ŠKOLA IZ PAKLA U SRCU SARAJEVA Osnivač je Turčin kojeg Istanbul želi doživotno strpati u zatvor jer želi stvoriti Islamsku državu

Veliki sat na zidu njegove sobe ne kuca od 14. prosinca. Kazaljke su stale u 16.21, no vrijeme se nije pomaklo ni sekunde. Na stoliću u središnjem dijelu su slušalice, knjiga iz lektire na ćirilici i strip čiji junak Martin Mystère istražuje nadnaravne tajne. Desno je dvosjed na razvlačenje bez posteljine, iza uzglavlja akustična gitara u torbi naslonjena na zid, nasuprot ormar i vitrina na kojoj je televizor, ispred je manje pakiranje kinder čokolade u kojoj dvije čokoladice nedostaju, a dvije su još unutra.

Iznad, na zidu, njegova je slika s mamom Alisom na kojoj su sretni. Ispred prozora je pisaći stol na kojemu je sve što treba biti na stolu jednog osmaša. Samo da nije te osmrtnice s njegovim imenom i prezimenom.

Čudno je to, stojiš na pragu sobe dječaka kojega nikada nisi vidio, u stanu ljudi koje si tek upoznao, u gradu u kojem si prvi put, i osjećaš - gubitak. Ovdje u sarajevskoj Dobrinji žive najtužniji ljudi na svijetu, ugledni sarajevski sveučilišni profesori, povjesničar Dubravko Lovrenović i filologinja Alisa Mahmutović, roditelji pokojnoga Mahira Rakovca, dječaka za kojim plače cijela Bosna. Mahir je bio predobar za ovaj svijet, iz njega je izašao kroz prozor osmoga kata svoje zgrade i otišao tamo gdje nema pakla kakav je proživio ovdje.

Dubravko Lovrenović i Alisa Mahmutović

Foto: Robert Fajt/EPH

Onako knjiški, Mahir je žrtva vršnjačkog nasilja u Međunarodnoj školi Bosna Sema koja djeluje prema programu turskog islamskog učenjaka Fethullaha Gülena.

Onako ljudski, Mahira su brutalno zlostavljali sociopati, psihopati, kompleksaši i, kako bi to njegova majka rekla, djeca tranzicijskih etnokapitalističkih bogataša.

U ovaj tip škole, u kojoj se gradivo obrađuje na engleskom jeziku, prema udžbenicima s prestižnog Oxforda, Mahir je krenuo od prvog razreda još u Tuzli gdje je živio s majkom i biološkim ocem Muhamedom. Alisa je smatrala da je to dobro za njega, u jedinom razredu bilo je samo deset učenika, gradivo se obrađivalo drukčije, a htjela ga je zaštititi od etnonacionalističkih sadržaja državnih škola.

U industrijskoj Tuzli djeca su dolazila iz približno istih društvenih slojeva, svi su bili odlikaši i nitko ni s kim nije imao problema. U međuvremenu se Alisa razvela, dobila posao u Sarajevu, morala se preseliti. U glavnom gradu započela je život s drugim suprugom, prof. Lovrenovićem. Kako bi se Mahir što bolje prilagodio novom gradu, upisala ga je u istu školu na susjednoj Ilidži. No, ovdje, shvatit će to uskoro, stvari su posložene bitno drukčije. Djece ovdje ima puno više, njihovi su roditelji naglo obogaćeni i utjecajni Sarajlije i veleposlanici, a predavači uglavnom Turci koji ne govore bosanski, a engleski natucaju.

Insuficijencija jetre

- Prvo polugodište sedmog razreda, u koji je krenuo, prošao je s vrlo dobrim. Razgovarali smo o tome, no drugo polugodište nije se popravio. Počeo se zatvarati. I onda mi je profesor geografije rekao da njega treba zaštititi jer ga ostala djeca nazivaju pederom, peškom, Karavlahom, da dijete ne može niti odgovarati od silnih uvreda - priča Alisa, polako i smireno, samo zbog silnih sedativa još nije proplakala.

Svidio se zgođušni i pametni dječak svim djevojčicama u razredu, a to je bio još jedan razlog više da ga nasilnici prozovu pederčinom. - Mahira su targetirali i zbog mene. Zvali su ga Dubravko, Lovro, Karavlah, zbog mene. Na internetu su našli rečenicu: ‘Dubravko Lovrenović je lažov’. Bio je to odgovor jednog akademika na moju kritiku njegovih teza koje sam napisao u knjizi. I Mahir bi dolazio iz škole i pitao Alisu zašto tatu svi mrze i zašto je lažov. Rekao sam mu da idemo u školu vidjeti tko su ti momci. On me uvjerio da ne idem, da će on to riješiti jer će mu inače biti još gore - priča kroz suze Dubravko, Mahirov očuh.

Mahir je tonuo sve dublje. Profesori nisu pomagali, neki su se uključili u zlostavljanje prozivajući ga ženskom inačicom njegova imena, a vršnjaci su bili sve opakiji. Nije se smio nikome potužiti “jer će mu inače ubiti majku i oca ili majku kurvu prodati u bijelo roblje”, tako su mu prijetili šaljući mu svoje slike na kojima bi pozirali s pištoljima.

Foto: Robert Fajt/EPH

- U osmom razredu upoznala sam majku novog dječaka u školi, jedinog s kojim se Mahir zbližio. Počela mi je pričati što prolazi njezin sin, kako ga tuku, kako je dobio insuficijenciju jetre, kako mu je trbuh crn od batina, da je dobio dijabetes. I kaže mi da ni Mahir ne prolazi bolje. Ostala sam šokirana. No, Mahir je sve negirao, ali zatvarao se više u sebe i nije izlazio iz sobe. Poslala sam ga kolegici psihijatrici koja je rekla da je Mahir samo tipičan tinejdžer.

Oko njega su zidovi

‘Mama, ja nemam motiv, jedva idem u tu školu’, tako mi je pričao. Svidjela mu se ideja da ga preselim u drugu, državnu školu, pa smo to i učinili. Napomenula sam pedagogici da ga stavi u tiši razred jer je sigurno žrtva nasilja. Na drugom roditeljskom, u studenome, razrednica mi je rekla:

‘Ne znam što je propatio, ali sam sigurna da je nešto strašno, oko njega su zidovi’.

- Obje smo plakale - priča majka, sada već kroz plač.

Mahir je bio natprosječno inteligentan i nekoliko godina zreliji od vršnjaka. Puno je čitao, zanimale su ga fizika i kemija, matematiku je vježbao svaki dan. Resursi, globalna politika i vjerska narcisoidnost su teme koje su ga zaokupljale. Zanimalo ga je pitanje Boga. Obitelj koju čine majka muslimanka, praktična vjernica, i tata katolik, bivši ministrant, dopušta mu da sam propituje postoji li Bog.

- ‘Hvala ti što si me odgojila tako slobodnog. U mojoj školi ne smiješ reći da nema Boga jer odmah misle da si lud’, rekao mi je i poljubio me prije mjesec dana - prisjeća se Alisa.

- Smrću se kao povjesničar profesionalno bavim godinama i nisam imao posve riješen odnos prema Bogu. Ipak, živ sam se polomio dok sam ga pokušao uvjeriti u postojanje Boga, a on će meni na sve moje argumente: ‘Tata, nema Boga, to je čista kemija’. Onda je tražio da mu objasnim što je to Crkva bosanska. Ja mu kažem da je to crkva koja nije bila ni Katolička, ni Pravoslavna, ni Rimska ni Carigradska, čak se i vjera zvala bosanska. A on kaže:’ Pa to bi bilo najbolje rješenje za Bosnu, jedna crkva i jedna vjera’ - priča Dubravko.

- Zamisli, mama, kako je učiteljica vjeronauka glupa, ona nama priča kako će u dženet (raj) svi koji ispoštuju imanske šarte (dužnosti muslimana). Znači, ako si ubojica, a poštuješ šarte, ideš u dženet? I nitko od učenika ništa ne pita. S kojim kretenima ja idem u školu - žalio se Mahir majci.

U subotu je Mahir mamu i tatu posjeo, skuhao im čaj, a potom majku zamolio da mu, ako umre, ne pravi cirkusijadu na pogrebu jer je ateist. Ona je odglumila da nije šokirana. U nedjelju je bio sretan, igrao se na računalu s bivšim društvom iz Tuzle. U ponedjeljak se spremio cijeli sat prije polaska u školu.

- Prišao mi je, poljubio me u vrat i rekao: ‘Sada je konačno sve na svome mjestu’. Pitala sam ga na što misli, a on je kazao: ‘Na sve, na naš život’. Okrenula sam se da ga zagrlim, jer dogovorili smo se da ga smijem maziti dok nas nitko ne gleda, ali on se istrgnuo i otišao - kaže Alisa. Rasplakala se pa je nastavio Dubravko:

- Mahir je sjeo na stepenište kraj onoga prozora i razmišljao, dva, tri sata. Onda je zapalio ruksak s knjigama. Bila je to njegova oporuku obrazovnom sustavu i zlostavljačima. I skočio.

- Sjedili smo i zazvonio je interfon. Bila je policija. Tražili su da siđemo. Dolje je ležalo tijelo prekriveno plahtom. Policajka je rekla Alisi da identificira tijelo, ona je pala u nesvijest. Policajac je i meni zapovjednički kazao isto. Napravio sam pet, šest koraka, sagnuo se i vidio Mahirovo lice. To je slika koju vidim svaki put kad zatvorim oči.

Bio je to trenutak kada su se počeli raspadati životi ovo dvoje ljudi.

Foto: Robert Fajt/EPH

Petorica u WC-u

Uslijedili su dani kad im je kroz glavu prolazilo pitanje: Zašto?

- I zašto nisam izašla iz stana i vidjela ga na stepenicama, to je samo deset metara dalje od našeg stana? Možete mi svi oprostiti, stotinu bogova neka mi oprosti, ja sebi ne mogu - priča majka jecajući.

Tri dana poslije u rodnoj Tuzli održan je pokop. Dok je molio za njegovu dušu, imam Islamskog fakulteta iz Zenice je plakao.

- Na dan dženaze dobio sam poziv od Mahirova prijatelja. Kazao je: ‘Teta Alisa, ja sam kriv za Mahirovu smrt jer nisam ovo ranije rekao. Mi smo preživjeli strašne stvari zajedno dok smo bili u školi. Nije vam pričao jer vas je htio zaštititi. Vezali su nas za radijator i tukli. Ali, ima nešto što mogu ispričati samo čika Dubravku’ - prepričala je majka poziv Mahirova prijatelja.

Kad je dječak čuo da je Mahir skočio kroz prozor, i sam se htio baciti s balkona, ali majka ga je uhvatila u posljednji trenutak.

Alisa je ostala u Tuzli, a Dubravko otišao u Sarajevo, čekao ga je susret s dječakom.

- Ušao sam u njihov stan. Dječak, koji je inače miran, objema je rukama majku uhvatio za ramena i izgurao je van. Dvaput je zaključao vrata. Uzeo je daljinski i pojačao televizor na 90. Zatvorio je vrata dnevnog boravka. Kazao sam mu: ‘Sunce moje, smiri se, ti si sada moj sin, vjeruješ li mi?’ ‘Vjerujem, čika Dubravko.’ I onda je krenuo, i nije stao tri sata. Lomio je ruke, gubio dah. U trećem satu rekao je da su im skidali gaće. Na WC-u. Petorica njih. Uhvatili bi Mahira, stavili mu jednu nogu u školjku, drugu raširili. Donijeli bi valjak za tijesto iz kuhinje i silovali ga. Tako i Mahirova prijatelja. Djevojčice bi pitale: ‘Momci, uživate li?’ I tako tjednima, mjesecima. Sada nam je jasno zašto je Mahir sate provodio u kupaonici i trošio role papira. Onaj dječak krvari još i danas. Ne može spavati. Ima jak osjećaj krivnje. Dajemo sve od sebe da spasimo taj mladi život - prepričava šokantno svjedočanstvo Dubravko, dodajući da se mučne scene odvijaju u vrijeme džuma-namaza (molitva petkom). S dječakom je pričao još kasnije. Razgovor je trajao 12 sati. Kada je ovo Dubravko iznio u javnost, mladi nasilnici sami su se odali jer su se pokušali obraniti na svojim Facebook profilima. Jedan od njih, međutim, puno prije svih otkrio je karte. Samo pet sati nakon pogreba na društvenoj mreži objavio je njegovu osmrtnicu i slavodobitno je potpisao riječima: “We are the reason!” (Mi smo razlog). Sve te zapise ima i policija koja istražuje slučaj. Dubravko i Alisa pozivaju zlostavljače u Mahirovu sobu, neka tamo čuju tišinu, žele im oprostiti, svima osim silovateljima.

- Oni neka račune svode s Bogom - kaže Dubravko.

- No, kako halalit onome tko halal ne traži? - pita Alisa.

Postao je simbol

Iz škole im se nitko nije javio. Održali su roditeljski sastanak koji je trajao od 10 do 22 sata, tražeći najbolji način da zaštite sedmoricu dječaka i četiri djevojčice koji su sudjelovali u zlostavljanjima Mahira i njegova prijatelja. Alisa i Dubravko čekaju kraj policijske istrage. Paralelno osnivaju fundaciju koja će se zvati “Mahir i Aleksa” ( Aleksa Janković je Nišanin, žrtva vršnjačkog nasilja, koji je također počinio samoubojstvo skokom sa zgrade), a prikupljat će donacije za prevenciju vršnjačkog nasilja i edukaciju, čime će, kažu, njihov život dobiti barem neki smisao.

Svojeg Mahira ima i Hrvatska.

- Javila nam se gospođa iz Hrvatske, majka zlostavljanoga djeteta koje je također počinilo samoubojstvo. Ona nema hrabrosti s time izaći van, nije poduzela ništa jer je na smrt prestrašena - potvrđuje Dubravko.

Pisma podrške dolaze im iz cijelog svijeta.

- Mahir je postao simbol. Povjesničar sam i mislim da znam što govorim - kaže Dubravko koji je promijenio svoj odnos spram Boga.

- Mahir se javio Alisi u snu i rekao: ‘Mama, ima Boga’. To je za mene bila zadnja dvojba, Mahir ju je riješio. Ja sada vjerujem u Boga, na jedan svoj specifičan bosanski način - kaže Dubravko.

Mahir Rakovac

Foto: Robert Fajt/EPH

Tamo gdje ne može kovana ograda, ulaz u kompleks Međunarodne osnovne škole, koledža i Univerziteta Burch čuva zaštitar Denis Mehović. Diplomirani je kriminalist, ali nema posla u struci pa radi ovdje ne porti. Ne zovu nas unutra, nego nam dolazi mlađa žena, kaže da se zove Zaira i da je glasnogovornica. Došla nam je reći da nam nema što reći, da ostaju na svom prvom priopćenju koje su izdali “da malo smire javnost” pa će se oglasiti kad završi istraga. Škripanje guma i divljanje plavog Forda s mladim vozačem i suvozačima odvlači nam pažnju. Ne i Denisovu te pažnju dvoje policajaca koji dežuraju u blizini. Bit će da su navikli. No, automobil ionako ima diplomatske registracije. Ovaj kompleks je mala Turska u Sarajevu. Osman, portir koji pomaže Denisu, kaže da nema tu ništa loše. Eto, kaže, niču džamije gdje ih nikada nije bilo, na Dobrinji i Grbavici. Uglavnom ih rade bogati sponzori s Istoka. U središtu grada nedavno su sagradili moderni trgovački centar BBI koji su financirali Abu Dhabi, odnosno Dubai Islamic Bank. Tu se ne prodaju svinjetina ni alkohol, ali imaju prostor za klanjanje.

Zastupnica u Parlamentu BiH Maja Gasal Vražalica prije dvije godine predavala je njemački u Bosna Semi gdje školovanje košta oko 25.000 kuna godišnje.

U sendviču

- Prvi radni dan doživjela sam šok. Shvatila sam da sam u sendviču između uprave i učenika koji su mi odmah rekli kako stvari stoje: ‘Ovdje nam je zagarantiran prolaz jer naši roditelji to plaćaju, vi ste obavezni s nama postupati kao sa svojim kolegama’. Kada bih dala nekome dva, morala sam na raport direktoru, koji gotovo ne priča engleski, nego samo turski. Sve je matematika, djeca moraju imati dobre ocjene kako bi ostali u školi i iduće godine. Bila sam prijavljena u srednjoj školi, radim u obje. Moj sin je trebao na operaciju, išla sam ovjeriti knjižice, no u osiguranju su mi rekli da mi doprinosi nisu plaćani. Plaća kasni tri mjeseca, nikada nismo dobili platnu listu. Petkom muškarci idu na džumu, a žene u neku prostoriju gdje čitaju knjige, jedu, piju kavu i druže se. Neka profesorica iz Turske vodi evidenciju, i to se obračunava kao dodatak na plaću. Jedan mi je dječak rekao da odem jer ta škola nije za mene: ‘Moj babo poznaje čitavu Bosnu, hajte da vam nađemo posao’ - priča profesorica Maja Gasal Vražalica koja se također bori za istinu o Mahiru.

Bivši federalni ministar kulture i sporta Salmir Kaplan prvi je upozorio na Bosna Semu koju naziva polumasonerijom. S tom se organizacijom upoznao na poslijediplomskom studiju u Turskoj.

Nemaju dozvolu za rad

- Kroz svoje škole i novine one šire svoj utjecaj. Vrbuju nadarene i stipendiraju ih, računajući da će im zatrebati kada dođu na funkcije, a one koji tamo već jesu časte putovanjima. Zanimaju ih obavještajne službe, policija i pravosuđe. Tako u šaci drže sustav i zato ih nitko ne dira godinama. Sa mnom su studirali ljudi iz Turske, četiri godine se ne bi makli s prve godine. Onda bi otišli u Kirgistan i nakon deset mjeseci vratili se s diplomom te počeli predavati u Bosna Semi. Oni odgajaju nove profesore koji nastavljaju raditi kao predavači i tako se sustav zatvara - priča Kaplan.

Sve glasnije priča se da škola nema dozvolu za rad, iako je u BiH prisutna 20 godina. Kantonalni premijer Elmedin Konaković najavljuje njeno zatvaranje ako se pokaže da je Mahir bio zlostavljan. Tursko veleposlanstvo javno ograđuje se od škole, poručujući da su u Turskoj u tijeku sudski procesi protiv grupe s kojom su ideološki povezani i upravitelji tih škola, pod optužbom da je “osnovala oružanu terorističku organizaciju”. Tužiteljstvo za imama Gülena, koji je preko ovih škola svoje učenje proširio na 50 zemalja te sustavom upravlja iz SAD-a, i njegovih 67 sljedbenika traži doživotni zatvor. U nekoliko zemalja već je zabranjeno djelovanje njegovih obrazovnih institucija te poslovnih, financijskih i medijskih korporacija kojima upravlja društvima. U Turskoj je 2000. bio osuđen za rušenje ustavnog poretka i stvaranje islamske države, ali je presuda oborena najviše zahvaljujući predsjedniku Erdoganu s kojim je tada bio u tijesnoj vezi. Danas zu zakleti neprijatelji pa predsjednik otvoreno poziva druge države da zabrane rad Gülenovim školama.

I tako Bosna nastavlja tešku borbu za normalno društvo. Institucije to rade nevoljko, obični ljudi tiho, ali ustrajno, pričajući svojoj djeci jednu tužnu priču - priču o Mahiru Rakovcu.