Što smo dali, a što dobili: Ulysses. Bilanca

U deset godina Kazalište Ulysses dalo je dva umjetnička djela koja se pamte dulje od deset godina.

Prvo, glavno, Rade Šerbedžija kao kralj Lear, osobito u finalnom, petom činu, kad na grubom kamenu austrougarske tvrđave Minor, nekad nakićene topovima, pod zvijezdama, napola ili već posve lud, dok mu povjetarac lista sijede vlasi, shvaća da nije izdan, ali sve oko njega što je ostalo jesu mrtva djeca...

Drugo, sporedno, minijatura Nebojše Glogovca kao pukovnika Vesovića u inače slaboj predstavi “Pijana noć 1918.”, dok balkanski prijeteće, a opet kafkijanski rafinirano preslušava mladog Miroslava Krležu, uhapšenog zbog, danas bismo rekli žargonom desnice, komunjarskih prijetnji terorizmom...

Gesta isprike

Prvi sam moment zabilježio u srpnju 2001., a drugi u kolovozu 2007., na otoku Mali Brijun, gdje se održava većina predstava, a kamo gledatelje iz Fažane prevozi čeličnosiva, ne valjda i desantna, splav Hrvatske ratne mornarice, kojom upravlja aktivni časnik, a opslužuju je tinejdžeri regruti u prugastim mornarskim majicama...

Je li to za deset godina postojanja jednog sezonskog, ljetnog teatra dovoljno? Moguće i da jest jer, primjerice, na Dubrovačkim ljetnim igrama u istom sam razdoblju pogledao svega jednu takvu glumačku rolu, Vladasa Egdonasa kao Othella u istoimenoj Shakespeareovoj tragediji u režiji litavskog redatelja Eimuntasa Nekrošiusa u srpnju 2002. u kamenolomu Gradac...

Nesumnjivo je kazalište Ulysses i od politike poguran projekt. On je, štoviše, nekovrsna prešutna gesta isprike vladajuće nomenklature, ispočetka Račanove, a zatim i Sanaderove, hrvatskim Srbima i njihovim zagovornicima iz sektora kulture zbog šikaniranja koje su doživjeli za rata i neposredno nakon njega. Naime, ustašoidi su u pravu: na Brijunima se svako ljeto zbilja okupi dosta glumaca i drugih umjetnika srpske nacionalnosti i njihovih simpatizera! Osim njih, ondje se motaju i “stare komunjare”, lijevi intelektualci, pa čak i lijevi tajkuni. Nijemi svjedok njihove dokolice, na terasi gdje ćaskaju Igor Mandić, Jovan Ćirilov i Vjeran Zuppa, jest u betonu izliven stećak s grubo odlivenim grbom i potpisom Prvog gardijskog zdruga, koji je onamo koje ljeto ranije instalirao Titom iskompleksirani Tuđman...

Kazalište Ulysses osnovali su 15. siječnja 2001. dramaturg i pisac Borislav Vujčić (preminuo 2005.) i glumac Rade Šerbedžija. Što bi se reklo, Boro je dao srce, Rade imidž, a utjecajni ljudi iz sjene operativu. U ona zlatna vremena, kad se trošilo sve više, sredinom prvog desetljeća, proračun kazališta Ulysses iznosio je oko 2,5 milijuna kuna za sezonu. Službeno je državnih dotacija primao svega oko 300 tisuća kuna godišnje, no na brojne sponzore ovo privatno kazalište, danas u cijelosti u vlasništvu obitelji Šerbedžija (u Očevidniku Ministarstva kulture upisani su, od 10. rujna 2008., kao osnivači Rade Šerbedžija i Danilo Šerbedžija, njegov sin, koji je ujedno, kako piše, i intendant/ravnatelj), moglo je računati ponajprije zahvaljujući stvarnoj moći svoga pro bono direktora, Duška Ljuštine.

Obiteljski obrt

Dugogodišnji formalni i neformalni šef zagrebačke kulture, koji je svake godine, sve do ove, raspoređivao po sto ili više milijuna eura, ljeta provodi između vile na Velikom Brijunu i pozornice na Malom Brijunu, jureći u elegantnom gliseru, iz kojeg koordinira i produkciju i nadgradnju...

Da je posrijedi obteljski obrt, svjedoči i to što je sve dosadašnje velike produkcije Kazališta Ulysses, osim lanjskog “Don Juana”, koji je prepušten Paolu Magelliju, i predstave “Tesla Eletric Company”, koju je 2006. radio Tomaž Pandur, režirala vlasnikova supruga Lenka Udovički, redovito igra i njegova kći Lucija Šerbedžija, a sada se uključuju i mlađi članovi obitelji. Da se razumijemo, u tome nema ničega spornog. Uostalom, Lucija Šerbedžija zbilja je dobra glumica, a pokazalo se da i Lenka Udovički umije sklopiti veću produkciju na otvorenom u suvislu, premda ni po čemu hrabru predstavu. Prednosti ambijenta, pa i ponesenost glumaca, stalni kompozitor Nigel Osborne, te još neki elementi, poput gledateljeva iskustva plovidbe, privukli su stalnu i vjernu publiku koja je u tu konfekcijsku urednost predstavljanja na otvorenom ugradila i zrnce otpora “nečemu”.

I puni privid glamoura, jer osim obligatne Vanesse Redgrave, ne mareći za egzotičnu privlačnost otoka uređenog kao sultanovo ladanje, Šerbedžiju u stvari zaobilaze svi njegovi svjetski druzi, pogotovo otkako se trajno povukao iz Hollywooda u Rijeku, pa još izjavio da Ameri više ne mare za umjetnost u filmu.

Pad državne pomoći

U deset godina Kazalište Ulysses dalo je 200 izvedbi što su privukle 100 tisuća gledatelja. Ulaznica svih ovih godina, za veliku većinu predstava, stoji 150 kuna. U najboljem slučaju, uprihodili su, dakle, tri milijuna kuna ili 300 tisuća godišnje. Od ulaznica, dakako, ni jedno kazalište u Hrvatskoj, privatno, gradsko ili državno, ne može živjeti i iza svakog kazališnog poduzeća zapravo stoji administrativna/politička dobra ili loša volja, priznavali to naši kazališni trudbenici ili ne. U slučaju ovog kazališta još je možda i najbolji omjer između uloženog i dobivenog, jer ipak dosta rade, a kad smo se već dohvatili suhih brojki, zapišimo da ih je još dotirala Županija istarska s otprilike 100 tisuća kuna godišnje, a katkad ih dotira i lokalna zajednica.

Za ovu je godinu pak državna pomoć Kazalištu Ulysses spala na skromnih 140 tisuća kuna, a hoće li štogod kapnuti iz Zagreba, gdje je kazalište i registirirano kao umjetnička organizacija, ne zna se, s obzirom na to da je Ljuština abdicirao, a s Bandićem se Šerbedžija dao uvaliti u sramotan skandal. Naime, javno ga je podupro u predsjedničkoj kampanji, a kad je Bandića javno podupro i Tomislav Merčep, Šerbedžija se nije povukao nego je mudro zašutio. Dakle, za Bandića s Merčepom naprijed!

Rade Šerbedžija bio je za rata, a i nakon njega, premda je rijetko dolazio, šikaniran i u Zagrebu i u Istri. Prijetili su mu i glumci, i kaskaderi, i prometni policajci, i obični prolaznici, pljuvali su ga i tjerali od sebe, sve kako je posvjedočio u brojnim intervjuima i svojim memoarima “Do posljednjeg daha” (Zagreb, Profil, 2005.). Je li to sada iznenada podlegao stockholmskom sindromu?

Za kraj Lear

Nikakav koncert u pulskoj Areni neće prekriti banalnost cijelog njegova brijunskog koncepta. Više ništa subverzivno i slobodarski ne može se ugraditi u takav projekt. Svaka “opozicionalnost” nameće se kao groteska. Što preostaje? Građanski uredne predstave atraktivne za bezazlene turiste, provincijsku istarsku inteligenciju, boljestojeće beogradske penziće i poslovne ljude iz Celja, ništa strašno i ništa novo, zabava na malo, estrada.

I Kralj Lear, Šerbedžijin posljednji bastion slobode, uloga u kojoj ga se isplati pogledati...