Nemoguće je čak i špekulirati o svim uzrocima Papine “ostavke”: zdravstveni razlozi, koji iskaču u prvi plan, gube uvjerljivost u usporedbi s primjerom njegova prethodnika, Ivana Pavla Drugog, koji je doslovno umirao u javnosti, svjedočeći tako vjeru na posve izniman način.
Američki jezuit James Martin u jučerašnjem je New York Timesu pak zaključio da je jedan od najtradicionalnijih vatikanskih poglavara povukao jedan od najnetradicionalnijih zamislivih poteza u povijesti Crkve, pokazujući tako da Papa nije nezamjenjiv, da Papa nije Krist, nego da je samo svećenik.
Ova je tvrdnja vrlo hrabra, ali ona, shvatimo li je krajnje konzekventno, dovodi u pitanje autoritet bilo kojeg Pape: ako je Papa samo svećenik, zašto bi on bio više u pravu od bilo kojeg drugog svećenika ili, u krajnjoj liniji, od bilo kojeg drugog katolika koji dobro poznaje vjerska i crkvena pitanja?
Svi Papini abdikacijski motivi još će dugo biti nejasni. Posljedice njegove odluke također su nejasne, a s vremenom bi se mogle pokazati vrlo teškima, barem za funkcioniranje Crkve. Razmjerno je jasno, međutim, u kakvom je stanju Benedikt XVI. ostavio Katoličku crkvu.
“Crkva je 200 godina iza našeg vremena” izjavio je lani u ljeto, u zadnjem, sada već glasovitom intervjuu talijanski kardinal Carlo Maria Martini, koji je preminuo u Vareseu 21. kolovoza 2012. u 85. godini, dakle, u istoj dobi u kojoj se Ratzinger odlučio povući. U tom je intervjuu kardinal Martini precizno skicirao dva glavna globalna problema Katoličke crkve. Prvu grupu problema čine skandali unutar Crkve, pri čemu je Martini izrijekom spomenuo pedofiliju (premda je Vatikan gotovo neprekidno opterećen i nizom financijskih skandala).
Drugi je problem nesposobnost Crkve da artikulira odgovore na bitna etička pitanja suvremenog života, što je Martini pregnantno sažeo u sintagmi o dvije stotine godina Crkvina zaostatka za našim vremenom (hrvatski bi biskupi bilo koga iz necrkvenog svijeta zbog takve tvrdnje proglasili nositeljem komunističkog mentaliteta, ako već ne i osobnim Antikristovim opunomoćenikom). Kada je riječ o crkvenim skandalima, upravo je nevjerojatno koliko je dugo vremena Crkvi trebalo da se suoči s uistinu golemim problemom seksualnog nasilja nad djecom.
Bezbroj sam puta u hrvatskim crkvenim krugovima čuo ili pročitao objašnjenje kako su optužbe za pedofiliju nepoštene i zlonamjerne jer, eto, pedofilije ima posvuda, a sva se pozornost javnosti usmjeruje na pedofile u Crkvi, kako bi se Crkvu kompromitiralo.
Žalosno je da bilo tko, ozbiljnije obrazovan, uopće pokušava koristiti takav argument jer, kao što se od policije ne očekuje da pljačka banke, kao što se od liječnika ne očekuje da ozljeđuju i usmrćuju pacijente, tako se od svećenika ne očekuje da seksualno iskorištavaju djecu.
No korištenje tog intelektualno inferiornog argumenta najbolje govori o psihološkom stanju među značajnim dijelom crkvene hijerarhije, koja je čak i prikrivanje pedofilije smatrala korisnim za dugoročne crkvene interese.
O pedofiliji se napokon progovorilo konkretno, Papa Benedikt ispričao se žrtvama, mnogi su krivci kažnjeni, neke su odštete isplaćene u milijunskim iznosima. O crkvenim financijskim skandalima ne zna se, međutim, još gotovo ništa nepobitno, osim što je prilično nesporno da vatikanske financijske institucije često posluju protuzakonito, ili barem mimo propisa (pa su tako, podsjetimo, početkom siječnja morali biti zatvoreni svi bankomati u samom Vatikanu).
Drugi globalni problem Crkve, za Vatikan i za budućnost katoličanstva, još je opasniji.
Crkva, zaista, kako je pred smrt ustvrdio kardinal Martini, stoljećima zaostaje za potrebama našeg vremena. “Pitanja o seksualnosti primjer su da Crkva treba krenuti stazom promjena”, rekao je Martini pa nastavio: “Moramo se pitati slušaju li ljudi još uvijek crkvene savjete kada se radi o seksu? Je li na tom području Crkva još uvijek referentni autoritet, ili se pretvorila u medijsku karikaturu?” Cijeli cirkus u koji nas je Crkva uvela zbog zapravo benignog školskog seksualnog odgoja, a još više pozornost i poštovanje koje su crkveni čelnici, predvođeni kardinalom Bozanićem, iskazali američkoj seksofobnoj aktivistici Judith Reisman, ukazuje, nažalost, na opravdanost Martinijeve ocjene o crkvi kao medijskoj karikaturi, a ne kao autoritativnom referentnom mjestu za pitanja o seksu. Posebno je zanimljiv Martinijev stav o svetim sakramentima. “Čemu služe sakramenti?” pitao se. “Oni nisu sredstva discipline, nego pomoć ljudima na njihovu putu, u slabostima njihova života.”
Crkvena hijerarhija, pa tako i ona u Hrvatskoj, drži, međutim, da sakramenti jesu disciplinska sredstva, te stoga dodjelu sakramenta često uvjetuje doslovnim pokoravanjem pojedinim crkvenim pravilima ili, još gore, pojedinačnom interpretacijom tih pravila.
Martinijeve rečenice o sakramentima predstavljale su uvod u prilično revolucionarnu tezu o crkvenim rastavama i brakovima.
Kako znamo, Crkva, načelno, ne odobrava rastave (premda postoje crkveni sudovi koji u određenim situacijama dopuštaju rastave). Martini je, pak, smatrao da i rastavu i ponovni brak valja odobriti; da se, dakle, ne radi o preljubu ni o kršenju Božjih zakona, nego o pronalasku nove snage u ljudima koji su bili nesretni u prvom braku.
Kardinal Martini ovdje je apostrofirao položaj žena, čije rastave i eventualne druge brakove ne odobrava ni njihova obitelj, pod utjecajem zastarjelih crkvenih pravila.
Činjenica je da Crkva nije kadra odgovoriti na niz ključnih društveno-moralnih, ali i unutarnjih pitanja, koja će u idućim desetljećima determinirati njenu ulogu u društvu.
Crkva nije kadra postaviti se ni prema jednom obliku seksualnog ponašanja, koje nije “kodificirano” prije vrlo mnogo vremena. Crkva nije kadra prihvatiti i propagirati zaštitnu ulogu kondoma (premda Crkva najbrže raste u Africi, gdje je HIV najrašireniji), a ovih smo se dana susreli s anakronim ispadom vjerskog fanatizma, kada vlasnica jedne ljekarne pacijentici nije htjela prodati antibebi tablete.
Crkva ne zna kako da se postavi prema homoseksualcima i njihovim zahtjevima za društvenom afirmacijom i integracijom.
Crkva ne zna kako da se postavi prema suvremenom braku, u kojem više ne postoji muška dominacija. Crkva još nije kadra ozbiljno razgovarati o tome mogu li žene postati svećenice. Dok Crkva ne počne rješavati ova, kao i neka druga fundamentalna pitanja u političkoj sferi, ona će u razvijenom svijetu nužno gubiti utjecaj i relevantnost.
U Hrvatskoj je, nažalost, stanje podjednako ili čak i gore. Hrvatska je Katolička crkva prirodno radikalno konzervativna. Ona je doživjela, i hrabro podnijela, strahovite progone tijekom komunizma, pa sada u svakom svjetonazorskom neistomišljeniku vidi obnovitelja komunizma. Ona se četrdeset i pet godina snažno borila za očuvanje hrvatske nacionalne politike, pa sada ne može razumjeti da hrvatska država više nije fizički ugrožena.
Ona duboko ne vjeruje u koncept sekularne države te smatra da mora voditi političke ratove, iako je za to baš nitko nije ovlastio. Ona je, da još jednom parafraziramo kardinala Martinija, uistinu desetljećima i desetljećima iza našeg vremena. Papa Benedikt XVI. iza sebe nije ostavio dobru i snažnu Crkvu (dobra i snažna bila je Crkva koja je provodila duh Drugog koncila, te koja je rušila komunizam).
Trajno će se postavljati pitanje je li Papa abdicirao i zato što je izgubio vjeru da je današnju Crkvu moguće učiniti boljom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....