Ukrajinski ratni zarobljenici ispričali su o užasu svakodnevnog mučenja i maltretiranja u ruskom zatočeničkom logoru – gdje su neki zatvorenici tvrdili da su ih njihovi otmičari ‘koristili kao nogometne lopte‘, piše Daily Mail.
Artem Diblenko, glavni narednik u ukrajinskoj 36. brigadi marinaca, rekao je za BBC da je čuo ruske stražare kako razgovaraju o igranju nogometa sa svojim štićenicima, te ga je ta ideja isprva zaintrigirala.
Ali umjesto Rusa protiv Ukrajinaca, u ‘nogometnoj‘ igri se moglo vidjeti Artema s povezom na očima i naredbom da trči.
Kad bi se neizbježno spotaknuo ili bio gurnut na tlo, ruski čuvari bi se nagomilali, šutirali ga po travnjaku prije nego što bi mu naredili da ustane – samo da bi ponavljali proces iznova i iznova.
- Bilo je stalnih udaraca. Osjećao si se kao nogometna lopta, rekao je.
Osim igre ‘nogometa‘, zatvorenici u južnom gradu Taganrogu bili su redovito i dosljedno podvrgnuti premlaćivanju palicama, stolicama i svim tupim predmetima koje su njihovi otmičari mogli dohvatiti u ruke.
Nekoliko je Ukrajinaca umrlo u ustanovi nakon što su pretrpjeli srčani udar ili teške ozljede.
Izvana, zgrade izgledaju prilično neupadljivo – nekoliko malih blokova tirkizne boje i crvene opeke smještenih tik uz jednu od glavnih gradskih ulica i okruženih kozmetičkim salonima, benzinskom crpkom i reklamama za dječji centar koji nudi satove umjetnosti, matematike i engleskog.
Ali iza slabašnih metalnih vrata i zahrđale ograde od bodljikave žice, zlokobni stroj sustavne brutalnosti i terora sada djeluje kako bi kaznio, degradirao i u nekim slučajevima eliminirao ukrajinske vojnike koji su imali tu nesreću biti zarobljeni braneći svoju zemlju na jugoistoku.
Artem Seredniak, 27-godišnji vođa snajperskog voda iz pukovnije Azov, bio je glavna meta sadističkog mučenja nakon što je uhićen.
Skinut do donjeg rublja, bačen je u hladnu komoru za ispitivanje gdje su mu uređaji za elektrošokove bili gurnuti u leđa, vrat i prepone.
Trzaji su prolazili njegovim tijelom dok su nemilosrdni stražari tražili detalje o njegovoj vojnoj ulozi, optuživali ga za pljačku Mariupolja i pokušavali izvući pojedinosti o njegovoj djevojci s društvenih mreža.
- Zabili su te kao čavao‘ž, prisjetio se gospodin Seredniak.
Usred ruske opsade Mariupolja prošle godine, stotine opkoljenih vojnika dobile su naredbu da se predaju iz svog skrovišta u željezari Azovstal. Seredniak je bio među posljednjima uhvaćenima i tamo je započelo njegovo pakleno putovanje.
Prebačen u razne ustanove, na kraju je završio u zlokobnom objektu Taganrog, gdje su zarobljenici bili nemilosrdno ispitivani i iskorištavan svaki izgovor za mučenje.
Činilo se da su stražari usredotočeni na otkrivanje bilo kakve naznake pronacističkih osjećaja, a tetovaže su im privlačile zlobne poglede.
Tinta za tijelo – bez obzira na stil – bila je ulaznica za zlostavljanje. Oni s ukrajinskim trozupcima ili drugim simbolima koji se smatraju nacionalističkim izdvojeni su za još oštrije kazne.
Jedan je ukrajinski zatvorenik navodno razbio malo ogledalo u svojoj sobi i upotrijebio nazubljeni rub stakla da si prereže grkljan u pokušaju da prekine svoje muke – ali su mu kolege zatvorenici zaustavili krvarenje.
Ruski liječnici povremeno su počastili zatočenike svojom nazočnošću, ali nisu nudili utjehu. Prehrana je bila oskudna, a Seredniak je tvrdio da je izgubio 20 kg tijekom boravka iza rešetaka.
Irina Stohni, u bitkama prekaljena 36-godišnja viša bolničarka, govorila je o pothranjenosti koju je proživjela. - Bez hrane, bez sunčeve svjetlosti. Samo rešetke i agonija, rekla je za BBC.
Noćna mora gospođe Stohni proširila se na brutalne inspekcije, gdje su žene morale stajati u neugodnim položajima tijela i doživljavale ponižavajuće skidanje. Tvrdila je da su zatvorski čuvari zlostavljali nju i druge zatočenice na sve načine osim silovanja.
- Samo vragovi žive i rade u ovom sumornom ponoru, rekla je.
Denis Haiduk, 29-godišnji vojni kirurg, podijelio je vlastito potresno iskušenje.
Stražari su ga natjerali da trči, nakon premlaćivanja, u nadrealnoj igri okrutnosti. Električni šokovi prolazili su njegovim tijelom iz improvizirane naprave za mučenje - njegovi ruski otmičari iščupali su gole žice vojnog telefona kako bi pustili struju.
Haiduk je također objasnio kako su zatvorenici bili zastrašivani da priznaju sve vrste zločina koje nisu počinili kako bi se stvorili lažni dokazi korišteni u namještenim suđenjima. Oni koji su odbili dodatno su pretučeni.
Kad je kirurg odbio potpisati inkriminirajući dokument po izlasku iz ustanove u Taganrogu, bio je divljački napadnut, zadobio je slomljena rebra i modrice na srčanom mišiću od opetovanih udaraca u prsa.
Mračne priče o zatvoru u Taganrogu su slične onima koje su ispričali ukrajinski civili koji su bili podvrgnuti mučnom tretmanu od strane ruskih trupa u okupiranoj Ukrajini.
Kijevske trupe, nakon što su oslobodile dijelove Hersona od ruske okupacije, naišle su na improvizirane tamnice i komore za mučenje koje su okupatori postavili kako bi mučili, zastrašivali i brutalizirali civile pod njihovom vlašću.
Ranije ove godine, civili koji nisu imali sreće, pa su imali priliku vidjeti unutrašnjost ovih ćelija, ispričali su svoje iskustvo.
Oksana Minenko, 44-godišnja računovođa koja živi u ukrajinskom gradu Hersonu, rekla je da su je okupacijske ruske snage više puta zatvarale i mučile.
Njezin suprug, ukrajinski vojnik, poginuo je braneći most Antonivski u Hersonu prvog dana rata, rekla je.
Tijekom nekoliko ispitivanja u proljeće, ruske snage potopile su joj ruke u kipuću vodu, iščupale joj nokte i tukle je po licu kundacima toliko da je trebala plastičnu operaciju.
- Jedna bol je prerasla u drugu, rekla je gospođa Minenko, govoreći u improviziranom humanitarnom centru početkom prosinca s vidljivim ožiljcima oko očiju od, kako je rekla, operacije za popravak štete. ‘Bila sam živi leš.‘
Metode navodnog fizičkog mučenja koje su provodile okupacijske ruske snage uključivale su elektrošokove genitalija i drugih dijelova tijela, premlaćivanja i razne oblike gušenja.
Kampanja mučenja ‘provedena je sustavno, iscrpljujuće‘ kako bi se dobile informacije o ukrajinskoj vojsci i osumnjičenim kolaboracionistima ili kako bi se kaznili oni koji su kritizirali rusku okupaciju, kazao je Andrij Kovalenko, glavni tužitelj za ratne zločine regije Herson.
Moskva, koja je rekla da provodi ‘specijalnu vojnu operaciju‘ u Ukrajini, zanijekala je da je počinila ratne zločine ili da je ciljala na civile – unatoč golemim dokazima koji upućuju na suprotno.
Čini se da su razmjeri navodnih zločina u regiji Herson puno veći nego u okolici glavnog grada Kijeva, kažu pripadnici ukrajinskih snaga reda, što pripisuju činjenici da je bila okupirana toliko dugo.
Glavni ukrajinski tužitelj za ratne zločine, Jurij Belousov, rekao je da su vlasti identificirale deset lokacija u regiji Herson koje koriste ruske snage za nezakonita pritvaranja.
Oko 200 ljudi koji su navodno bili mučeni ili fizički napadnuti dok su bili zatočeni na tim mjestima i još oko 400 ljudi tamo je nezakonito zatočeno, rekao je.
Ujedinjeni narodi su prošle godine rekli da su pronašli dokaze da su obje strane mučile ratne zarobljenike, a jedan dužnosnik je rekao da je rusko zlostavljanje bilo ‘prilično sustavno‘.
Jedan 35-godišnji muškarac iz grada Hersona rekao je da su ga tijekom petodnevnog zatočeništva u kolovozu ruske snage tukle, tjerale da se svuče i davale mu elektrošokove na genitalije i uši.
Kad struja udari ‘to je kao da vam lopta leti u glavu i padate u nesvijest‘, rekao je muškarac koji je tražio da ga se identificira samo imenom Andrij zbog straha od odmazde.
Rekao je da su ga otmičari ispitivali o vojnim naporima Ukrajine, uključujući skladištenje oružja i eksploziva, jer su sumnjali da je povezan s pokretom otpora.
Jedan od najvećih pritvorskih objekata u regiji bila je poslovna zgrada u gradu Hersonu, saznaje se od ukrajinskih vlasti.
Kažu da se zna da je više od 30 ljudi držano samo u jednoj od prostorija u podrumu koji je korišten za zatočenje i mučenje tijekom ruske okupacije. Istraga kako bi se utvrdio ukupan broj zatvorenih osoba je u tijeku, rekle su vlasti.
Tijekom prosinačkog posjeta podrumu zgrade, miris ljudskog izmeta ispunio je zrak, zazidani prozori blokirali su svjetlo i vidljivi su bili znakovi onoga za što ukrajinske vlasti kažu da su sredstva mučenja od strane ruskih snaga, poput metalnih cijevi i žice koja je visila sa stropa, koja je navodno korištena za davanje elektrošokova.
Drugo mjesto u gradu gdje su ljudi navodno ispitivani i mučeni bila je policijska zgrada koju mještani nazivaju ‘rupom‘.
Ljudmila Šumkova (47) rekla je da su ona i njezina 53-godišnja sestra bile zatočene na tom mjestu, u Ulici energetskih radnika broj 3, većinu od više od pedeset dana koje su provele u pritvoru prošlog ljeta.
Rekla je da su ih Rusi pitali za sina njezine sestre jer su vjerovali da je uključen u pokret otpora.
Šumkova, koja radi kao pravnica u zdravstvenom sektoru, rekla je da je oko pet ljudi stisnuto u ćeliju sa samo malim prozorom za svjetlo i s malo hrane kao što je jedan obrok dnevno. Rekla je da ona nije bila fizički mučena, ali zatočenici jesu, uključujući i policajku s kojom je dijelila ćeliju.
Muškarci su bili posebno teško mučeni, rekla je. - Vrištali su, bilo je to konstantno, svaki dan. Moglo bi trajati dva ili tri sata.
Istražitelji i dalje pokušavaju identificirati odgovorne za navodne ratne zločine, uključujući moguću ulogu višeg vojnog vodstva.