ŽIVOTNI INTERVJU

Štrok, nakon prodaje hotelskog imperija: Osjećam se kao da mi je netko iščupao srce

ZAGREB - Goran Štrok sutra putuje u London. Krajem lipnja obitelj Lukšić, najbogatiji Hrvati na svijetu (čiji je pokojni pater familias Andronico bio u dobrim odnosima s pokojnim predsjednikom Tuđmanom), postat će i formalni vlasnik Jadranskih luksuznih hotela, Štrokove tvrtke koja je promijenila hrvatski turizam i konzumentski imidž Hrvatske, i koju je njen utemeljitelj, zbog višemilijunskih dugova, ovih dana naposljetku morao prodati.

- Da, naravno, osjećam se kao da mi je netko iščupao srce - povisio je glas Goran Štrok pred kraj intervjua što smo ga vodili u apartmanu Magnolija njegova omiljenog hotela Palace u Dubrovniku. Zapravo, još samo nekoliko tjedana njegova hotela.

Tako Lukšići, čileanski multimilijarderi koji posjeduju rudnike bakra, pivovare, vinarije, čeličane, ali i dubrovačke hotele Argentina i Croatia te porečki turistički kompleks Plava laguna, postaju zamalo pa monopolisti dubrovačkog five star turizma.

Prvi posjet hotelima

Priča o Goranu Štroku jedna je od najuzbudljivijih privatno-poslovnih drama u 20 godina neovisne Hrvatske. Malo tko je uložio toliko puno - ne računajući i samoga sebe (jer se to u strastvenim vrstama biznisa valjda podrazumijeva) - i izgubio toliko puno, da bi na kraju ipak ostavio neobično dubok i jako, jako pozitivan utjecaj.

Prvi sam put posjetio Excelsior krajem travnja 1999. godine. Odmah sam krenuo prema velikom staklenom zidu iza recepcije, s fantastičnim pogledom na more, Lokrum i dubrovačke zidine.

U ono je vrijeme pokraj recepcije radio omanji bar: iz velike posude za šampanjac obećavajuće je izvirivalo nekoliko visokih i vitkih boca. Kada sam se približio, ništa od toga nisam niti pokušao naručiti. U ono je vrijeme najbolji dubrovački hotel na recepciji gostima nudio Henkell (jedan od najgorih pjenušaca svih vremena) i Bakarsku vodicu. Tada je vlasnik Excelsiora bila Dubrovačka banka

Ta loša, jeftina, industrijalizirana i beskarakterna pića nisu imala što tražiti ni u veličanstvenom prirodnom ambijentu, ni u bilo kojem five stars hotelu.

Sljedeći smo dan išli pogledati hotel Bellevue: izgledao je kao zapušteno sindikalno odmaralište koje je, zapravo, na neki način nagrđivalo dramatično lijepu uvalu u kojoj je smješten.

Excelsior je u međuvremenu postao središte društvenog života cijelog jadranskog turizma gdje borave doslovno svi poznatiji dubrovački gosti, od Morgana Freemana pa do Severine (a lista šampanjaca obuhvaća nekoliko berbi Dom Perignona i niz pristojnih, ali bitno jeftinijih etiketa), dok se Bellevue iz poluruševine pretvorio u jedan od najspektakularnijih hotela u Hrvatskoj.

Najviše hotela s pet zvjezdica

Prekjučer ujutro, 12 godina kasnije, dok su se mnogi gosti već kupali i sunčali na hotelskoj plaži, ja sam s jakim i dosta prirodnim osjećajem melankolije sjedio na Excelsiorovoj terasi i gledao stari grad.

U Excelsioru sam proveo relativno puno vremena: ondje sam napisao svoju prvu knjigu, suočavajući se, usput, s deprimirajućom dubrovačkom siječanjskom pustoši; ondje sam se bio posvadio s Michaelom Bloombergom koji nikako nije želio odgovarati na pitanja o tome zašto je napustio Demokratsku stranku i pridružio se Georgeu Bushu; ondje sam proveo sate i sate raspravljajući s kuharima, direktorima, pa i samim Goranom Štrokom o tome što sve ne valja u f & b (hrana i pića) sektoru njegovih hotela i kako to popraviti.

Dubrovnik je, zadržavajući demokratičnost backpackera i masovnost kruzerskog turizma, ipak uspio postati destinacija s pet zvjezdica: danas je u Dubrovniku otvoreno više hotela s pet zvjezdica nego u svim našim ljetovalištima zajedno.

Kada su Goran Štrok i njegova supruga Renata, čije su zasluge u dizajnu hotelskih interijera uistinu iznimno značajne, preuzeli Excelsior, preuredili Palace i počeli graditi Bellevue, u cijeloj Istri nije bilo niti jednog hotela s pet zvjezdica.

Njihova riječka Bonavia, premda formalno ima četiri zvjezdice, po uređenju soba i osobito po razini usluge žestoko tuče sva tri opatijska hotela s pet zvjezdica.

Dalje, kada se Štrok upustio u veliku promotivnu kampanju čiji je cilj bio da se u Dubrovnik dovede što više svjetskih zvijezda, jedini dio dubrovačkog društvenog života koji je barem donekle (ali samo donekle) funkcionirao bile su Dubrovačke ljetne igre.

Profesionalni standardi

Naravno, bilo bi pogrešno tvrditi da se u Štrokovim hotelima sve događalo u skladu s najvišim profesionalnim standardima. Kao stanoviti insider znam, primjerice, da je većina njegovih kuhara (s iznimkom sjajnog Saše iz Bellevuea) uglavnom bila nezainteresirana za svoj posao pa se tako neko vrijeme, osim u sushi barovima, ni u Palaceu ni u Excelsioru nije moglo gotovo ništa dobro pojesti: barem ništa što bi bilo u skladu s reputacijom i težnjama Jadranskih luksuznih hotela.

Znam, nadalje, da Štrok i njegovi menadžeri nisu imali temeljnu kontrolu nad ponekim segmentima poslovanja unutar f & b. Primjerice, krajem 2007. godine po Štrokovoj naredbi poslali su mi ulazne liste vina za sve njegove hotele: šokiralo me kada sam vidio da tako veliki potrošač kao što je JLH neka vina nabavlja po cijenama višim od maloprodajnih.

Nadalje, u tih godinu i pol, koliko sam surađivao sa Štrokovom tvrtkom, molio sam svoje prijatelje koji su spavali u njegovim hotelima da mi šalju detaljne izvještaje o razini posluge, ponude i bilo čega drugog što im se nije sviđalo.

Tako mi je Tomislav Wruss ispričao kako je neki čovjek iz skladišta s kolicima punim sanduka raznih pića prolazio kroz Palaceov bar još dok je bio prepun gostiju te da ga je sobarica probudila u pola devet ujutro.

Vlasnik Vinske akademije, Siniša Šare, čudio se, pak, što se na prelijepoj Excelsiorovoj terasi toče samo dva ili tri vina na čaše. Ja sam, naravno, sve moguće primjedbe redovito prosljeđivao Štroku i njegovim menadžerima.

Usprkos brojnim takvim zamjerkama, na čijem se ispravljanju radilo u hodu, Štrokovi su hoteli i dalje bili neusporedivo bolji od bilo kojeg drugog jadranskog hotela (sada je, čini mi se, u njihovu rangu jedino Kempinski u Savudriji).

O stalnom rastu kvalitete u Štrokovim, za koji dan i formalno bivšim hotelima svjedoče i dva sasvim različita, ali zapravo bitno povezana događaja.

U četvrtak oko podneva ručali smo na lijepoj Palaceovoj terasi na plaži gdje sam već nekoliko puta bio jeo, ali uglavnom prosječno. Ovaj je put novi chef, Kristijan Kunjević, pripremio uistinu izvrstan ručak: dimljena pačja prsa s poširanom kruškom i file šanpjera na pireu od limuna i posteljici od hrskavog kelja. Radilo se, zapravo, o najfinijem kuhanju dosad u bilo kojem od Štrokovih hotela, ne računajući Bellevue. No, ono što je tu važno jest činjenica da vlasnik koji odlazi doslovno do zadnjeg dana ulaže u kvalitetu svog proizvoda.

Prije ručka pokazali su mi dnevni poslovni izvještaj.

U četvrtak 26. svibnja Excelsior je radio sa 89 posto popunjenosti i s prosječnom dnevnom cijenom sobe od oko 200 eura, što je tridesetak posto bolje nego lani. I Palace i Bellevue, pa čak i Kompas, koji je ostao na tri zvjezdice, bili su gotovo posve puni, s financijskim rezultatima daleko iznad budžeta.

Goran Štrok napustio je, dakle, svoju tvrtku koja je, ponovimo, promijenila Dubrovnik, ali i hrvatski turizam, baš uoči možda najuspješnije sezone otkako je preuzeo i preuredio sve te hotele!

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. svibanj 2024 01:06