SEDAM GODINA NA ČELU SDP-a Kako je osvojio stranku i tko će ga danas pokušati srušiti

Kada je Zoran Milanović u subotu 20. travnja 2007. izišao pred članove Glavnog odbora i najavio svoju kandidaturu za predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske, velikom dvoranom na Iblerovu trgu odjeknuo je snažan aplauz. Istina, na licima Željke Antunović, Milana Bandića i Tonina Picule vidio se grč iznenađenja, ali većina od stotinjak okupljenih pripadnika stranačkog vodstva pljeskom je pokazala što misli o novom, u to vrijeme 41-godišnjem predvodniku novog vala socijaldemokratskih političara, koji se spremao postati nasljednik Ivice Račana.

Sedam godina kasnije, ove subote 7. lipnja, malo tko vjeruje da će predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović biti dočekan pljeskom članova Glavnog odbora. Iako su, za razliku od 2007., unutra mnogi ušli zahvaljujući njegovoj podršci, antimilanovićevski pokret unutar SDP-a još nikada nije bio ovako širok i artikuliran. Možda nedovoljan da može ugroziti šefa stranke i Vlade, ali, neovisno o konačnom rezultatu subotnje sjednice, ovo je prvi put da se u različitim dijelovima SDP-a počinje rasplamsavati pokret otpora protiv Zorana Milanovića.

Milanović još uvijek ima najveću podršku u stranci, ali on više nije neosporni vođa SDP-a, iako je u javnim nastupima samouvjeren kao i prije sedam godina kada je u manje od dva mjeseca bio pokorio stranku i uvjerljivo potukao protivnike.

Ali, nikada ih se nije uspio riješiti. U međuvremenu je - dijelom zbog žestokog karaktera - stvorio i nove neprijatelje. Kako pada SDP-ov rejting, a Vlada ne uspijeva pokrenuti Hrvatsku, i dojučerašnji saveznici pomalo prelaze u suprotni tabor.

Saveznici za pobjedu

“Mislim da Zoran još uvijek ima šansu, ali ne i puno vremena”, komentirao je dugogodišnji član stranačkog vodstva, koji izbjegava svrstavanje u recentnim obračunima. Kao svjedok koji sedam godina iz neposredne blizine promatra Milanovićevu karijeru, ovaj iskusni političar opovrgava rašireno mišljenje da se šef SDP-a nije sposoban transformirati: “Milanović je shvatio da se mora promijeniti nakon što je 2007. izgubio izbore od Ive Sanadera. U tome je uspio jer je stranku pojačao novim, mladim kadrovima, a i sam se mijenjao u tom razdoblju i u kontaktima s ljudima pokazivao dobru stranu svojeg karaktera. Zato vjerujem da se još uvijek može promijeniti u pozitivnom smislu”, drži sugovornik Magazina.

Vjerojatno su pretjerane teze u nekim medijima kako je blizu Milanovićev politički kraj. Jer, u ovih sedam godina Milanović je pokazao da najbolje funkcionira u kriznim situacijama. Usto je oduvijek znao da za pobjedu treba saveznike.

Zato je u travnju 2007., u danima prije sastanka Glavnog odbora, Milanović provjerio može li računati barem na diskretnu potporu dijela stranačkih dužnosnika. Uspio je jer su njegov potez odobrili Antun Vujić, Šime Lučin, Slavko Linić, Igor Dragovan, a Ljubo Jurčić u neformalnim je razgovorima dao do znanja kako ne bi imao ništa protiv da njih dvojica povedu SDP-ovu ekipu u predstojeću izbornu utrku. Iako potpora tih važnih esdepeovaca nije bila javna, članstvo je znalo da postoji.

Neočekivani kandidat

Pomalo neočekivanim isticanjem kandidature Milanović je stekao psihološku prednost jer se predstavio kao ozbiljan kandidat. Optužbe da je iznenadio članstvo lako su opovrgnute jer je na sjednici Glavnog odbora nekoliko članova pozvalo Zlatka Komadinu da se kandidira, a primorsko-goranski župan to je javno odbio. Bila je to prva od nekoliko situacija u kojima Komadina nije želio ulaziti u otvoreni sukob s Milanovićem.

Komadina je znao da je Milanović postao favorit nekoliko različitih, a utjecajnih grupacija unutar Socijaldemokratske partije. Jedna od najvažnijih potpora došla je od obitelji Ivice Račana, koja nije skrivala koga žele na čelu SDP-a. Ali pritom su demantirali navode kako je Račan stajao iza Milanovića.

Prije nekoliko godina takvo objašnjenje o odnosu Račan-Milanović dobio sam i od Dijane Pleštine, udovice nekadašnjeg lidera SDP-a. Koliko god je dugo favorizirala Milanovića, njezino je mišljenje kako Ivica Račan nije razmišljao o njemu kao o svojem nasljedniku.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista