Utorak, 2. svibnja, ujedno je i 433. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon što je tijekom proteklih mjesec dana na istoku Ukrajine kišilo 20 od ukupno 30 dana, ovaj je tjedan donio ponešto hladnije ali sunčano vrijeme – koje se predviđa i za čitav naredni tjedan. Time konačno počinje i ozbiljnije sušenje tamošnjeg terena, gdje bi kraj proljetne blatne sezone konačno otvorio i prostor za dugoočekivane ukrajinske protunapade.
No do tada treba bilježiti učestala topnička odmjeravanja uzduž čitave granice Ukrajine i Ruske Federacije, kao i po bojišnici na istoku, jugoistoku i jugu Ukrajine. Osim pojačanog ukrajinskog izviđanja bojišnice, posebno u oči upada i intenziviranje topničkog kontrabatiranja na Dnjepru kojim branitelji nastoje odmaknuti ruske snage od rijeke, kao i pojačane djelatnosti ukrajinskih diverzijsko-izviđačkih skupina u brojnim zonama sukobljavanja.
U očekivanju nekakvih širih kopnenih akcija, aktualna kopnena djelovanja i dalje su ograničena na cestovne pravce i oko pojedinih urbanih područja. Usprkos održavanju borbenih aktivnosti po većini bojišnice, zadnji dani su ipak donijeli određeno daljnje koncentriranje ruskih kopnenih napada – čiju se glavninu bilježilo oko Bahmuta, te oko Avdiivke i Marinke na rubovima okupiranog Donjecka. Kako izgleda, usprkos određenom usporavanju borbenog ritma tijekom vikenda i za 1. svibnja, borbe su posebno intenzivno bjesnile kod Bahmuta – gdje redovne snage Ruske Federacije nastoje sjeverozapadno i južno od grada fiksirati branitelje, te im otežati opskrbu braniteljskog sastava u samom gradu.
Iako se ondje naglasak agresorskih napada mijenjao, čas fokusiran na cestu O-0506 (od Bahmuta zapadno za Časiv Jar), a onda opet više na jugozapadni put T-0504 (Bahmut-Kostjantinivka) – izgleda da nije uspjelo trajnije prekidanje tih pravaca (iako su to proruski izvori učestalo tvrdili). Za razliku od prošloga tjedna, kada se ustrajno bilježilo rusko napredovanje u samome Bahmutu – gdje je u ukrajinskim rukama ostao tek komadić gusto izgrađenih četvrti na samom zapadu i jugozapadu grada – tijekom zadnja dva dana navodno je ondje došlo do pristizanja ukrajinskih pojačanja, a onda i niza protunapada. Iako bi se olako moglo tvrditi kako su obje strane opterećene pojedinim datumima, pa se sada „igra“ za postizanje terenskih uspjeha do Dana pobjede 9. svibnja – zapravo je teško procijeniti točniji opseg ukrajinskih protunapada te njihovu uspješnost i učinak.
Bitka za svaku ulicu
Izgleda da se agresore na sjeveru preostale ukrajinske enklave uspjelo odbaciti nekoliko ulica na sjeveroistok, te ih tako odmaknuti od trase Jubilejne ulice, tamošnje Dječje bolnice i cestovnog izlaza iz grada u prigradsko selo Hromove. Jednako tako, na sjeveroistoku ukrajinske enklave, izgleda da je bojišnica pomaknuta ponešto sjeverno od Ulice osloboditelja Donbasa – tako da su ondje u ukrajinskim rukama ostale visoke zgrade armiranobetonske konstrukcije uz sjevernu stranu te prometnice. Osim toga, gradska bojišnica od te prometnice i Trga osloboditelja Donbasa sada izgleda ide na jug i onda jugozapad, prateći široku Ulicu Čajkovski – gdje su borbe posebno intenzivne od njenog križanja s Jubilejnom ulicom i nedalekim Tehničkim veleučilištem (koje je izgleda u rukama agresora). Na čitavoj toj cestovnoj trasi Ulice Čajkovski, koja na svome kraju izlazi iz grada kao magistrala T-0504, izgleda da pojedine četvrti aktivno prelaze iz ruke u ruku, i dalje zadržavajući u ukrajinskim rukama načelnu lokalnu kontrolu još samo oko 2,9 kvadratnih kilometara gradskog prostora. Naravno, sve je to izuzetno teško ocijeniti detaljnije, budući se radi o prostorima koji su zatvoreni za medije, pa informacije do javnosti stižu tek povremeno i djelomično.
Tako nije moguće jasno ocijeniti ni značaj povremenih vijesti o usporavanju ruskih napada u zadnjih nekoliko dana, budući da bi se tu moglo raditi o krivim dojmovima, ali možda i terenskim posljedicama ponovo razbuktalih svađa između vlasnika privatne vojne kompanije „Wagner“ te regularne vojske i struktura Glavnog stožera Ruske Federacije. Izgleda da je malo pomaka borbenih crta bilo i oko Marinke (jugozapadno od Donjecka) te Avdiivke (sjeverozapadno od Donjecka), usprkos tamošnjem ustrajnom izvođenju ruskih kopnenih napada – dok danas stižu i vijesti o mogućem manjem ukrajinskom pomaku na sjevernom boku ruskih položaja kod Avdiivke. Konkretno, spominje se osvajanje poljskih pozicija južno od ukrajinskog uporišta New York, ujedno sjeveroistočno od okupiranog naselja Troicke, na oko 15 km od Avdiivke – što tek treba provjeriti, a ako je istina - onda i obraniti.
Dok te borbe i nadalje traju, spomenimo i tijekom subote 29. travnja odrađenu svojevrsnu razmjenu udara na skladišta goriva – dok je Ukrajina u noći s petka na subotu uspjela bespilotnim letjelicama u zrak spektakularno dići rezervoare goriva u Sevastopolju (iako su se izvori razilazili je li se radilo o civilnim ili vojnim zalihama), do kraja dana im je ruska strana vratila jednako spektakularnim udarom po Pavlogradu kod grada Dnipro. Iako se ondje s ruske strane spominjalo napad na komunikacijsku mrežu te uništenje veće količine danas deficitarnih raketa za protuzračni sustav S-300, ipak izgleda da se na ruskoj meti našla jedna bitno jednostavnija meta – dugogodišnje skladište ogromne količine raketnog goriva nastalog dekomisijom negdašnjih ukrajinskih strateških projektila.
Kako bilo da bilo, ta uzvratna eksplozija bila je usporedivo spektakularna onoj u Sevastopolju, iako još ostaje za vidjeti kolike su nastale ekološke štete – na koje su godinama upozoravale pojedine stručne studije, ističući potencijalnu opasnost od ogromne količine ondje pohranjenih a kemijski nestabilnih zapaljivih tvari. Ujedno nije ni jasno koliko je od šteta u Pavlogradu nastalo noćnim napadom ruskih kamikaza-dronova (baš kao u Sevastopolju), a koje je posljedice onda kasnije još imao i raketni napad pred jutro – kao dio šireg jutarnjeg raketiranja ukrajinskih ciljeva na 1. svibnja. Kako se čulo iz ukrajinskih vojnih izvora, tada se radilo ukupno o 18 krstarećih raketa Kh-101/Kh-555, ispaljenih s devet strateških bombardera Tu-95 iz Murmanska i još dva Tu-160 s Kaspijskog mora, od čega je ukrajinska protuzračna obrana navodno srušila 15 raketa. Kao i više puta zadnjih dana, formalni ruski cilj opet je bila ukrajinska prometna infrastruktura i ometanje priprema za nadolazeću protuofenzivu – a stvarni ruski pogodci opet su bili više pitanje sreće nego ikakvog preciznijeg ciljanja.
Izvanredno stanje nasuprot parade
Dok takve borbe i nadmetanja neprekidno traju, ostaje činjenica da za sva ozbiljnija borbena djelovanja ukrajinska strana ostaje ovisna o zapadnim saveznicima, koji brzo obećavaju – a bitno sporije isporučuju (posebno topničko streljivo, koje je itekako deficitarno). Iako je to teško reći na glas, tu određeni problem radi i težnja da se savezničke napore prebaci na polje obnove ili razminiranja Ukrajine, što je načelno potrebno – ali je itekako problematično u vrijeme kada rat itekako nadalje traje, a borbena djelovanja bi se uz ponešto loše sreće mogla i vratiti na netom razminirana ili obnovljena područja. Imajući u vidu tu ratnu situaciju ne čudi ni da je Vrhovna rada do 18. kolovoza produžila kako izvanredno stanje u Ukrajini, tako i provedbu opće mobilizacije – što se još od lanjske veljače ustrajno radi svakih 90 dana. Time je ratom pogođena Ukrajina suštinski različita od Hrvatske iz doba Domovinskoga rata – gdje se tek nakon rata zapravo krenulo diskutirati od kada do kada je sukob trajao, pa onda i ustanovljavati tko je kakva ratna prava u tim periodima imao.
Nasuprot tome, Ruska Federacija je na međunarodnoj sceni sve usamljenija, što se dobro vidjelo i 26. travnja, kada su se samo oni sami i još 4 države (Bjelorusija, Assadova Sirija, Sjeverna Koreja i Nikaragua) usprotivili karakterizaciji kao „agresora“ u Ukrajini – dok su takav opis podržali čak i Kina, Brazil, Indija, Armenija i Kazahstan. Ipak, oni se itekako ozbiljno spremaju za nacionalnu proslavu Dana pobjede 9. svibnja. Iako su u brojnim gradovima otkazana masovnija okupljanja „Besmrtnog puka“ i prigodni vojni mimohodi, izgleda da to nipošto ne vrijedi za samu Moskvu.
Ondje su u tijeku probe za tradicionalnu paradu na Crvenom trgu – s podosta ljudstva, te posebno istaknutih sudionika "Specijalne operacije" u Ukrajini. No dok se vide pripreme mimohoda muzejske vojne tehnike iz vremena Drugog svjetskog rata, otvoreno je pitanje što će biti pokazano od modernih sredstava, budući je glavnina borbene tehnike ipak na bojištu, a gubici su tijekom zadnjih 14 mjeseci borbi bili itekako značajni. Nagađa se da bi iz baš tog razloga ove godine moglo izostati i rusko domaćinstvo "Međunarodnih vojnih igara" i poznatog "Tenkovskog biatlona". Iako je lanjsko održavanje takve priredbe u ratnom okolišu bilo žestoko kritizirano u pojedinim redovima ruske oporbe i među nekim komentatorima – ove bi godine odustajanje od takve priredbe itekako moglo govoriti i o stvarnom stanju ruskih Oružanih snaga nakon susreta s ratnom realnošću u Ukrajini.
Iako je teško tvrditi definitivno – u prilog takvim tumačenjima lako bi mogla ići i prošlotjedna smjena generala Mihaila Mizinceva, koji je od kraja rujna 2022. bio zamjenik ruskog ministra obrane zadužen za vojnu logistiku, da bi ga 30. travnja na tom mjestu zamijenio general-pukovnik Aleksej Kuzmenkov.
Iako to nije bila jedina kadrovska smjena u ruskim snagama zadnjih dana (novog zapovjednika dobila je i Baltička flota) – ipak je ona posebno odjeknula s obzirom da je Mizincev imao posebno lošu međunarodnu reputaciju, ako ništa drugo a ono zasluženu lanjskim brutalnim osvajanjem Mariupolja u Ukrajini. Naravno, dok se o pravim razlozima njegove smjene još nagađa – novi posao je Mizincevu već na vidiku u privatnoj kompaniji "Wagner", kojoj su izgleda posebno dragi svi visoki časnici koje ne voli redovna ruska vojna struktura i Glavni stožer. Pa ipak, dok je lako kritizirati rusku vojnu logistiku – treba ipak napomenuti da se na bojištima zadnje vrijeme s ruske strane ipak počelo viđati IC zaštitne plašteve za pojedine dijelove pješaštva koje sve učestalije ugrožavaju dronovi s termo-kamerama i snajperisti s termo-ciljnicima.
Jednako tako, čuju se najave da bi krajem ovoga mjeseca ponešto učestaliji među ruskim postrojbama trebali postati i specijalizirani prijenosni detektori komandnih signala bespilotnih letjelica – borbenog sredstava koje je jednako opasno ako samo nezamijećeno snima situaciju, ili ako stvarno i krene u napad na postrojbe koje njegove prisutnosti iznad glava nisu ni svjesne.
Tranzit žita i nafte
Usprkos problema koje je zadnjih tjedana Europska unija imala s nizom država-članica koje su samovoljno krenule uvoditi mjere zaštite od navale jeftinih prehrambenih proizvoda iz Ukrajine – iako čitavo područje trgovinske politike spada u isključivu nadležnost Bruxellesa – izgleda da je i tu bilo određenih pomaka. Dok su veleposlanici država članica EU izglasali produljenje bescarinskog uvoza robe iz Ukrajine na još godinu dana, na razini Unije se ipak razmatraju određena ograničenja na uvoz barem ukrajinske pšenice, kukuruza, suncokreta i uljane repice kao oblik određenih iznimki na opću odredbu o bescarinskom uvozu – o čemu je u petak 28. travnja bio postignut i sporazum između Europske komisije i 5 država članica – da one ukinu svoje jednostrane mjere, a EK paketom potpore vrijednim 100 milijuna eura podupre pogođene poljoprivrednike.
Doduše, samo dan kasnije na takav je dogovor reagirala sama Ukrajina, ističući da su takva ograničenja ipak suštinski suprotna Sporazumu o pridruživanju između Ukrajine i EU, te načelima i normama jedinstvenog tržišta Europske unije. Time ostaje vjerojatno da će ova tema ipak još neko vrijeme ostati na dnevnome redu – baš kao i pitanje produženja pomorskog izvoznog režima za prehrambene robe na Crnom moru, takozvanim "Žitnim koridorima".
Sporazum o crnomorskom izvozu sklopljen je sredinom ljeta 2022. godine uz posredovanje UN i Turske, a baš su to i međunarodni igrači koji posebno rade na njegovom nastavku nakon 18. svibnja, kada ističe zadnje produljenje ovog trgovinskog režima u ratnim uvjetima. Da bi dopustila produljenje ovakvog aranžmana, Ruska Federacija od međunarodne zajednice traži niz popuštanja – pa iako su neke od njih zadnjih tjedana bile i postignute (oslobađanje zaplijenjenog umjetnog gnojiva iz Litve i zapadnih zemalja, uključivanje ruske Poljoprivredne banke barem u neke aspekte međunarodnog platnog prometa) – sada se izgleda koplja još lome oko otvaranja prometa produktovodom za amonijak između grada Togliatti u Rusiji i ukrajinske luke Odesa.
Iako o tome još nema sporazuma, a razgovori užurbano teku – tek treba vidjeti hoće li na vrijeme biti usvojen svojevrsni "Roadmap" sporazum kojim UN nastoji bez prekida osigurati promet brodova s hranom iz Ukrajine i Rusije na tržišta siromašnih država svijeta. Pri tome ne ohrabruje previše ni činjenica da dok aktualni sporazum formalno još traje, zadnje vrijeme Ruska Federacija navodno sabotira njegovu dnevnu provedbu – tako da je posljednjih tjedana radno opterećenje morskih luka regije Odesa palo za 30-35 posto, a gotovo 15 milijuna tona ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda ipak nije bilo izvezeno, dok farmeri i vlasnici tereta trpe značajne gubitke.
Naravno, nije sve baš jednostavno ni za tvrde pregovarače iz Ruske Federacije, koja se još i hvali ustrajnim odbijanjem svih ukrajinskih uvjeta vezanih uz ponovno pokretanje spomenutog produktovoda čija trasa ide preko ratišta. A nije amonijak jedino što se prenosi cijevima preko ratišta – budući da tuda ide i južni krak naftovoda Družba, kojim se i dalje dio država Europske unije opskrbljuje ruskom naftom. Ukrajina je tu opet krenula stiskati ne bi li podigla cijenu tranzita – gdje se sada predlaže poskupljenje u dva stupnja, sa sadašnjih 13,6 eura na 21 euro po toni od 1. kolovoza.
Dok takve mjere posebno pogađaju Mađarsku, neće sjajno doći ni Ruskoj Federaciji, koja je do 1. travnja iduće godine obustavila objavu službenih statističkih podataka o svojoj proizvodnji nafte, prirodnog plina i kondenzata. Odgovarajuća uredba Vlade Ruske Federacije odnosi se i na već okončano prvo tromjesečje ove godine, a tamošnja statistička agencija Rosstat već je te podatke uklonila i iz svog zadnjeg izvješća objavljenog sredinom prošloga tjedna. Naravno – gdje nekome smrkne drugome obično svane – pa u tom energetskom kompleksu tema treba sagledavati i ponudu Cipra da Europskoj uniji osigura dio alternative ruskome plinu - gdje bi plin iz istočnog Sredozemlja, jednom kad se sredi infrastruktura, možda mogao osiguravati i do 15 posto EU-potreba.
Vojne donacije Ukrajini
Dok su takvi energetski planovi ipak još na dužem štapu, nastavlja se s pažljivim praćenjem vojnih donacija kojima zapadni saveznici nastoje pomoći agresijom ugroženoj Ukrajini. Iako je glavnina obećanih tenkova Leopard 2 već navodno stigla u Ukrajinu, njihova je pošiljka iz Španjolske još na putu. Prvih šest su navodno stigli u Poljsku, a uskoro će i u Ukrajinu, dok će se na preostala 4 još pričekati – budući su na obnovi u tvornici u Sevilli.
Jednako su tako u obnovi i tenkovi Leopard 1, kojih će prvih stotinjak komada uskoro krenuti prema Ukrajini. Naravno, bolje je i tako – nešto kasnije ali ipak obnovljeno, nego da se bilježe donacije poput one lanjske američkih samohodnih haubica iz Italije, gdje ni jedno od 20 vozila nije bilo odmah uporabljivo – što je ove godine Italiju potaklo da takvo naoružanje ipak prvo krene provjeravati i popravljati pa tek onda isporučivati.
Nažalost, još je konfuznije stanje po pitanju načelno dogovorene EU-proizvodnje topničkog streljiva, gdje bi uskoro trebalo za ukrajinske potrebe proizvesti oko milijun komada granata kalibra 155 mm. Nakon raznih natezanja o provedbi politički usuglašenog posla proizvodnje, za sada je tek jasno da Njemačka nudi da njeno poduzeće Rheinmetall do kraja godine za Ukrajinu proizvede 250.000 takvih granata.
Pri tome zasad nije jasno tko će proizvesti ostatak, dok se i sam Rheinmetall višekratno hvalio kapacitetom od oko 450.000 komada godišnje, kojeg bi uskoro htjeli podići na oko 600.000 takvih granata na godinu. Zato i ne čude izjave iz Poljske, čiji je načelnik tamošnjeg Glavnog stožera, general Raimund Andrzejczak konstatirao kako "zapadne zemlje koje pomažu Kijevu jednostavno nemaju streljiva" – a novine Politico su se raspričale i o navodnim problemima država koje se radi pomoći Ukrajini periodično okupljaju u njemačkom Ramsteinu. Ondje je, navodno, vremenom sve teže održavati jedinstvo – jer pojedine sudionice tijekom sastanaka skupine imaju praksu obećavati isporuku oružja ne navodeći točne datume, da bi onda na idućem sastanku samo ponavljale prošla obećanja. Ipak, biti će da se to ne odnosi na Litvu, koja je u Ukrajinu otposlala još jednu pošiljku vojnih kamiona, terenskih vozila i suhih obroka za predstojeću ofenzivu, jednako kako što je baš danas svoj novi paket od oko 250 milijuna USD vrijednosti najavila i Danska – koja će slati dodatna vozila, protuzračno naoružanje, razno streljivo, te opremu za razminiranje i noćna borbena djelovanja. Sve bi to na bojište trebalo stići dovoljno brzo da bude uporabljivo u očekivanim ukrajinskim protunapadima – čiji detalji ipak trebaju biti iznenađenje, kako za one koji prate tijek rata u Ukrajini, tako još više za ondašnje agresorske snage Ruske Federacije.