NIMALO LAKI IZAZOVI

ČETIRI GRANIČNA SPORA NA VUČIĆEVU PUTU U EU Ovaj težak zadatak u sebi sadrži i gorku pilulu: de facto priznanje Kosova

 REUTERS

Na svojoj nedavnoj mini turneji po zemljama jugozapadnog Balkana šef Europske unije Jean-Claude Juncker slao je poruke ohrabrenja tim zemljama na putu prema Bruxellesu. Obećano im je da će najranije to moći ostvariti za otprilike sedam godina, oko 2025. godine, godinu dana nakon što ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu istekne i četvrti predsjednički mandat i možda se bude pripremao za peti. Srbija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Albanija dobile su riječi potpore i ohrabrenja.

Dakle, prostor koji je još uvijek izvan EU (Albanija i Crna Gora su u NATO-u pa su na neki način već “zauzete”) još će najmanje sedam godina biti mjesto na kojem će se sukobljavati i natezati Zapad i Rusija, koja se grčevito nastoji održati na području Europe, odakle je polako potiskuju. Europa se, sada kada je donekle sredila vlastite probleme izazvane Brexitom i kada je postalo jasno da, unatoč zlogukim prorocima, izlazak Velike Britanije nije izazvao domino-efekt kakav se apokaliptički očekivao, te nakon što su stranke koje su se zalagale za izlazak iz EU po europskim zemljama uglavnom doživljavale debakle na izborima, okrenula napokon svojim zaboravljenim i odbačenim rođacima - Balkanu.

Sukob u Crnoj Gori

Sedam godina je prilično vremena, ali i period kada se dosta toga može promijeniti i izvitoperiti. No neke stvari su se pomaknule. Makedonija se napokon nakon gotovo 14 godina trgnula iz letargije te počinje rješavati problem zbog kojeg je zapela u blatu postavši crna rupa Europe. Očekuje se da do ljeta napokon razriješi spor oko imena države s Grčkom koja ju je zbog toga blokirala, kako bi onda po ubrzanoj proceduri bila primljena u NATO, a potom počela i pregovore o članstvu u EU.

Podsjetimo da je Makedonija postala službeni kandidat kada i Hrvatska, 2005. godine, ali nije otvorila ni jedno pregovaračko poglavlje, da je u NATO trebala također ući s Hrvatskom 2009. godine, no zbog protivljenja Grčke sve je stalo i Makedonija je pala u letargiju. Sada je na vlast došla kooperativna vlada koja shvaća da je voda došla do grla te da Makedonija ili mora ići naprijed ili će zauvijek potonuti. Osim toga, i Makedonija je u ruskim planovima o(p)stanka na Balkanu, što cijeloj toj situaciji daje dodatni dramatičan ton. Crna Gora najdalje je odmaknula u pregovorima s EU. Nju u travnju čekaju važni predsjednički izbori.

U Crnoj Gori još traje sukob između suverenističkih procrnogorskih i prosrpskih snaga koje su u međuvremenu “evoluirale” u proruske, koje tu zemlju čine još nestabilnijom. Naime, prosrpske-proruske snage protive se članstvu u NATO-u, a posljedično i EU, pa bi eventualni uspjeh njihova kandidata na predsjedničkim izborima mogao zakomplicirati situaciju u toj zemlji, gdje i Rusija još dodatno ne gubi nadu u povratak. Ako na čelo države ostane kandidat vladajućih suverenističkih snaga, Crna Gora će time neutralizirati antieuropsku oporbu, premda ne zaboravimo da je u listopadu 2016. godine pokušan državni udar iza kojeg, kako tvrdi Podgorica, stoji Moskva.

Europske tendencije

No mnogi smatraju da se zapravo Junckerova poruka najviše ticala Srbije, kao najveće i središnje države tog prostora... Srbiju čekaju da tijekom ove godine i najkasnije do početka 2019. godine razriješi najteže breme - odnose s Kosovom, iako neka od poglavlja Srbi ne mogu otvoriti i zato što odbijaju podržati sankcije protiv Rusije, što Bruxelles traži i od potencijalnih kandidata. Srbija će tijekom ove godine morati, želi li slijediti očekivani tok pregovaračkog procesa, odnosno ako ne želi zastoj, napraviti značajniji rez u odnosu na Rusiju.

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić trenutačno vodi politiku - “daj žmigavac prema Bruxellesu, a skreni prema Moskvi”, što već pomalo ide na nerve i jednoj i drugoj zainteresiranoj strani. No Vučić još uvijek sjedi na dvije stolice - u istom tjednu prima ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova i topi se od ljubavi prema Rusiji, a onda odmah prvim avionom leti, po sibirskom kijametu koji je zahvatio Europu, u Berlin te uvjerava Angelu Merkel u svoje “europske tendencije”. Srbija je tu vrlo važna upravo iz pozicije jedinog pravog europskog ruskog saveznika jer neutralizacija Rusije u Srbiji praktički tu velesilu istiskuje sa Starog kontinenta.

Upravo zato ruski mediji ističu da je Sergej Lavrov sipao komplimente Vučiću, ali uz važnu dopunu da Rusija podržava “Vučića i koaliciju za koju je glasovao srpski narod”. Ruski mediji smatraju kako je tim dodatkom Lavrov poslao poruku i samom Vučiću da Moskva podržava njega samo uz dodatak “koalicije za koju je glasovao srpski narod”, a taj ostatak su upravo jaki proruski igrači iz Vučićeve zavjetrine - Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, kojima je dao vanjske poslove i obranu, te Nenad Popović, čelnik otvoreno proruske Narodne stranke zadužen za ekonomsku suradnju s Rusijom.

Zamjena teritorija

No dok su na površini ti važni zadaci - promjena imena za Makedoniju ili Vučićev Sofijin izbor - EU ili Rusija, nekako je ispod radara prošla informacija da će sve zemlje Balkana moći ući u EU tek kada osim ispunjenih uvjeta i dogovorenih poglavlja riješe i sve svoje granične sporove, kako se ne bi dogodilo da se Bruxellesu ponovi “piranska anomalija” na mnogo balkanskih lokacija. Kako stvari stoje, Makedonija je od svih svojih problema kojima je bremenita riješila baš one granične - s Kosovom i Srbijom.

S druge strane sve ostale države imaju međusobne granične probleme. Svi sa svima, a tu je još i Hrvatska koja, osim s Mađarskom, nema sređenu granicu sa svojim ostalim susjedima - Srbijom, BiH i Crnom Gorom, a o Sloveniji nećemo ni govoriti. Hrvatska je u EU, pa na neki način ima prednost u odnosu na svoje susjede. No najviše problema s tim graničnim pitanjima imat će ipak Aleksandar Vučić, koji treba do kraja pregovora s Bruxellesom razriješiti probleme s Hrvatskom, BiH, Crnom Gorom i, ono najdelikatnije i najtegobnije, s Kosovom, zbog čega će mu, ako u to krene, trebati i promjena ustava.

No krenimo redom. Iako je prošlo već gotovo 30 godina od raspada Jugoslavije, njene članice još se nisu do kraja “razgraničile”. Hrvatska i Srbija imaju oko 145 kilometara prijepora na Dunavu, od Batine, i ulaska Dunava iz Mađarske u Hrvatsku, odnosno Srbiju, pa sve do Bačke Palanke, gdje Dunav kreće u Srbiju. Hrvatska potražuje 10 tisuća hektara zemljišta na “srpskoj” strani Dunava čiji su katastarski vlasnici Hrvati, a Srbija s hrvatske strane ima tri tisuće hektara, prema katastru. Srbija bi problem riješila da linija razgraničenja ide sredinom Dunava, što opet nije sasvim moguće zbog mnogih riječnih otoka, poput Vukovarske i Šarengradske ade. Hrvatska i Srbija, iako su najavile, već godinama nemaju “granične komisije” ni sastanke u vezi s tim.

Vjerojatno nas čeka mučno “međunarodno sudište”, ali ni tu se ne možemo dogovoriti jer Hrvatska ne bi arbitražu, a Srbi baš nju žele. Aleksandar Vučić ima i problem s nekoliko kilometara, od oko 350 kilometara, granice s BiH. Iako Srbija graniči s Republikom Srpskom i Milorad Dodik pokazuje veliko “razumijevanje”, potpis na završni dokument ipak stavlja Sarajevo. A Srbija s BiH ima par ključnih problema, to su dvije hidrocentrale na Drini - Bajina Bašta i Zvornik, koje jesu u vlasništvu Elektroprivrede Srbije, ali se, recimo, baš generatori Bajine Bašte nalaze u BiH. Srbija tu želi kompenzirati s razmjenom teritorija, ali i dijelom struje.

No najveći problem je dio pruge Beograd - Bar, čijih 12 kilometara prolazi teritorijem BiH, kod Štrpca, inače mjesta jednog od najvećih zločina tijekom rata u BiH 1993. godine. Tada su srpske paravojne postrojbe iz vlaka izvele 19 osoba (18 Bošnjaka i jednog Hrvata) te ih likvidirali. No, Srbija bi rado tih 12 kilometara pruge, ali u Sarajevu tvrde da Beograd za to ne nudi ništa u zamjenu. Trenutačno je tu zastoj, a komisije dviju zemalja nisu se godinama našle u vezi s tim. Srbija ima i problem kod Priboja s Crnom Gorom, što može biti problem s obzirom na napete unutarcrnogorske odnose između procrnogorskih i prosrpskih snaga.

No Crna Gora, osim tih graničnih sporova s Hrvatskom (Prevlaka) i Srbijom, još uvijek se nateže i s Kosovom. Naime, kosovski parlament nikako da ratificira granicu jer pokret Samoopredjeljenje (Vetëvendosje) radikalnog političara Albina Kurtija neprestano destruira tu odluku. Podsjetimo se da su njihovi zastupnici nekoliko puta tijekom zasjedanja bacili i suzavac kako bi poremetili odluku. EU i SAD vrše pritisak na Prištinu da donese tu odluku.

Zavaravanje traje

Zanimljivo da ni Srpska lista, odnosno srpski zastupnici u kosovskom parlamentu, koji su inače na daljinskom upravljaču Aleksandra Vučića, neće dati podršku za izglasavanje granice s Crnom Gorom, čime su zapravo stali uz bok kosovskim albanskim radikalima. No za Vučića je to tek predigra onoga što stalno odlaže - razgraničenje s Kosovom. To je pritisak koji on trenutačno želi skloniti od očiju javnosti. Naime, iako Beograd ne priznaje neovisnost Kosova te najavljuje da će žrtvovati članstvo u EU, ako uvjet Bruxellesa bude priznanje (nedavno je to opet ponovio Ivica Dačić), sve ono što se događa na terenu “protivi” se realnosti.

Naime, Srbija vodi pregovore s EU, bez Kosova! I na kraju, kad uđe u EU, Srbija će to učiniti bez Kosova. Dakle, koliko god to negirao, Beograd na neki način prihvaća realnost da Kosovo više nije dio Srbije. Osim toga, Kosovo vodi posebne pregovore s EU o svojoj euroatlantskoj budućnosti. No zavaravanje srbijanske javnosti i dalje traje. Vučić je najavio da će do kraja travnja donijeti “konačnu odluku o Kosovu” pa se čak najavljuje i mogućnost referenduma o tome. No kada dođe vrijeme graničnih dogovora s Kosovom, to će biti točka na “i” onoga što je svima jasno.

Granične sporove među sobom rješavaju samo neovisne države. U Srbiji se ciklički pojavljuju priče o “razmjeni teritorija” s Kosovom, a sada ponovno iz rupe izlaze takvi prijedlozi, poput zamjene sjevernog Kosova, gdje u većini žive Srbi, za nekoliko općina s albanskom većinom na jugu Srbije - Bujanovac, Preševo i dijelovi općine Medveđa. No to su zapravo tek populistički baloni, na koje prvo ne pristaje EU, pa ni Priština. No čini se da je i Bruxelles promijenio taktiku glede Kosova i Srbije. Kako su čuje po bruxelleskim hodnicima, srbijanski uvjet prilikom prijema u EU neće biti formalno priznanje Kosova, ali će se inzistirati na članstvu Kosova u UN-u.

Prijeti destabilizacija

Kao mogući prijedlog da se Beograd odobrovolji jest osnivanje zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova, čemu se vlast u Prištini protivi videći u tome - osnivanje, na mala vrata, i kosovske podružnice Republike Srpske. Vučić pred svoju javnost, naravno, ne može doći bez ičega. Upravo zato se od Rusije traži da ne onemogućava prijem Kosova u UN.

Zanimljivo da je prvi Putinov diplomat Sergej Lavrov u Beogradu imao potrebu reći da će Rusija “spriječiti ukrajinizaciju Srbije”. No pritom nije mislio na “krimski poučak” nego na moguće građanske nemire kao posljedicu odabira - između Rusije i EU. Očito da se te riječi mogu iščitati i kao Vučićevo upozorenje da u slučaju “pogrešnog odabira” može doći do destabilizacije te da je srbijansko društvo dovoljno podijeljeno da bi im se mogao dogoditi “ukrajinski recept”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:56