ta ideja potpun promašaj jer se zemlja sve snažnije dijeli na one koji žele “čvrstu ruku” i one koji smatraju da odgovornost leži u rasizmu unutar snaga sigurnosti te nesposobnosti vlade da riješi pitanje siromaštva.
Macronu nisu pomogli ni određeni uspjesi u ekonomiji, pad nezaposlenosti na oko 7% (u doba Hollandea je bila iznad 10%). Ulogu je odigrala inflacija, svakako, ali nezadovoljstvo vladom dublje je i od mirovinske reforme i rasta cijena. S jedne strane to je neuspjeh da se pariškim i predgrađima drugih gradova, gdje je populacija imigrantskih korijena, osigura mogućnost uspinjanja unutar društvene strukture.
Problem nije nov, i 2005. godine su gorjela pariška predgrađa kad je Sarkozy, tada još ministar unutarnjih poslova, prosvjednike nazvao ološem. Uslijedio je niz kriza, od globalne financijske preko terorističkih masakara 2015. godine, do pandemije. Vlasti nisu napravile ništa kako bi problem riješile. Sada se vratio Macronu. S druge je strane nezadovoljstvo ostalih skupina vladinim politikama. Reakcija na ubojstvo mladog, 17-godišnjeg Nahela, u određenoj mjeri potvrđuju da vlada ne vlada.
Otkazivanje puta u Njemačku udarac je Macronovom vanjskopolitičkom imageu koji je sustavno gradio smatrajući da će tako ostaviti povijesni trag. Uzburkao je duhove 2019. godine kad je zaključio da je “NATO pretrpio moždanu smrt”, da bi se, nakon ruske agresije na Ukrajinu, pokazalo da je Savez i živ i sposoban. Oblijetao je oko ruskog predsjednika Vladimira Putina da ga odgovori od agresije i doživio potpuni poraz. A onda iz Narodne Republike Kine, u trenutku kad SAD i EU dogovaraju elemente zajedničkog nastupa prema kineskoj Partiji, poručio da je “EU u vazalnom položaju” prema SAD. Izgubio je utjecaj na istoku Europe zbog Putina, na Zapadu zbog stava prema Washingtonu.
Državnik kapaciteta De Gaullea, Margaret Thatcher, bivšeg talijanskog predsjednika Sandra Pertinija našao bi izlaz, osovio bi se na noge i nakon svih tih poraza. Macron izgleda nema tu karakteristiku. Što je loše za EU jer su pred njim još četiri godine mandata.
Hrvatski strateški savez s Parizom potpisan je s Macronom, ali nije vezan samo uz njegovu osobnost. Riječ je o vezama koje nadilaze francusku dnevnu politiku i zbog toga ne treba brinuti.