ZAGREB, ANKARA - Mehmet Ali Agca, danas oslobođeni počinitelj brojnih zlodjela u svojoj domovini Turskoj i drugdje, od kojih ga je svjetski poznatim učinio atentat na papu Ivana Pavla II., rođen je prije 52 godine i 10 dana u okrugu Hekimhan, u istočnoanadolijskoj pokrajini Malatya, u području gornjeg toka Eufrata, a više od polovice dosadašnjeg života proveo je u zatvorima, uz dvije osude na doživotne kazne u dvije države.
Bio je četiri mjeseca i četiri dana stariji od 23 godine kada je 13. 5. 1981. na rimskom Trgu sv. Petra nastrijelio papu Wojtylu s četiri metka. Prema Agcinu kasnijem svjedočenju, plan je bio da on i njegov pomoćnik Oral Celik zapucaju u poglavara Katoličke crkve te umaknu i skriju se u bugarsko veleposlanstvo, a u bijegu im je trebao pomoći metež uvećan detoniranjem eksploziva. Čekajući Papu, sjedili su i ispisivali razglednice da ne budu sumnjivi. Kada je Petrov nasljednik prolazio trgom nazvanim prema “prvom papi”, Agca je naglo zapucao prema njemu. Celik se uspaničio i pobjegao ne pucavši i ne aktivirajući bombu, a prolaznici i šef vatikanskog osiguranja Camillo Cibin zgrabili su Agcu.
Četiri metka u papu Poljaka
Dva su hica pogodila Ivana Pavla II. u trbuh, a po jedan u lijevu šaku i desnu ruku. Bilo je to pet dana prije njegova 61. rođendana, stanje mu je bilo kritično, ali se, uz velike napore vrhunskih liječnika i uz molitve milijuna užasnutih vjernika, za život još jednom izborio njegov organizam koji je već bio prošao mnoge nedaće, uključujući Drugi svjetski rat u rodnoj mu Poljskoj. Preminuo je četvrt stoljeća poslije, a većina procjena suglasna je da su na to utjecale i ozljede zadobivene u atentatu.
Oko toga zločina ostaju brojne nedoumice, što i nije neobično s obzirom na protagoniste, uključujući Vatikan, čija tradicija, snaga i djelomična tajnovitost golicaju maštu brojnih ljudi u svakom naraštaju, od paranoičnih kovača teorija urote do pribranih promatrača. Kao u slučajevima belgijsko-španjolskog svećenika, odvjetnika i antisemita Juana Marije Fernandeza y Krohna, koji je godinu nakon Agce pokušao bajunetom ubiti Ivana Pavla II. u Fatimi, ili nestanka 15-godišnje Emanuele Orlandi godinu potom, ili ubojstva visokog časnika vatikanske Švicarske garde prije 12 godina, ili iznenadne smrti Wojtylina prethodnika Ivana Pavla I., isplelo se puno verzija i oko pozadine Agcina atentata.
Četvrti protokol
Time su se zabavljala i pera nekih od najuspješnijih pisaca špijunsko-terorističkih trilera, poput Toma Clancyja (“Crveni zec”) i Fredericka Forsytha (“Četvrti protokol”), i u većini njihovih tumačenja u priču je doista bila upletena “bugarska veza”, ali samo kao posrednik u ime sovjetskih šefova, odnosno KGB-a. Papa Poljak, s otvorenom sklonošću prema tada sve ambicioznijem sindikatu Solidarnošč, zacijelo nije bio po volji Kremlju.
Uz poslovičnu diskreciju sovjetskog bloka, hladnoratovskih tajnih operacija i Svete Stolice, priču o Agci dodatno zamućuje njegova pripadnost Sivim vukovima, paravojnoj organizaciji turskih ultranacionalista. Pa dok se većina Turaka, ne samo trgovaca i turističkog osoblja, odlikuje naglašenom srdačnošću prema strancima, skupine poput Sivih vukova otvoreno su rasističke, a katkad zbunjuju neupućene korištenjem islamističkih parola (koje se odnose samo na muslimanstvo “pravih” Turaka, a ne i susjednih naroda poput Arapa i Iranaca, pa čak ni dijela etničkih neturaka koji su se u Turskoj naselili i uvelike asimilirali).
Do kojih razmjera to ide u inače prema svijetu otvorenoj i vedroj Turskoj pokazuje primjer svojedobnog ministra zdravstva iz krajnje desničarske stranke bliske Sivim vukovima, koji je nakon katrastrofalnog potresa u toj zemlji tražio da se odbije inozemnu pomoć u životno potrebnoj krvi, osobito grčku i armensku, “da ne dođe do miješanja DNK turske i tih nacija”.
Sivi vukovi su uz ostalo i teroristi, spremni krvavo se razračunati s kurdskim separatistima ili s Turcima čije turkoljublje ocijene nedovoljnim. Takvim su smatrali Abdija Ipekcija, urednika uspješnog lista Milliyet, te ga je Agca ubio 1979., što bi možda ostalo neotkriveno da ga nije odao policijski doušnik.
Dobili tri milijuna maraka
I za taj je zločin osuđen u Turskoj na doživotni zatvor, što znači najmanje 36 godina u ćeliji, kao što je bio osuđen i za atentat na Papu, na čije apele je ondašnji talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi pomilovao Agcu prije 10 godina.
Premješten u turski zatvor, bio je pušten prije četiri godine, što je izazvalo brojne izraze ogorčenja u toj zemlji, te je nakon osam dana vraćen u zatvor. Sada je njegovo oslobađanje konačno, ostaje utvrditi je li previše mahnit da odsluži u Turskoj strogo obvezni vojni rok koji je ranije izbjegao.
Agcine najranije veze s Bugarskom bile su krijumčarske, i jest i kriminalac, a kao i u slučaju jordanskog huligana Zarkavija koji je par godina bio šef al-Qa’idina ogranka u Iraku, ili u slučaju IRA-inih, odnosno ETA-inih pljački banaka, teško je tu odrediti granicu gdje se ekstremisti koriste mafijaškim poslovima da dođu do novca za svoje djelovanje, a gdje im politička potka terorizma služi kao krinka običnog banditizma.
Atentat na Papu navodno je Sivim vukovima bio plaćen tri milijuna ondašnjih njemačkih maraka, što je u to vrijeme vrijedilo i više nego sada tri milijuna eura.
Agcine već dugo sumanute izjave (poput jučerašnje da će u ovom stoljeću ovaj svijet i svi ljudi propasti te da je on jedini spasitelj) pomažu da se ništa što on zbori ne shvati ozbiljno, pa ni kada bi počeo govoriti o prilično poznatoj hladnoratovskoj ulozi Sivih vukova kao “pričuve” potencijalnog Pokreta otpora u slučaju da Turska dođe pod nadzor tadašnjeg istočnog bloka, uvelike slično ondašnjoj CIA-inoj tajnoj operaciji Gladio u Italiji za slučaj da komunisti preuzmu vlast.
Narcis, lažljivac, manijak koji zna zlorabiti medije
Novinari i javnost svaki se put uhvate za udicu Agcinih manipulacija, izmišljotina i sumanutosti
RIM - Ubojica, terorist, prije toga lopov i švercer, manijakalni lažljivac, beskrupulozan, s izrazitim crtama protagonističkog narcizma, možda čak i paranoik ali s računicom - tako bi mogao glasiti najkraći psihoportret Mehmeta Alija Agce (52), dugogodišnjeg pripadnika turskih ekstremno desnih i nacionalističkih “Sivih vukova”, atentatora na papu Ivana Pavla II i na ljevičarskog novinara Abdija Ipekçija (glavnog urednika Milliyeta, koji je podlegao ranama).
‘Zna tajne koje nitko ne zna’
Agcinim lažima se ne zna broj. Tvrdio je (i opet tvrdi) da je inkarnirani Isus Krist; da je idejno neutralni plaćeni ubojica; da će otkriti gdje je vatikanska državljanka Emanuela Orlandi (oteta kada je imala 15 godina i za koju se prilično uvjerljivo tvrdi da ju je ubila mafijaška Banda s Magliane); da će otkriti tko ga je najmio za atentat na papu Wojtylu (dosad je dvaput slagao, ima šanse i treći put); da zna tajne koje nitko ne zna (u pismu koji mu je rimska Repubblica čak objavila i u kojemu je najavio atentat na papu Benedikta XVI u Turskoj, pozvavši Papu da odstupi i vrati se u Njemačku i prepusti mjesto Bertoneu ili Tettamanziju), i tako dalje.
Goebbelsov učenik
Mi novinari smo uvelike krivi što bezobraznom kriminalcu dajemo prostor na koji pošten čovjek i vrstan stvaralac ne može ni u snu računati, što kao žeženo zlato pronosimo njegove idiotske protagonističke izmišljotine, sazdane po Goebbelsovu načelu da laž mora biti što veća, kako bi se barem dio povjerovao, što mu neki od nas čak daju novac za to, kako bi imali tiražnu senzaciju. Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....