'Strah je jedino stvarno utamničenje, a stvarna sloboda je sloboda od straha'. Prije, primjerice, deset godina i sâm bih hvalio ovu izjavu. Danas ne.
Jedan je to od slogana koji su u nedjelju na prosvjedu u Yangonu, najvećem gradu Mjanmara, nosili prosvjednici. Pripisuje se Aung San Suu Kyi, koju sam nekad zvao 'Dame'. Ikona borbe za slobodu i demokraciju. Dobitnica Nobelove nagrade za mir, još jedna u nizu pogrešnih (pogledajmo samo etiopskog vladara rata Abiya Ahmeda), godinama u kućnom pritvoru. Onako krhka, ikona.
U ponedjeljak je osuđena na četiri godine zatvora samo za dvije optužnice, slijedi još niz pa je vjerojatno da bi mogla ostati utamničena do kraja života. Empatije nema i ne želim joj je ponuditi.
Vojna hunta je sredinom prošlog desetljeća odlučila dati malo vlasti narodu.
Izraelsko-mađarski humorist Ephraim Kishon satirički je bolno, istinito i precizno, lapidarno protumačio politiku Josipa Broza Tita: 'Maršal Tito je dao nešto slobode ljudima u Jugoslaviji samo da naljuti Sovjete'. Nekako nalik tome je mjanmarska vojna hunta odlučila eksperimentirati s hibridnim režimom, dok oni drže ključne poluge vlasti.
Aung San Suu Kyi su pustili na slobodu i ona je povela stranku, Nacionalnu ligu za demokraciju, u izbornu pobjedu. Dobili su i neke pozicije, hunta im je dala i nešto ovlasti. Pod uvjetom da ne budu neodgovorni i ne diraju zabranjeno voće. I nisu. Navodna demokratska vlada nije provela nikakve demokratske reforme, zakoni iz kolonijalnog doba su se koristili za razračunavanje s aktivistima i novinarima. Nobelovka je šutjela.
Manjine, koje su se nadale da će doći kraj sukobima, počele su se žaliti da su pregovori zamrznuti. Nobelovka je šutjela.
A onda su radikalni budistički svećenici - tada smo u Jutarnjem objavili tekst koji je potvrdio da ne postoje miroljubive religije ako su na vlasti - pokrenuli napad na brojniju muslimansku manjinu, narod Rohingja. Vojska im se pridružila, strahote koje su činili su strašne - silovanja, spaljivanja, klanja. Nobelovka je opet šutjela. A onda i progovorila pa je se više nije moglo braniti grijehom nečinjenja. Aung San Suu Kyi, kojoj su nakon toga oduzeli gotovo sva ostala brojna priznanja borkinje za slobodu osim Nobela, podržala je vojsku u masakru za koji je UN zaključio da je imao genocidne namjere. Zoran Milanović bi, svojom hijerarhijom genocida koja je odjeknula daleko preko hrvatskih granica, vjerojatno podržao Nobelovku koja je trebala ostati i bez te nagrade.
Johnu Kerryju, tadašnjem američkom državnom tajniku koji je dolazio u posjet, poručili su iz njezinog kabineta da ne koristi pojam Rohingja. Sada više niti plastični okvir ikone borbe za demokraciju, pokazala je svu dubinu šovinizma i rasizma: 'Emotivni izrazi otežavaju nam pronalaženje mirnog i razumnog rješenja za naše probleme. Tražimo da ljudi budu svjesni poteškoća s kojima se suočavamo i da nam daju dovoljno prostora za rješavanje svih naših problema."' Tako bi nekako govorio i Adolf Eichmann tumačeći 'probleme' nacističke vlasti, ni Ante Pavelić ne bi bio daleko.
Kerry je, očekivano, spomenuo 'pojam Rohingja'. Koji su spašavajući žive glave bježali na more ili u susjedne države, najmanje 125.000 ih je tada bilo u bijegu. Narod bez imena za Nobelovku, problem za čije rješavanje trebaju prostora.
Društvenim odnosima upravljaju zakonitosti koje nisu neumitne poput prirodnih i fizikalnih. Ali su ipak zakonitosti. Autor jedne je njemački evangelički pastor Martin Niemöller: 'Prvo su došli po komuniste, šutio sam jer nisam bio komunist'. I zatim slijedi nekoliko verzija po koga su sve dolazili: Židove, socijaliste, sindikaliste i on je šutio. A kad su posljednji put došli, više nije bilo nikog tko bi za njega nešto rekao.
Aung San Suu Kyi je šutjela. I sad su došli po nju. Koliko god je sud hunte montiran, u ovom se slučaju može vidjeti prst providnosti u kažnjavanju žene koja je imala priliku progovoriti kad je trebalo. Nije.