Parlamentarni izbori održani u nedjelju i ponedjeljak ostavljaju Italiju bez stabilne većine koja bi mogla vladati. U prvim sitnim satima utorka slika još nije bila posve jasna, ni kada su prebrojani rezultati na 98 posto biračkih mjesta.
Ipak, osvojivši 29,6 posto glasova, koalicija lijevog centra koju vodi Pierluigi Bersani osvojila je apsolutnu većinu u Zastupničkom domu, zahvaljujući većinskoj nagradi: 340 od 630 mandata. U Senatu je Bersanijeva koalicija osvojila 300.000 glasova više nego desničarska koalicija koju vodi Silvio Berlusconi, ali Berlusconi ima mandat više: 114 od 315. Ipak, zahvaljujući tome što se u Senatu dijeli 20 većinskih nagrada, po jedna za svaku oblast, u Senatu nema većine. A to znači da nema ni stabilne vlade.
Ostalima samo mrvice
Moguća je, doduše, (ponovna) “velika koalicija” (jer to je bila parlamentarna osnova Montijeve tehničke vlade), ali nije vjerojatna, jer bi nakon nje i Bersani i Berlusconi na sljedećim izborima prošli kao bosi po trnju (već im je naškodila podrška Montijevoj vladi). Alternativa je skori novi izlazak na izbore, možda s novim, to jest bitno drukčijim izbornim zakonom.
Berlusconijeva koalicija ima u Zastupničkom domu 29,1 posto.
Senzacionalan uspjeh ostvario je Pokret 5 zvijezda koji vodi bivši komičar Beppe Grillo: sa 25,5 posto najjajča je pojedinačna stranka u Italiji.
Premijer u ostavci Mario Monti ostao je daleko za njima (10,5 posto) - dok su ostalima preostale mrvice.
Stanje se mijenjalo iz minute u minutu dok su brojani glasovi. Nikada u Italiji nije bilo neizvjesnijih izbora. Njihovi rezultati još nisu sagledivi. Očito je da Bersani nije pobijedio, da Berlusconi nije izgubio, da je Grillo dobio više nego je itko predviđao. Očito je da Talijani nisu glasali za stabilnost.
Izlazne ankete
Milanska burza je u prvih nekoliko minuta nakon zatvaranja izbornih mjesta procijenila da će vlast biti stabilna, u Bersanijevim rukama, pa je indeks MIB poskočio za 3,5 posto, a porast se ubrzo stabilizirao na 3,2 posto. Pokazalo se ubrzo da ekonomski žreci nisu znali nešto više, nego su naprosto bili brzopletiji: trend se stubokom promijenio (a raskorak između kamata na njemačke i na talijanske dugoročne državne obveznice postao naglo nepovoljniji po Italiju) netom su se pojavile prve projekcije, koje su najavljivale pobjedu Berlusconijeve grupacije u Senatu, a time i pozdrav bilo s kakvom stabilnosti.
Izlazne ankete su tvrdile da je Bersani pobijedio s oko 5 posto razlike, koja bi mu donijela apsolutnu većinu u Zastupničkom domu, a možda i u Senatu. Ne treba nikako zaboraviti da su izlazne ankete odlučno promašile i 2006. i 2008. - ali tada su barem prve projekcije bile koliko-toliko točne.
Italija više nije ista
Čini se da je Grillov Pokret 5 zvijezda odnio znatno više glasova lijevom centru nego desnici. Lijevom centru je nekoliko postotaka odnio i Antonio Ingroia sa svojom Civilnom revolucijom. On je računao da će moći uvjetovati Bersanija slijeva, ali se sada čini da uopće neće u Parlament. Zato je Bersani kukao i vapio da se glasa “korisno”, ali nije uspio uvjeriti one koji slijede klasične ljevičarske sheme i kojima je lijevi centar možda i odurniji od desnice, jer od desnice očekuju prokapitalističku politiku, dok je lijevom centru predbacuju.
Potpuno je nejasno kako će ovako sastavljen Parlament izraziti novu vladu i izabrati novog predsjednika Republike. Prvi test će biti već izbor predsjednika Senata. Ovog časa nijedna od stranaka nije spremna govoriti ni o velikoj koaliciji (pogotovu nakon žestoko zakrvljene predizborne kampanje) a kamoli o novim izborima.
Jedno je, međutim, posve jasno: Italija više nije ista kakva je bila posljednjih dvadesetak godina. Kriza ju je pretresla od vrha do dna.
Pouzdano je, međutim, da su izbori prošli bez incidenata, izrazito civilno.
Pravu većinu birača čine oni razočarani i očajni
Na izbore nije izišlo više od 25 posto birača - što je negativan rekord u Italiji, koja je uvijek voljela glasati, ali posljednjih dvadesetak godina konstantno slabi ta ljubav.
S druge strane, barem dvadesetak posto glasova, koliko je manje-više dobio Pokret 5 zvijezda bivšega komičara Beppea Grilla, nisu ništa drugo nego drugi (ili čak prvi) znak istog razočaranja. Grillo i njegov pokret ništa ne predlažu, samo kritiziraju, prosvjeduju, pozivaju tradicionalne političare da se predaju i vrate kući.
Zbrojimo li ta dva postotka, dobivamo gotovo svakoga drugog građanina Italije kojemu se dosadašnja politika toliko zgadila da za nju ne želi ni čuti.
To bi moralo alarmirati, zapravo prestrašiti političke stranke. To je ferment u kojemu se rađa prvo populizam (koji je predstavljala Sjeverna liga u Lombardiji, Venetu i Pijemontu, a sada je predstavlja Beppe Grillo u Italiji od Alpi do Lampeduse), a zatim i fašizam (koji je, ne zaboravimo, u Italiji i izmišljen, te je u njoj prvoj zauzeo vlast od 1922. do kraha u ratu). Razočaranje ne ovisi samo o nesposobnosti stranaka, nego i o krizi privrede - koja je, međutim, i te kako funkcionirala dok su demokršćanske vlade pedesetih i šezdesetih padale kao boće, svakih devet mjeseci u prosjeku. Kriza je teška i bez perspektive. Nema novca. To bi moglo još žešće razočarati stanovništvo - pogotovu mlade.
Oni najperspektivniji bježe u inozemstvo, pa i preko Kanala i preko oceana. Oni najneodgovorniji pune redove raznih mafija. Ostalima bi jednog dana mogao puknuti film.
Izborni zakon autor opisao kao svinjariju
Za većinu u talijanskome Zastupničkom domu potrebno je prekoračiti izborni prag (10 posto za koaliciju u cjelini, 4 posto za posebne stranke, a 2 posto za stranku unutar koalicije), te dobiti makar jedan glas više od ostalih suparnika. Stranka ili koalicija s najvećim brojem glasova dobiva 340 od 630 mandata, dakle većinu od oko 55 posto (a više od toga samo ako zaista dobije više od 55 posto glasova).
Problem sa Senatom
To znači da i stranka odnosno koalicija sa samo trećinom podrške glasača (tj. s manje od 25 posto svih birača) može imati većinu od 55 posto u donjem domu. Eto što donosi izborna nagrada stranci odnosno koaliciji relativne većine. A svi ostali, makar skupili i više od dvije trećine glasova, tu ne mogu ništa (osim koalirati sljedeći put). Naravno, to ima i drugu stranu medalje: radi većinske nagrade udružuju se i stranke koje ne mogu zajedno, pa se naknadno svade, koalicija se raspada, a stabilnost odlazi k vragu (to se dogodilo Berlusconiju 2011.), ili ostaje skupa samo da ne izgubi vlast, ali nije kadra zajedno izglasati nijednu reformu, pa je birači kazne (to se dogodilo Prodiju 2008.).
Pravi problem nastaje u Senatu, gdje se ni izborni prag ni većinska nagrada ne odnose na sav nacionalni teritorij, nego na svaku oblast pojedinačno - a tih oblasti je 20. Izborni prag je 20 posto za koaliciju, 8 posto za stranku izvan koalicija, a 3 posto za stranku unutar neke koalicije. Dakle, za većinu u Senatu potrebno je pobijediti u više oblasti, a najviše donose one najmnogoljudnije.
Onemogućena većina
Na izborima 2008. u Senat su ušle samo dvije grupacije: desni centar i lijevi centar. Ove godine presudile su one oblasti koje nemaju sigurnu većinu, nego je moguće da odu ulijevo ili udesno. To su bile (ovim redom): Lombardija, Sicilija, Veneto, pa Kampanija, Kalabrija, Apulija. Upravo ta rascjepkanost većinske nagrade, koju je 2006. izboksao prvak Sjeverne lige Roberto Calderoli, navelo je njega samoga da taj svoj usvojeni prijedlog nazove “porcatom” (svinjarijom). Svrha je bila onemogućiti Prodija da ima stabilnu većinu u Senatu.