Spori smo, skupi i ne želimo se mijenjati. Zašto bi itko uložio u nas?

Dva nedavna prekogranična poslovna događaja opravdano su podigla obrve domaćoj zajednici: kompanije dvojice vjerojatno najboljih hrvatskih biznismena - Agrokor Ivice Todorića i Atlantic grupa Emila Tedeschija sklopile su velike poslovne transakcije u susjedstvu, u Srbiji i Sloveniji.

Doista, zašto u vrijeme kada se Hrvatska bori s recesijom i snažnim valom nezaposlenosti najveći domaći ulagači investiraju izvan granica? Najkraći odgovor bio bi - biznis je biznis. Riječ je o novcu, ne o emocijama, a u tome se i domaći zdravi poduzetnici vode jedinstvenom globalnom poslovnom logikom koja nalaže da se novac ulaže tamo gdje se može očekivati zarada.

Osuđeni na neuspjeh

Što nedostaje Hrvatskoj?

Prije nekoliko dana Ivica Todorić izjavio je za srpske novine Press da u Srbiji ima mnogo više mogućnosti za ulaganje nego u svojoj zemlji. Todorić, citiramo Press, “kaže da bi zajedno sa srpskim kompanijama mogao surađivati i u širenju na tržištu Evropske unije”.

Todorić je potkraj lipnja na rubovima vojvođanskog središta Novog Sada, u Futogu i Begeču, otvorio veliku farmu za tov junadi i otkupni centar za voće i povrće. U ta dva pogona investirao je 12 milijuna eura.

“Srbija ima veliku priliku za proizvodnju, izvoz i konkurentnost poljoprivrede i prehrambene industrije. Upravo zbog toga naše strateško opredjeljenje i jest da investiramo velika sredstva u naše kompanije u Srbiji. Preko svojih tvrtki u Srbiji Agrokor godišnje ostvari promet od 600 milijuna eura, od čega je 40 milijuna izvoz. Zapošljavamo oko 7000 radnika i želimo ih zaposliti još jer planiramo otvoriti još dvije farme i dva otkupna centra”, rekao je Todorić za Press.

Tedeschiju posljednji shopping u Sloveniji također nije bio prva inozemna investicija. Kada je 2003. godine od američkih vlasnika kupio posrnulu tvrtku Haleko - proizvođača dodataka sportskoj prehrani - hrvatska je javnost također bila iznenađena takvim “obrnutim” smjerom investicije. Kada je u četvrtak objavio da preuzima slovensku prehrambenu kompaniju Droga Kolinska, a zajedno s njom i niz na području bivše države popularnih brendova, prva reakcija koju smo čuli iz domaće zajednice stigla je iz Koprivnice: “Bolje da je kupio njih nego nas”, zaključili su šefovi u Podravki.

Zašto je bolje? Za koga je bolje? Je li doista bolje?

Nije bolje. A čak ako za nekoga i jest, to nije današnja vodeća garnitura u Podravki, niti su to stanovnici koprivničke regije, nego sam Tedeschi koji je ulaskom u Drogu naslijedio daleko manje dubioza nego što bi ih dobio u paketu da je, da su mu dali, preuzeo Podravku. A da su mu je dali, preselio bi dijelove proizvodnje iz Hamburga i Zagreba u Koprivnicu (to je najavio čim je počeo lobirati za Atlanticovo preuzimanje Podravke), otvorio nova radna mjesta u regiji, a Podravka ne bi dobila novog izuzetno snažnog konkurenta na tržištu.

Kada je prije dvije godine sjedište Magme preselio iz stiješnjenih zagrebačkih ureda u Jastrebarsko, odmah uz autocestu Zagreb - Karlovac, Goranko Fižulić gotovo da je preo. - Za mene je Zagreb sada pomorski grad - rekao mi je zadovoljno. Budući da je biznis njegove kompanije čvrsto vezan uz Kinu, blizina riječke luke koju mu je dala lokacija pokraj autoceste Fižuliću se tada činila gotovo revolucionarnim pomakom. Danas, dok Magma stagnira, Fižulić može samo rezignirano kroz prozor promatrati kamione koji 24 sata dnevno opskrbljuju skladište Lidla s kojim dijeli dvorište. Možda jedina strana kompanija kojoj je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj krenulo, Lidl svoju dobru sudbinu zahvaljuje prije svega lošim poslovnim uvjetima u Hrvatskoj. Orijentirani na kupce “jeftine robe sa stabilnom kvalitetom”, danas su jedna od najbrže rastućih kompanija u državi.

Put prema dnu

Što je loše u Hrvatskoj?

Doing Business, kontroverzna publikacija Svjetske banke, svojevrsni vodič svijetom za ulagače koji mrze političari, a s pažnjom čitaju investitori, Hrvatsku je u svom izdanju za 2010. godinu smjestio na 103. mjesto ljestvice koja obuhvaća 183 svjetske ekonomije. Mali pomak od godinu dana prije, kada je Hrvatska bila 110. u nizu. Srbija je na toj ljestvici 88., Slovenija očekivano visoko 53.

Hrvatsku u tom prikazu prema dnu gura prije svega ogromna i spora državna birokracija. Najlošiji smo u onome što najviše želimo - u uvjetima za pokretanje novog biznisa, gdje su nas analitičari Banke (na temelju odgovora prikupljenih od biznismena na terenu) smjestili na 101. mjesto na ljestvici. Tridesetak stepenica niže od Srbije, čak 75 mjesta ispod Slovenije. Loši smo jer smo spori, skupi i u tome najtvrdokorniji. A kada biznis i zaživi, analiza pravnog sustava pokazuje da su u Hrvatskoj investitori najlošije zaštićeni - Hrvatska je tu na 132. mjestu, Srbija na 73., a Slovenija teško dostižna 20. Nalijepimo li na to izuzetno rigidno radno zakonodavstvo (najopasniji smo onima koji zapošljavaju) i 420 dana potrebnih za dobivanje građevinske dozvole za najjednostavnije skladište (279 u Srbiji, 197 u Sloveniji) te nezajažljive namete koje država povrh poreza nameće poslodavcima na svakog zaposlenog, malo koji investitor će, nakon što se imalo bolje informira, poželjeti doći u Hrvatsku.

Istovremeno, s energetskim sektorom i prometnom infrastrukturom koji su danas gotovo potpuno u državnim rukama Hrvatska je danas potencijalni eldorado za novi val privatizacije. Ostavimo li barem nakratko po strani emocije uz pomoć kojih politika upravlja nerazvijenom hrvatskom demokracijom, teško je pronaći razlog zbog kojega se ne bi privatizirale elektrane, a ceste i željezničke pruge dale u koncesiju, zajedno s brodskim linijama duž Jadrana, gdje država, umjesto da uvodi nove smjerove i turistima (ako doista želimo biti turistička zemlja) otkriva nove lokacije, ukida i neke od starih linija.

Tko tjera strance?

Samo za podsjetnik - emocije, a ne poslovna logika, već su u dva navrata otjerale strane i potencijalno dobre investitore s Hvara i Krka, zauzdale ulazak srbijanskih developera u Zagreb (nećemo valjda dati “njima” da nam grade metropolu), gotovo otjerale danski Rockwool iz Istre, ali i spriječile domaći Atlantic da od Podravke napravi zdravu kompaniju. A da se ne zavaravamo, ni u jednom od spomenutih slučajeva nije bila riječ o “rodoljublju” ili iskrenoj brizi lokalnih lidera za “očuvanje jedinstva regije” (navodnici zato jer i jedno i drugo smatram sumnjivim, a sasvim sigurno arhaičnim kategorijama).

Slika s Kolodvora

Tumarajući ovih dana internetskim forumima, naišao sam na detalj koji neizravno mnogo govori o današnjim prilikama u Hrvatskoj, ali i samoj privlačnosti Hrvatske investitorima - domaćim i stranim, bez razlike. Kroz zagrebački Glavni kolodvor u ne tako davnoj prošlosti dnevno je prolazio 91 vlak (plus lokalne prigradske linije koje nisu uključene u statistiku). Danas, zagrebačka željeznička postaja - jer teško da ovo što imamo možemo zvati Glavnim kolodvorom - dnevno uz lokalne servisira 15 državnih i međunarodnih vlakova. Dok je prije Zagreb bio željeznički povezan sa svim europskim središtima, danas se izravno iz njega može doći do samo nekoliko obližnjih europskih kolodvora. Putuje se sporo, cijene prijevoza su visoke. Baš kao i cijena života u zemlji koja je samu sebe odlučila ostaviti u zapećku.

Došlo je vrijeme da u Hrvatsku ulažu Srbi, a u Sloveniju Hrvati

Nakon dvadeset godina slovenske dominacije u investiranju na području zemalja bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj i Srbiji stasale su generacije novih biznismena i jakih kompanija koje su te dugogodišnje trendove počele okretati u suprotnom smjeru. Prvi takav “udar” napravio je Emil Tedeschi sa svojim preuzimanjem Droge Kolinske, a akviziranje, spajanje i strateško povezivanje sigurno će se nastaviti i sljedećih godina.

Pod pritiskom krize i velikih kredita slovenske su kompanije počele tonuti u financijske dubioze, što je indirektno dovelo do popuštanja i puštanja kapitala s “istoka”. Osim Droge Kolinske, slično preuzimanje nedavno se “trebalo” dogoditi i Mercatoru, no kako se javnost usprotivila navodno najboljoj ponudi koja je stigla iz Agrokora, prodaja je odgođena.

Hrvatska bi uskoro mogla postati meta srpskih kompanija koje će obaviti neku veliku akviziciju, premda za to još nemaju novca ili se bave svojim širenjem na domaćem tržištu. No, logika kapitala nalaže da se nakon osvajanja domaćeg terena krene u regiju. Hrvatsko javno mnijenje izuzetno je nesklono dolasku srpskog kapitala (treba se prisjetiti najave Miškovićeve kupnje Podravke, ulaganja u Vupik ili kupnje Zagrepčanke, kao i privatizacije KIM-a), no taj će otpor prije ili poslije biti slomljen, smatraju stručnjaci.

Slovenija je proteklih godina izrasla u sedmog po veličini ulagača u Srbiji s uloženih oko milijardu dolara, a sličan iznos do sada je uložen i u Hrvatsku. Kad se baci pogled na ulagače, vidi se da je osim Gorenja koje proizvodi u Srbiji većina slovenskih tvrtki prisutna na oba tržišta. S druge strane, hrvatske su tvrtke u Sloveniju prema posljednjim podacima HNB-a uložile samo oko 60 milijuna eura, a srpske kompanije oko 100 milijuna dolara. Tedeschijeva akvizicija vrijedna 382 milijuna eura bitno će promijeniti taj odnos, ali i okrenuti tijek godinama poznate “slovenske” zatvorenosti za strane ulagače. Tedeschi je uspio slomiti slovensko javno mnijenje koje do sada nije bilo naklonjeno kapitalu iz Hrvatske ili Srbije.

Hrvatske su tvrtke u inozemstvo dosad uložile nešto više od 3,9 milijardi eura. No, veći dio tih ulaganja, izuzmemo li off shore zone diljem svijeta, otišao je u naše istočno susjedstvo, prije svega u Bosnu i Hercegovinu (BiH), koja je do sada privukla oko 440 milijuna eura hrvatskoga kapitala, te u Srbiju, u čije su gospodarstvo Hrvati dosad uložili više od 500 milijuna eura. Hrvatska ulaganja u susjednu BiH najviše su koncentrirana u dijelu gdje žive Hrvati, a kompanije koje su se proširile po cijeloj BiH su Agrokor, Vindija, Dukat i Kraš. Miroslav Kuskunović