Mnogima na Zapadu prve asocijacije na islamske zemlje odavna su rat, terorizam, diktature i nasilje. No i kad krenu nekakvi pokušaji promjena, u “dubljim” i “stručnijim“ analizama odmah se spomenu CIA, Mosad, da bi se vrlo brzo došlo do navodnih svjetskih urota po zapovjedima kojekakvih Bilderberga, masona ili židovskog lobija ili težnje za dominacijom izvorištima nafte.
Ovi pokreti primamljivog, ali zasad uglavnom neopravdanog naziva “revolucije” čine se posve spontanim, bez koordinacije iz nekih tajnih i nevidljivih centara moći. Iako bi se malo koji analitičar mogao pohvaliti da je predvidio točno vrijeme ili povode njihovog izbijanja, oni jesu dugo očekivani jer su logična posljedica desetljećâ političke i društvene učmalosti u tom dijelu svijeta, modela vladavine i ponašanja vlastodržaca.
Posve je pogrešno gledati na arapski svijet (i Iran, koji ovdje prilično prirodno politički pripada iako se radi o drugom narodu, jeziku i kulturi) očima zapadne demokracije. Prije svega zato što je sam islam više od samo vjere, on je i način života koji u mnogo čemu određuje smjernice društva i način vladavine. No, još više od prirode islama “kašnjenje” u uvođenju demokracije u Sjevernu Afriku, Bliski i Srednji istok, objašnjavaju povijesne i strategijske okolnosti.
San nove generacije
Dok je većina Evrope, Sjeverne i Južne Amerike stjecala neovisnost, stvarala nacije i nacionalne države i vrlo stupnjevito uvodila demokratske oblike smjenjive vlasti, Arapi i Iranci veći dio XX. stoljeća proveli su u oslobađanju od kolonijalne vlasti, stvaranju nacionalnih država i gospodarstava. Zablude naserovskog panarabizma i ratovi (s Izraelom i mnogobrojni međusobni) otežale su, odložile i usporile svaki vid demokratizacije. U gotovo svim naftom bogatim zemljama ogromno bogatstvo stečeno vrtoglavim rastom cijena poslije krize iz 1973. daleko je više upotrijebljeno za učvršćivanje vladavine autokrata nego za narodni boljitak; svijetli izuzetak u socijalnom ako ne i demokratskom smislu svodi se uglavnom samo na Ujedinjene Arapske Emirate.
Dok se na unutarnjem planu malo toga mijenjalo, Arapi su svjedočili ogromnim promjenama u svijetu.
Pad Berlinskog zida, i uvođenje predstavničke demokracije u nekadašnje diktature jedne partije, nije odmah izazvao nikakve reakcije, no zasigurno nije ostao nezamijećen. Usto, neke arapske zemlje uspjele su potpisati i uspješno provesti mirovne ugovore s Izraelom; u Iraku je Sadamova diktatura srušena zapadnom vojnom intervencijom, baš kao i suluda diktatura izopačenog tumačenja islama u Afganistanu, no svakom je očito da dobici od rušenja tih brutalnih režima izgledaju prihvatljivo tek u očima zapadnih spin-doktora, dok je domaće pučanstvo daleko manje oduševljeno i sretno.
Svaka od prethodnih generacija Arapa imala je neki svoj san. Neki su se ostvarili (dekolonizacija i neovisnost), neki brutalno razbili (željena pobjeda nad Izraelom). Posve prirodno, i sadašnje generacije Arapa žele imati svoje snove, no oni više nisu strategijski niti se ratovi nude kao sredstvo za njihovo rješavanje.
Najveća greška Zapada
Nove generacije Arapa - a Zapad, gdje stanovništvo rapidno stari, doista ne vidi i ne razumije kolika je populacijska eksplozija Arapa i Iranaca među kojima ima dosta zemalja gdje je polovica stanovnika mlađa od 20 godina - više se ne zanose velikim panarapskim ciljevima, a ni navodne težnje za širenjem islama nemaju pretjerano vatrenih pristaša. Mladi žele pristojan život, dobru vlast koja nije bahata, koja je smjenjiva, koja vodi računa o potrebama svoga naroda. I žele budućnost, posao, mogućnost da zarade i dostojno žive.
Upravo je u neprepoznavanju ili nerazumijevanju tih težnji najveća pogreška Zapada. Unatoč svim tlapnjama o demokraciji - Zapadu u političkom smislu odgovaraju jaki samodršci koji milijune mladih i nepredvidivih mogu držati pod kontrolom. I upravo je zato Zapad desetljećima bio suučesnik u lažiranju demokracije.
Dodatnu lošu uslugu ideji ikakve demokracije u islamskom svijetu učinili su ajatolah Homeini, Osama bin Laden i afganistanski talibani, stvarajući i pothranjujući strah od islamističkih ekscesa, terora i ubijanja nedužnih. Što iz straha, što iz konformizma, zapad je bio posve zadovoljan postojanjem i Mubaraka i saudijskih kraljeva, čak i Gadafija kada ga je konačno uspio privoliti da prestane poticati i sponzorirati terorizam.
Model kontrole štete
Svi su bili ušuškani u relativno uspješan model kontrole štete. Nad doista brutalnom i protivnom svim zakonima obračunu alžirskih vlasti s islamistima - koji su na izborima zadobili većinu - nitko na Zapadu nije se previše uzbuđivao “radi općeg dobra”; srednjevjekovne modele života u Saudijskoj Arabiji nitko, osim malobrojnih idealističkih ili naivnih udruga ili nevladinih organizacija, nije ozbiljno kritizirao jer tamo je na vlasti “saveznički i prijateljski režim”.
Početak 2011. jasno je pokazao da je u arapskom svijetu (a vjerojatno i šire u islamskom) ovo početak pada starog režima. Na neki način za Sjevernu Afriku, Bliski i Srednji istok ovo je 1789., 1848. i 1989. - u jednom: početak velikih i dubokih društvenih i političkih previranja poslije kojih ništa više neće biti isto.
Što je uzrokovalo i omogućilo “tako naglo” masovno buđenje masa?
Uzroci su duboki i dugotrajni, a povod je posve banalan: samospaljivanje jednog očajnika u Tunisu koje je dovelo do eksplozije nezadovoljstva koje se nevjerojatnom brzinom, efektom domina koje padaju, prenijelo na desetak drugih država. No, pravo je pitanje što je omogućilo ove i ovakve prosvjede u ovom trenutku?