NOVI LIDER U REGIJI

BALKANSKI RAT ZA MINI SCHENGEN Kako je Vučić ipak uspio posvađati Kosovo i Albaniju: 'Ekspanzionistička srpska ekonomija nas pokušava iskoristiti'

Najnoviji događaji pokazali su kako se strateški interesi Albanije i Kosova, kada se radi o odnosima sa Srbijom, prilično razlikuju. Albanski premijer Rama stvara uvjete za dugoročnu suradnju, Kosovarima se diže kosa na glavi, a Vučić trlja ruke...
Aleksandar Vučić, Zoran Zaev i Edi Rama
 REUTERS

Kada su srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić te premijeri Albanije i Sjeverne Makedonije, Edi Rama i Zoran Zaev, u listopadu zajednički formulirali uvođenje “četiri slobode” na Balkanu, koje već važe u EU - slobode kretanja kapitala, robe, usluga i ljudi - nitko nije očekivao da će ta inicijativa izazvati sukobe bliskih saveznika Albanije i Kosova.

Srž ove “balkanske EU”, prozvane “mini Schengen” nova je osovina Beograd-Tirana, a insceniranjem “povijesnog pomirenja Srba i Albanaca” prije tri godine koristi su imali i Vučić i njegov albanski kolega Rama. U tom su razdoblju mediji u Srbiji, koji su pod apsolutnom Vučićevom kontrolom, stvarali sliku prema kojoj bi između Beograda i Tirane vladala idila kada ne bi smetali kosovski Albanci koji se odbijaju vratiti u sastav Srbije i ne pristaju na Vučićeve prijedloge o zamjeni teritorija.

Zajedničke radne dozvole

U takvim su okolnostima Vučić, Rama i Zaev 10. studenoga u Ohridu postigli sporazum koji bi trebao osigurati putovanje između tih zemalja samo s osobnim iskaznicama, zajedničke radne dozvole koje će omogućiti rad u sve tri zemlje bez dodatnih procedura te skraćenje vremena za kamione na granicama.

“Osnovna je karakteristika da je ovaj dokument unutarnja želja, a ne pod vanjskim utjecajima”, rekao je Rama koji je najavio da će se sljedeći sastanak održati 21. prosinca u Draču, a na tom će sastanku biti i predstavnik EU.

No, odmah se vidjelo da tzv. mini Schengen ima jedan veliki nedostatak, a to je Kosovo, koje je odbilo sudjelovati. Razlozi su prilično racionalni: Srbija snažno lobira protiv kosovske nezavisnosti i dosad je desetak azijskih i afričkih država povuklo priznanje, a Beograd preko zastupnika Srpske liste u Skupštini Kosova onemogućava integraciju kosovskog sjevera pod vlast Prištine.

Usto, na nedavnim je izborima pobijedila lista Samoopredjeljenje Albina Kurtija koji je, najblaže rečeno, žestoki protivnik bilo kakvog popuštanja Srbiji. Kurti je - ali i svi važniji kosovski političari - odbacio bilo kakav ulazak u asocijaciju u kojoj se nalazi Srbija, pa još govorio o ukidanju granice između Kosova i Albanije, a tako radikalno odbijanje izazvalo je reakciju, i to ne u Srbiji nego u - Albaniji.

Albanski premijer Edi Rama uzvratio je optužbom da političari u Prištini suprotstavljanjem zajedničkoj inicijativi za stvaranje balkanskog “mini Schengena” “zbog svojih unutarnjih političkih interesa” ugrožavaju vanjsku politiku Albanije. I na tome se nije zaustavio.

Nekoliko dana poslije Rama je izjavio da kandidat za kosovskog premijera Albin Kurti ne može razmišljati o brisanju granice između Albanije i Kosova bez sporazuma s drugim zemljama, uz sugestivno upozorenje da se takvo što ne može učiniti bez pristanka Srbije.

Ramina javna razmišljanja

“Ako Kurti želi otvoriti granice, onda se mora složiti sa svim državama”, izjavio je Rama. Albanski je premijer rekao da ga rukovodstvo u Prištini nije pitalo za mišljenje kada je odlučilo uvesti carine na robu iz Srbije, ali je on tu odluku iskreno podržao, prije svega kao akciju koja bi trebala imati politički, a ne ekonomski rezultat. S Kosova nisu odgovorili, ali Ramina javna razmišljanja izazvala su priličnu konsternaciju te potvrdila kako odnosi između dviju zemalja, u kojima su Albanci apsolutna većina, nisu pretjerano bliski.

Iz Srbije skoro svakodnevno stižu propagandna antialbanska upozorenja o planovima za stvaranje Velike Albanije, ali najnoviji događaji pokazali su kako se strateški interesi Albanije i Kosova prilično razlikuju. Barem kada se radi o odnosima sa Srbijom, s kojom Rama pokušava stvoriti uvjete za dugoročnu suradnju, od čega se Kosovarima diže kosa na glavi.

Prema mišljenju nekad najpoznatijeg kosovskog političara Azema Vllasija, očito je da Srbija nastoji, pa i uspijeva, izazvati razdor između Tirane i Prištine.

“Srbija je itekako zainteresirana za takav razdor. Srbija bi htjela jedino Albaniju priznati kao državu albanskog naroda, a Kosovo kao neki nedefinirani teritorij. Zato Vučić stalno govori o dijalogu s kosovskim Albancima o nekakvom kompromisu, ali ne dijalogu s predstavnicima Kosova kao države. Htio bi neko “rješenje” bez državnog statusa Kosova, a uz to da se ništa ne mijenja u Ustavu Srbije u kojem se Kosovo tretira kao i Vojvodina, baš onako kako su u vrijeme Miloševićeva režima tu nasilu strpane.”

Vllasi je uvjeren kako Vučić pokušava biti lider u regiji i dodaje kako bi srpski predsjednik, da je imao iskrene namjere s idejom da se olakša komunikacija između zemalja regije, na prvi sastanak u Novi Sad pozvao i kolegu s Kosova Hashima Thaçija jer se zna da se iz Srbije u Albaniju putuje preko Kosova.

“Međutim, Vučić je to namjerno izbjegao kako se ne bi shvatilo da time priznaje Kosovo. Edi Rama je morao ukazati da bez Kosova ta ideja o liberalnijem graničnom prometu, posebno između Srbije i Albanije, ne može funkcionirati. Ali Vučiću je prije svega stalo da pokaže nekakvo liderstvo u regionalnim inicijativama. Time se želi dodvoriti Zapadu i prikriti svoju naklonost Rusiji, a usput, ako može, zemlje regije malo više okrenuti Moskvi jer im je predaleka perspektiva članstva u EU. Za žaljenje je što je zbog ovoga nastao izvjestan raskol između Rame i kosovskog rukovodstva pa Vučić i to može smatrati svojim uspjehom”, kaže Vllasi.

Beogradski politolog Boban Stojanović ne dijeli njegovo mišljenje. Stojanović smatra da je “mini Schengen” svojevrsna integracija regije i više ide naruku EU, nego Rusiji. To nije zamjena za integracije regije, ali je ipak nada za zemlje koje žele biti članice da cijeli taj proces pridruživanja ne ide u sumornom i bezizlaznom smjeru. Ovime je tim zemljama dana nada da nisu sasvim zaboravljene i odbačene.

“Vučić i Rama imaju iznenađujuće dobre odnose, ali kao znanstvena fantastika zvuče mi neke najave ili prognoze da bi Albanija mogla povući priznanje Kosova. Osim toga, zna se da Vučić ima jako dobre odnose i s Thaçijem. ‘Mali Schengen’, unatoč svemu, pa i tim prenaglašenim odnosima s Ramom, nije projekt protiv Kosova ili da se unese neki razdor u odnosima Kosova i Albanije”, kaže Stojanović.

No, na Kosovu nije s oduševljenjem dočekana Ramina optužba da političari u Prištini, suprotstavljanjem balkanskom “mini Schengenu” zbog svojih unutarnjih političkih interesa, ugrožavaju vanjsku politiku Albanije. Vllasi je decidirano ustvrdio da je Ramina izjava neutemeljena jer je Kosovo zainteresirano da uključivanje u regionalne inicijative i suradnju, ali kao ravnopravna država.

“Tko god bio na vlasti u Albaniji, mora se zauzeti da se Kosovo tako tretira. Utoliko prije što Kosovo ima normalne i uređene odnose s drugim susjedima, Makedonijom, Crnom Gorom te, dakako, Albanijom. Za svoje nesmotrenosti Edi Rama ne može kriviti Kosovo jer mi ni na koji način ne želimo naškoditi interesima Albanije. Naprotiv”, objasnio je Vllasi.

Pretjerano autoritaran

Shkëlzen Maliqi, jedan od vodećih kosovskih intelektualaca, Ramu je upoznao još tijekom 90-ih godina. Kada je Rama 2013. postao albanski premijer, imenovao je Maliqija savjetnikom za veze sa susjednim državama. Iako više ne surađuju, o najvažnijem političaru u Albaniji ima visoko mišljenje.

“Edi Rama je vizionar. Ponekad možda pretjerano autoritaran, ali takav morate biti u Albaniji”, rezimirao je Maliqi. No, i on smatra da je “mini Schengen” inicijativa od koje najveću korist može izvući Srbija.

“Vučić je to predložio Ediju Rami i Zoranu Zaevu kada se još činilo da će EU otvoriti pregovore s Albanijom i Sj. Makedonijom. Na Kosovu su ‘mini Schengen’ doživjeli kao nešto preuranjeno, iako nitko nije, u načelu, protiv otvaranja granica i ekonomske suradnje. No, to treba biti suradnja na jasnim temeljima, a ne inicijativa koja pretvara Beograd u nekakav centar regije. Srpska ekonomija je ekspanzionistička i pokušava iskoristiti da se na ovaj način proširi”, upozorio je Maliqi.

A što je s političkim implikacijama?

Ako se pita Bobana Stojanovića, može se pretpostaviti kako će iz EU i SAD-a i dalje dolaziti pritisci da se postigne nekakav sporazum između Srbije i Kosova, ali i da ono čemu se Vučić nadao - razgraničenje ili razmjena teritorija - nije realna opcija. Isto tako, ni Vučić neće potpisati priznanje jer bi to bio kraj njegove političke karijere.

“Ako bi došao u situaciju koja bi nalagala konačno priznanje, odnosno kada bi pritisak na njega bio neizdrživ, ne isključujem mogućnost njegova okretanja Rusiji. No, u tom bi slučaju njegova pozicija postala još složenija i ne vjerujem da bi ga to spasilo jer bi ga izostanak podrške sa Zapada mogao koštati”, procjenjuje beogradski politolog.

S druge strane, prema istraživanju na koje se nedavno pozvao albanski novinar Sebastijan Zonia, čak 74,8 posto Albanaca zalaže se za ideju nacionalnog ujedinjenja Kosova i Albanije. Spomenuta studija bavi se istraživanjima mnogih drugih tema koje dokazuju da su Albanci protiv ideje razmjene teritorija sa Srbijom i protiv balkanskog “mini Schengena” jer teže integraciji i nacionalnom jedinstvu, a ne ujedinjenju sa Srbijom.

Unatoč takvim istraživanjima, pogoršali su se odnosi na relaciji Priština - Tirana. Shkëlzen Maliqi to objašnjava time da između Kosova i Albanije postoje interesne razlike, pogotovo u ekonomskim pitanjima. Zbog toga je potpisano nekoliko međudržavnih sporazuma, ali njihova se provedba odvija sporo. Najčešće je riječ o trgovinskim monopolima, primjerice Albanija uvozi krumpir iz Grčke i paprike iz Turske, zbog čega je otežan izvoz tih proizvoda s Kosova.

Ali, dodao je, postoji i jedan politički problem, koji se svodi na termin - prvenstvo u međusobnim odnosima.

“Pritom se misli na pitanje tko je važniji: Albanija ili Kosovo? Kada se govori o ujedinjenju - iako ono nije na dnevnom redu - u Albaniji smatraju da se Kosovo jednostavno treba priključiti, a to Kosovarima ne pada na pamet jer smo dvije ravnopravne države. Drugim riječima, čak i kada bi došlo do ujedinjenja Albanije i Kosova, ta bi država morala biti federacija ili konfederacija, a ne nekakva proširena Albanija, kako zamišljaju neki u Tirani. Napokon, između nas postoje brojne razlike, na primjer iako je albanski jezik kodificiran, dijalekt kojim se govori u južnoj Albaniji ljudima na Kosovu je teško razumljiv. Dakle, postoje razlike između Kosova i Albanije, a Srbija ih zbog vlastitih interesa obično preuveličava”, zaključuje Shkëlzen Maliqi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 13:29