SPEKTAKULARNI PROJEKT 'Krećem s gradnjom žičare do Učke. Ujutro se kupaš, a popodne ručaš s pogledom na Veneciju'

Žičara na Učku, jedna od najdužih i tehnički najzahtjevnijih u Europi, bit će i najveća turistička atrakcija na opatijskoj rivijeri. Procvast će Opatija, ta stara, ali već pomalo ocvala dama”. Tako me dočekao Mladen Blažević, voditelj projekta žičare na Učki, koja bi već za tri godine trebala povezivati Medveju s vrhom najviše istarske planine. Dio novca je prikupljen, a očekuje se i snažna injekcija iz Europe. Izgradnja 4860 metara trase trebala bi trajati godinu dana, a Blažević mi kaže, redajući tehničke podatke o budućoj žičari, da su angažirane najpoznatije svjetske tvrtke koje proizvode žičare.

Sve je spremno za prve radove i početak ovog spektakularnog projekta koji će oživjeti turističku ponudu na sjevernom Jadranu. Malo je primjera i u svijetu da je žičara tako blizu mora, a trasa će ići s pedeset metara nadmorske visine na 1350 metara, ispod Vojaka. Tu će se turistima pružati nevjerojatan pogled na Kvarner, a Učki mogućnost novog života. U kabini će se voziti 60 putnika, a već sada je predviđena cijena povratne karte od oko 12 eura. Bude li godišnje 200.000 putnika, projekt će se smatrati uspješnim i isplativim.

Idealna trasa

“Učka je naš brend i kada proradi žičara bit će to veliki korak naprijed za hrvatski turizam. Pogledajte samo primjer dubrovačke žičare koja privlači turiste kao i stare zidine”, govori mi Blažević, koji je dugo godina obavljao razne direktorske poslove u riječkim i stranim firmama, a sada se kao umirovljenik posvetio realizaciji ovog projekta.

Želja da se specijalnom brdskom željeznicom dođe do Učke nije od jučer, a prvi se put javila 1873. godine. Kada je izgrađen opatijski hotel “Kristal” počelo se još intenzivnije razmišljati kako Učku približiti obali. “Bili su izrađeni i prvi projekti za savladavanje uspona Učke zupčanom željeznicom koja je trebala ići od Opatije i Lovrana do Učke”, zapisao je Božidar Ekl. Međutim, niti jedna varijanta do sada nije uspjela. Četiri riječka entuzijasta, Miroslav Gudelj, Milorad Stanić, Željko Kuiš i Mladen Blažević sada su odlučni napokon realizirati projekt o kojem Primorci sanjaju desetljećima.

Preduvjet je bilo osnivanje Parka prirode Učka 1999. godine kada je ucrtana u plan i jednotračna žičara. Nakon toga je osnovan konzorcij kojem su se priključile brojne općine od Lovrana do Opatije. “Nas četvorica svaki smo dali po 12.500 kuna i financirali smo predinvesticijsku studiju koja je trebala usporediti dvije najpogodnije trase. Kontaktirane su i najpoznatije firme koje u svijetu rade žičare”, kaže mi Blažević.

Na kraju se odlučilo da je najpogodnija trasa koja vodi od kampa u Medveji do samog vrha, a odbačena je ona koja je trebala ići od Ike preko tunela Učke do Vojaka. U odabiru je bilo, kao i uvijek kod nas, malo lokalnog prijepora između Opatije i Lovrana, ali su stručnjaci na kraju prosudili da je najstrmija varijanta i najbolja. Nakon toga je osnovano Društvo koje ima više od 200 dioničara, a 160 zaljubljenika u Učku dalo je od 1000 do 5000 kuna. “Ništa više i ništa manje, dok su gospodarski subjekti mogli dati od 10.000 do 50.000 kuna. U financiranju su sudjelovale i Županija i osam jedinica lokalne samouprave.”

Voditelj projekta Mladen Blažević, jedan od ‘četvorice veličanstvenih’ koji ga godinama guraju, kaže mi da nije daleko dan kada će ‘pasti’ prva lopata. “Učka je naš brend i nije čudno što su svi tako zainteresirani uključiti se u projekt. Svi koji su dali svoj udio učinili su to puna srca, ne pitajući kada će žičara proraditi.”

Novac iz EU

Stručni tim sastavljen od četvorice riječkih entuzijasta posljednjih šest godina radio je bez kune nadoknade. Volonteri sami snose brojne troškove, a sam pogon košta svega 4000 kuna mjesečno. Najveći dio ide za najam prostorija, a ostalo za računovodstvene usluge i telefon. “Sve se bazira samo na našoj želji da taj projekt uspije.”

Od samog početka razmišljalo se koristiti sredstva iz europskih fondova pa će u najskorije vrijeme biti napravljena i kompletna dokumentacija koja će biti dostavljena Bruxellesu. Riječani su svjesni da je u ovom trenutku posve nerealna svaka druga varijanta, jer novca kod nas jednostavno nema ni za tako dobre projekte kao što je žičara za Učku. “Imali smo i brojne sastanke s ljudima koji vode hrvatski turizam i njihovu podršku od samog početka. Od ministarstva turizma već smo dobili tri potpore”, govori Blažević.

Brojne studije, koje su preduvjet da se dobije europski novac, već su napravljene. Silna dokumentacija čeka, a napravljene su i ekološke studije, jer je Europa posebno oko toga osjetljiva. “Napravili smo i neke vodoistražne radove na vrhu Učke, jer je to park prirode i pod posebnom je zaštitom. Moralo se prilagoditi prirodi kako bi se realizirao i naš krajnji cilj da turisti mogu doživjeti taj nevjerojatno lijepi pogled s vrha planine na naš kraj.” Za lijepih dana s vrha Učke pruža se pogled do Zadra i Venecije. “Prirodne blagosti, pa atraktivna, kontrasna i neposredna povezanost planine Učke i predjela uz more upravo su jedinstveni. Ali, put pješice je dug i naporan, a problem kako stići na sam vrh što kraćim i što lakšim putem prisutan je od samog početka razvoja turizma na opatijskoj rivijeri”, tvrdi Božidar Ekl. A Učka je ujedno i ‘pluća’ opatijske rivijere, s neizmjernim mogućnostima razvoja ljetnih i zimskih sportova, izgradnje lječilišta, razvoja planinskog turizma, pa čak i planinskih gospodarskih farmi.

“Znači li to da će i Opatija i cijela rivijera procvjetati, jer sada baš i nije turistička ponuda takva da bi se vratio stari sjaj ove nekoć toliko privlačne ljepotice”, pitam Blaževića, znajući iz vlastitog iskustva kakva inertnost vlada na rivijeri od koje bi Talijani ili Francuzi napravili čuda. “To je točno, jer je u Opatiji boravak gostiju jako kratak, svega tri dana. Ako gosti zbog odlaska na vrh Učke produže boravak za samo jedan dan to bi u konačnici mnogo značilo za naš turizam.”

Komplicirani zahvat

Poveznica mora i planine turistički je adut za budućnost. Blažević mi kaže da je Učka izuzetno lijepa, ali teško dostupna, što će se bitno promijeniti sa žičarom. Svojataju je i Primorci i Istrijani, ali će se lako dogovoriti ‘čija je’, pogotovo kada dvije kabine, koje će ići na vrh i s vrha dolje, počnu donositi i novac.

A europska iskustva pokazuju da se od žičara može dobro zaraditi. U Austriji i Italiji slične žičare, koje godišnje prevezu između 180.000 i 220.000 ljudi imaju zaradu višu od milijun eura i predstavljaju prvoklasnu turističku atrakciju.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg