Sjećanje čovjeka kojem je obitelj nestala u plinskim komorama Auschwitza

Pisati na temu Auschwitz, 70 godina poslije, zamalo da je Sizifov posao - kamen je već odavno na vrhu planine, skotrljao se nebrojeno puta u podnožje, da bi ga milijun autora uporno guralo opet na vrh…. Pisati na temu Auschwitz, uz to, i kao sin preživjelog logoraša Marka Weissa, 121729, uistinu može biti mučno. Ne samo s frojdističkog stajališta, koje razmatra relacije očeva i sinova… I kako poslije otrpjeti i moguće prigovore tipa - zar opet o Auschwitzu? Dokle? Zar nije vrijeme podvući crtu?

Pitao me je jučer novinar čega se najviše sjećam kada je riječ o životu s ocem, u sjeni Auschwitza, pod teretom Holokaust priča, koje su čula “djeca Holokausta”, odrastajući i živeći s preživjelima Šoah (kada se radi o genocidnom stradavanju židovskog naroda, pojam Holokaust je neodgovarajući, adekvatan je pojam Šoah, katastrofa).

U kamionu pokrivenom ceradom 2. svibnja 1943. nalazilo se četvero Weissovih, prabaka Singer, tetka Lotika, a među utučenima i uplašenima Marko Weiss, dvadesetjednogodišnjak, na putu deportacije u - Auschwitz! Mjesto radnje - skretanje seoske ceste na cestu Virovitica - Terezino Polje, Kolac, vjerojatno toponim po kolcima na koje su nabijani mještani okolice u osmanlijska vremena. Kako je riječ o skretanju pod kutom od 90 stupnjeva, kamion je morao usporiti, zapravo stati.

U tom trenutku Marko Weiss odvojio se od ostalih uplašenih i u dnu kamiona šćućurenih članova obitelji, podigao ceradu i pogledao zadnji put prema rodnom mjestu, pred kalvariju koju mu je odredio nacifašizam, Hitlerov “Mein Kampf” te plan o konačnom rješenju tzv. židovskog pitanja. Nekoliko suseljana stajalo je ispred kuće na Kolcu i Marko Weiss im je mahnuo uzviknuvši: “Doviđenja!”

U ljeto 1945. vrativši se jedini od uže obitelji iz njemačkih nacističkih logora u rodno mjesto, gdje je nekada dobrostojeća židovska obitelj radila i obitavala, susreo se s čovjekom koji je stajao pred kućom i ispraćao pogledom kamion sa zatočenicima, otac je govorio “stari Ivanković”: “Znao sam da ćeš se ti vratiti. Dok se druge nije moglo vidjeti u kamionu, ti si jedini provirio ispod cerade i viknuo nam ’doviđenja’. Tog trenutka odlučio si preživjeti i vratiti se!”

Otac, za razliku od nekih drugih preživjelih žrtava Šoah, nije bio šutljiv, želio je podijeliti sjećanje na svoju kalvariju i dijelio ga je sa svojim najbližima, u novom, drugom životu. Znao je govoriti židovsku poslovicu: “Loše je kada se izgubi novac, još lošije kada se izgubi vrijeme, a katastrofa jer kada se izgubi - nada.”

Fizički kao dren zdravi ljudi, grdosije, snažni… našavši se iza bodljikavih žica logora smrti, umirali bi onog trenutka kada su klonuli duhom, ne imavši više duhovne snage i čvrstine suočiti se s torturama kojima su svakodnevno bili izvrgnuti - vrlo napornom fizičkom radu uz oskudne obroke, strahu od bolesti i kazni, nedostatku vijesti, neizvjesnosti u kojem će smjeru napustiti logor - hoće li sljedeći transport biti u pravcu boljeg ili lošijeg logora. Živjeti u nadi, pozitivno razmišljajući značilo je i - preživjeti, dočekati u planinama iznad Muenchena (Mittenwald), nakon marša smrti iz Dachaua, američke oslobodioce 3. svibnja 1945.

Otac je rođen 28. svibnja 1922. i taj rođendan zamalo da nismo obilježavali odnosno slavili. Već prilikom ulaska u Novu godinu, gledajući skijaške skokove iz Garmischpartenkirchena, govorio bi: “Blizu ove skakaonice oslobođen sam 3. maja 1945… Proslavit ćemo to u svibnju, za Prvi maj!” Uvijek je održao riječ: okupio bi obitelj, poveo nas sve na janjetinu s mladim lukom u restoran u Virovitici, jelo bi se u slast i, da nije bilo tih nekoliko minuta kada smo mu čestitali rođendan, nitko ne bi ni znao koji je povod ovom ručku. Jelo se, razgovaralo i nitko, pa ni on, preživjeli logoraš Auschwitza 121729, nije više spominjao povod okupljanju uz prvomajsku janjetinu. Sve do TV-prijenosa novih skijaških skokova iz Garmischpartenkirchena…

Nije u međuvremenu sasvim šutio, tek mnogo godina kasnije shvatio sam kao “spomen-svijeća” obitelji Weiss da mi je namijenio specifičnu ulogu. Očev brat Ljubomir - Ruben nestao kao dvanaestogodišnjak u dimu Auschwitza nastavio je svoj život… Dina Wardi, izraelska psihoanalitičarka, vrlo je precizno opisala fenomen “spomen-svijeća”.

Tijekom Šoah pobijeno je milijun i po židovske djece pa je rađanje djece nakon Šoah predstavljalo simbol pobjede nad naci-fašizmom. Roditelji su očekivali da će im novorođeni donijeti nove sadržaje u njihove većinom devastirane živote i da će im poslužiti kao nadoknada i zamjena za izgubljene članove obitelji, za zajednice koje su izbrisane s lica zemlje, pa čak i za njihove vlastite prethodne egzistencije. Spomen-svijeće se ne doživljavaju kao jedinke, nego kao simboli svega onoga što su njihovi roditelji izgubili tijekom života. Je li otac zadovoljavao svoju unutarnju potrebu za identitetom i identifikacijom? Vjerojatno jest. Poruka se da sažeti u nekoliko rečenica: ti si naraštaj koji će nastaviti našu lozu; iza nas su ruševine i smrt i beskonačna emocionalna praznina; tvoja je obaveza i privilegij da održiš naciju (vjeru) na životu, da ponovno zasnuješ iščezlu obitelj i da popuniš ogromnu fizičku i emocionalnu prazninu nastalu nakon Šoah u našoj okolini i našim srcima. Mnoge spomen-svijeće dobile su imena koja su ranije pripadala članovima obitelji nestalima u Šoah. Rano sam se počeo baviti temama Šoah. Vjerujem da sam bio i ostao kulturološki mnogo osjetljiviji nego druga djeca odnosno moj naraštaj, pogled unatrag kazuje da sam prvi veći članak objavio već 1973., pišući o Varšavskom getu. Mnogi članci o pojavama antisemitizma u svijetu i u nas vrlo vjerojatno su posljedica svojevrsne preosjetljivosti. Je li otac u meni imao žrtvenog jarca, ne znam.

Znam da mi nije svejedno prolaziti svakodnevno ispod uramljene spomenice iz 1950., jedne od četiri, na zidu kuće na kojoj piše: Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske izdaje ovu spomenicu za Vajs Ljubomira, za vječnu uspomenu na žrtve terora fašističkih okupatora i njihovih slugu’, kao i pokraj spomenika u Lukaču pokraj Virovitice gdje se među žrtvama fašističkog terora nalazi uklesano ime Vajs Ljubomir.

Eto, koji privilegij: nosilac spomenice i za života imati spomenik!

Imao sam i imam još jedan privilegij: otac Marko Weiss nije me učio mržnji, ne pamtim nijednu ružnu riječ na račun Nijemaca i Austrijanaca, i pored svega učio je bližnje nijansirati “fašističke okupatore i domaće izdajnike”, a posvjedočio je te stavove i upornim pisanjem Yad Vashemu kao dugogodišnji predsjednik Židovske općine Virovitica, sve dok župnik koji je spašavao obitelj Weiss, Stjepan Janković, posthumno, nije dobio Medalju pravednika.

Auschwitz je u međuvremenu postao simbol Šoah, ali i simbol ratnih nasilja i likvidacija, mjesto pijeteta i nezaobilazna destinacija mnogih koji se nađu u Krakowu, u Poljskoj. Tek upućeniji i zainteresiraniji doznaju da je i Anna Frank (1929. - 1945. ) jedno vrijeme bila zatočena u Auschwitzu, da je i Viktor Frankl (1905. - 1997.), otac logoterapije, preživjeli Auschwitza, da je to i Primo Levi (1919. - 1987.), autor jedne od najčitanijih knjiga o Šoah “I to je čovjek”, da je Auschwitz preživio i Elie Wiesel (1928.), dobitnik Nobelove nagrade za mir (1986.), da je Auschwitz iza Imre Kertesza (1929.), mađarskog Židova i dobitnika Nobelove nagrade za književnost (2002.)…

Auschwitz nije samo židovska tema, on je opominjuća grobnica i za Rome (Cigane), Ruse, Ukrajince, Poljake, Nizozemce, Čehe, Francuze, Srbe, Hrvate, Nijemce antifašiste - sve one koji su stigmatizirani kao moguće žrtve u Hitlerovu “Mein Kampfu”, i drugim dokumentima - kao strano tijelo u njemačkom, arijevskom biću. Auschwitz je u 70 godina prošao put od svojevrsnog mita do surove istine. Kao prvi zatočenik registriran je Bruno Brodniewicz, Židov koji je s tridesetak zatočenika deportiran u Oswiecim 20. svibnja 1940., a datum se uzima kao dan osnutka konclogora. Zanimljivost je da je svrstan u “Funktinoshaeftling” logoraše i da je zamijećen kao privilegiran i brutalan kapo. Prema ne sasvim pouzdanim izvorima, zadnje dane proveo je u logoru Bergen - Belsen i nakon oslobođenja tog logora linčovan je od Židova i drugih preživjelih zatočenika.

Pokraj mene su stotine knjiga iz tzv. crne biblioteke što ju je počeo stvarati pokojni otac kojem štošta nisam vjerovao, posebno prognozi s kraja pedesetih prošlog stoljeća: “Ove knjige, svjedočanstva zla, o Auschwitzu, Buchenwaldu, Dachau, Varšavskom getu, Jasenovcu, vivo-eksperimentima, Brandtu... valja sakupljati jer doći će vremena kada će se osporavati i Holokaust i Auschwitz.” Kao knjiški moljac nastavio sam u Zagrebu, zatim kao knjižar u Beču skupljanje knjiga na temu židovstva, Bliskog istoka, Izraela, sve pod geslom “nosi stari kaput, ali kupi novu knjigu”. Zavirujem i u knjigu “Židovi Virovitice i okolice 1790. - 2011.” - poimeničan popis pokazuje 295 židovskih duša iz 1941. te 259 žrtava nacista i ustaša. Uz čak 180 imena i prezimena kao “mjesto stradanja” naveden je - Auschwitz! U pasusu “Židovi preživjeli u logorima” samo su četiri imena i prezimena, jedno je ime i prezime sada pokojnog oca (umro 2007.) Marka Weissa, logoraški broj 121729, Auschwitz - Birkenau!

Žrtvama Šoah, kao i žrtvama svih logora, nacističkih, staljinističkih i drugih, posvećen je ovaj zapis.