SJEĆANJE

DAN KOJI JE ZAPAD POUČIO STRAHU Petnaest godina od terorističkog napada na zgradu WTC-a u New Yorku

Bilo je terora, i te kako, i prije 11/IX/2001, kao što ga je bilo i poslije i kao što će ga biti. Bilo je strašnijih i gadnijih epizoda, bilo je daleko duljih perioda u kojima su cijeli narodi ceptili od straha - ali su al-Qa’idini napadi na Dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku te na Pentagon u Washingtonu, poučili sav Zapad ponovo strahu, čuvstvu koje je Zapad izgubio, prepustivši ga tek nekim svojim pripadnicima kao individualno dobro.

Zapad se bio sviknuo, u dugim stoljećima poslije Atile i Džingisa kana, da je samo on generalno ovlašten sijati strah i zveckati terorom, unutar sebe, dakako, a još upornije među inima, da je on ovlašten nekažnjeno provoditi genocid, kakvim je gotovo do korijena poharao Ameriku, a unutar sebe Rome i Židove (uz poneke komšije, onako dobrosusjedski) - ali da nitko nema pravo detonirati petarde pod njegovim prozorima.

I onda Osama bin Laden pošalje Mohammeda Attu i njegove hajduke, atentatore samoubojice, savršeno nemarne spram tuđe patnje u ime “ višega”, obogotvorenog cilja.

Nakon toga američkog jutra a evropskog popodneva svijet je bio kao i dotad, ali Zapad nije bio isti: ukazao mu se strah, ne kao užas pojedinaca, ne kao groza cijelih religijskih odnosno etničkih grupa, nego kao posvemašnji kolektivni teror, kao osjećaj da više nema četvornog metra na kojemu je stanovnik Zapada siguran, kojim smije kročiti ili na njemu prileći, a da se ne mora pritom stalno osvrtati ne bi li uočio odakle ga vreba pogibelj.

Zvučna pljuska

A strah je pogano božanstvo.

Može učiti pameti tako što poučava oprezu, promišljanju, napokon možda i razboru. Onoga tko ima klicu razbora, zapretanu ispod nagona. Može, međutim - a to je u gmazova i njihovih potomaka sisavaca mnogo češći slučaj - izazvati agresiju, slijepi bijes štakora satjeranoga u kut, skok u kojemu je važnije nanijeti zlo nego se od zla obraniti.

“Kako je nastao strah”, jedna od Balooovih priča iz Kiplingove džungle, govori, naravno, o najstrašnijoj zvijeri koja se ikada pokazala pod Suncem nebeskim, bez krzna i bez derača, ali kapacitiranoj za larpurlartističku zloću, za pakost po sebi: o čovjeku. Taj jedanaesti rujna nam je na Zapadu, poput eksplozivno zvučne pljuske, predočio, nabio na nos upravo taj suri odraz naše ljudske naravi, onako sirov i surov, bez privida milosrđa, za koji se hvatamo poput ševe pred ogledalom. Iz sna o pomirbi s poviješću, o postignutoj ekonomskoj i socijalnoj ravnoteži koju samo treba posredovati i ostalima pa će sva Zemlja postati globalni Eden, iz tlapnje o kraju povijesti i smrti ideologija, prodrmao nas je krah manhattanskih nebodera. Povijest je nahrupila ukrcavši se u slučajne putničke avione, ideologija se vratila s najkrvoločnijom povijesnom maskom, onom isključive religije. Od koje nas, po kolokvijalnom klišeu, “ne spasi ni bog”.

Prešućivanje nevolja

Dok je teror satirao druge, na Istoku i na Jugu, imali smo privilegij to promatrati iz medijske lože, poput dvojice ciničnih mojih vršnjaka u Muppet Showu. S podjednako nadmoćnim nehajem ili hinjenom solidarnošću, s kojima smo - po hrvatskim medijima - prenosili ili kao redundantno opetovanje svojedobno prešućivali nevolje žrtava ratovanja odnosno terorizma u ne tako dalekoj Palestini ili jedva bližem Libanonu. Kad je rat provalio kroz naša hrvatska vrata, zabezeknuti smo bili kako sav svijet nije uzbuđen našom nevoljom. A kada je oružje zamuklo u Hrvatskoj, kada smo žrtve segregirali u komemoracije, u sve rjeđe spomen-osmrtnice po novinama, opet smo sebi mogli dopustiti prirodnu, netrpeljivu dosadu pred vijestima o patnjama u Siriji, Darfuru, Libiji, Afganistanu - što nas briga kad nije u našem stanu, u Hrvatistanu? Točno, i mi smo Zapad, u malome, ali baš lijepo zapadnjački egocentričan, autoreferencijalan: sofisticirano sebičan. U tom sklopu je autoreferencijalan obred i obilježavanje jedanaestog rujna, komemoriranje straha uz pripadajuće obrede, ponajviše baš medijske. Višeput sam izrazio indignaciju jer je nešto manje od 2000 američkih uglavnom kršćana, pobijenih prije 15 godina u avionima, Dvojnim neboderima u New Yorku i Pentagonu u Washingtonu, dobivalo daleko više medijskog odjeka nego 8000 muslimana pobijenih u Srebrenici - pa i u nas, kojima je Srebrenica nešto bliža od New Yorka.

Simbolički ciljevi

Naravno, s jedne strane su Svjetski trgovinski centar i Pentagon bili i duboko simbolički ciljevi, udarac u samu srž slike Sjedinjenih Država Amerike o sebi samima. S druge strane - i to treba reći - mnogo je jednostavnije u našim ambijentima kao teror spominjati masovan zločin u kojemu su zli muslimani pobili nevine kršćane nego u tim istim terminima makar izustiti da su zli kršćani masakrirali, jednoga po jednoga, četiri-pet puta brojnije nevine muslimane. Dapače, kad je 11/IX posrijedi, ne spominje se nacija nego vjera ubojica, ali kad je posrijedi Srebrenica, prešute vjeru a naglase naciju (nimalo čudno: sličan dvostruki ključ se u svim našim medijima koristi kad su posrijedi žrtve 1945, pa i 1941: nikada se ne biraju pridjevi iz istog koša, bio on etnički, religijski ili ideološki, nego se iz jednog koša bira za žrtve, a iz drugoga za egzekutore, ne bi li se činilo da su žrtve uvijek “naše” a da su egzekutori “njihovi”, dakle krvnici po porijeklu a ne samo po definiciji). S treće strane stoji i činjenica da se 11/IX dogodio u centru medijskoga globalnog sela. Vodeći računa o koncentriranim krugovima medijske pažnje, po kojima je bliže bogu ono što je bliže sjevernoameričkome medijskom oltaru, jasan je i treći razlog zašto je taj datum dignut na pijedestal najgoreg bauka suvremenog doba. Ali to očito nije bio dovoljan razlog da nešto naučimo - a tko od povijesti ne uči, osuđen ju je ponavljati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:43