Teniska priča Marina Čilića počinje u Međugorju sredinom devedesetih. U obiteljskom DNK sport je oduvijek bio važan sastojak, pa su Marin i četvorica braće, stariji Vinko i Goran te mlađi Mile, morali u sport. Prvi je igrao nogomet, drugi je trenirao košarku, a potonji je također ostao u tenisu, pa ga tako od ove jeseni čeka život na koledžu uz tenisku stipendiju u SAD-u. Ipak, Marin je bio taj zbog kojeg je obitelj Čilić morala donijeti neke od najtežih, ali danas gotovo povijesnih odluka, barem kada je u pitanju hrvatski sport. Trenirajući kod kuće, na terenu koji mu je sagradio otac Zdenko, Marin više nije mogao napredovati. Roditelji su znali da mora u Zagreb, ali nisu imali ideje kako će mladi tinejdžer biti sam u velegradu.

- Tada je uskočio kum Tihomir Elez i ponudio da Marin bude kod njega u Zagrebu - prisjeća se Zdenko Čilić.

Malo je poznato da je Čilić do dolaska u Zagreb nastupao za Bosnu i Hercegovinu. Poput svojeg kuma Ivana Dodiga, koji je tek u ozbiljnim seniorskim godinama prešao pod hrvatsku zastavu (s čim se i poklopio njegov uspon u karijeri), Marin je igrao za BiH do 14. godine. Tek je u, sportskim rječnikom, izlaznoj godini (godina u kojoj sportaš navršava određenu dob, ali do kraja kalendarske godine može igrati u toj kategoriji iako je navršio, primjerice, 14, 16, 18... godina) kategorije do 14 prvi put zaigrao za Hrvatsku.

Ogroman potencijal

- Nas dvojica tada još nismo radili full-time, ali sam ga, kao izbornik do 14 godina, pozvao u reprezentaciju. Tog smo ljeta bili zajedno na mnogim turnirima. Nisam trebao biti genijalac da vidim da je to momak koji ima ogroman potencijal - priča Marinov prvi trener u Zagrebu Andrej Tonejc i objašnjava:

- Njegov je tenis bio jednostavan, lagan... Bio je visok i mršav pa mu se igra nije bazirala na snazi. Lako je proizvodio udarce, a lopta je brzo izlazila s njegova reketa. Imao je sjajnu reakciju, mekoću kretanja i jako je dobro čitao igru. Vidjelo se da će jednog dana, kada mu tijelo ojača, igrati vrhunski tenis.

Radna etika

Kao i sve u njegovoj karijeri, snaga je došla kao posljedica ogromnog rada. Slaven Hrvoj, kondicijski stručnjak koji je nedavno za Magazin govorio i o načinu pripreme Ane Konjuh, brine i o Čilićevim fizikalijama. Davno prije nego što je početkom 2011. počeo raditi s budućim pobjednikom US Opena, Slaven je shvatio kakva je Marinova radna etika.

- Upoznao sam ga nakon njegova dolaska u Zagreb, imao je 14 godina. Sjećam se jedne scene koja mi se urezala u pamćenje. Bio sam u teretani u Nacionalnom teniskom centru, radio s jednim sportašem kojeg sam tada vodio. Marin je bio tamo s nekolicinom vršnjaka. Zafrkavali su se, nije bilo ozbiljnog treninga jer nije bilo trenera. Međutim, Marin se izdvojio iz društva. Sjedio je na biciklu, odrađivao izuzetno zahtjevne intervale koje mu je trener ranije zadao i radio ih bez da ga itko kontrolira. U pauzama se priključio zafrkanciji, ali nije silazio s bicikla niti prestao obavljati ono što mu je zadano. Takva predanost je rijetkost kod mladih sportaša - sjeća se Hrvoj.

U tom je razdoblju svojeg razvoja Čilić postao i velika priča u hrvatskim, pa i svjetskim teniskim krugovima. U velikoj mjeri zahvaljujući Tonejcu, i danas treneru u Hrvatskom teniskom savezu, Čilić je dobio određenu potporu HTS-a: prioritet u odabiru terena za trening, loptice, participaciju u troškovima turnira... Sve je to jako dobro došlo obitelji koja nije imala mnogo novčanih sredstava, a već je i dosta potrošila na Marinov tenis.

- Kad se samo sjetim koliko smo kilometara napravili po Europi u starom Fiatu Regatti - sjetno će reći danas otac Zdenko.

Marin nema iskustva spavanja na aerodromima ili autobusnim kolodvorima, poput sumještanina Dodiga ili Ive Karlovića, a sjajnim rezultatima u mlađim kategorijama natjerao je HTS da u njemu prepozna veliki projekt. Finalist Europskog prvenstva do 14 godina (poražen od Bautiste Aguta, danas Top 15 tenisača), polufinalist Orange Bowla u istoj kategoriji (izgubio 6-1, 6-3 od osvajača US Opena 2009. Juana Martina del Potra, pet dana starijeg Argentinca s čijom se karijerom i njegov put stalno isprepliće), pa europski prvak do 16 godina s nepunih 15 - sve su to bili rezultati koji su prethodili prvom ostvarenju koje je odjeknulo i izvan teniskih krugova. Kada je Čilić 2005. postao prvi Hrvat s naslovom u muškoj pojedinačnoj konkurenciji na Grand Slam turniru, svima je postalo jasno o kakvom se potencijalu radi.

Godine s Bobom

- U Roland Garros te godine nije došao kao favorit. Turnire uoči Pariza nije odigrao dobro, ali znali smo da može puno. U polufinalu je odigrao veliki meč protiv Andyja Murraya, koji je tada već bio zvijezda - vraća se devet godina unatrag Tonejc.

Karijera Marina Čilića, objašnjava Tonejc, u tim je godinama najavljivala velike rezultate u seniorskoj konkurenciji.

- Ako uspoređujemo njega i Đokovića, vidimo da ga je Čilić rezultatski pratio. Novak je bio godinu dana stariji, a Marin je u godini iza ostvario vrlo slične rezultate. Recimo, Đoković je bio prvak Europe do 14 godina 2001., Marin je 2002. bio finalist i osvojio parove. Potom je Đoković sa 15 bio prvi igrač Europe do 16, Marin je ponovio isto. Otprilike su u istoj dobi osvojili i prve bodove za ATP listu, sa 16 godina. I njihovi mečevi u mlađim kategorijama bili su neizvjesni, a godina dana tada još znači mnogo.

Kada je završio juniorsku karijeru kao drugi na svijetu, Čilić je u seniorskim vodama zaplivao s novim trenerom. Bob Brett bio je sugestija Gorana Ivaniševića jer je to bio njegov bivši trener, odličan u radu i razvijanju mladih igrača na ATP Touru.

- Od Boba sam najviše naučio u karijeri. Ne samo o tenisu, već i o životu na Touru i svim stvarima koje me čekaju - kaže Čilić nakon najvećeg uspjeha u karijeri.

Koliko god dobroga mu je iskusni Australac donio, toliko smatramo, i tu nismo jedini, da je Brett na neki način sputavao Čilića. Goran Ivanišević je u intervjuu za Jutarnji u studenome 2013. rekao da je Brett “želio od Marina napraviti mene, a to on nikada neće niti mora biti”.

- Prilagođavao je njegovu igru svojem idealu, radio od njega nešto što nije. Sjećam se da je i mene uvjeravao u neke stvari, ali ja sam puno zaje...... tip od Marina i uvijek bih rekao ‘OK, Bob’ i napravio po svojem - šeretski će Goran.

U sedam godina Brett je Čilića odveo do polufinala Australian Opena 2010. i uveo u Top 10, ali nakon toga je nastupilo razdoblje stagnacije. I dalje je Marin trenirao žestoko, jer takav je odmalena, ali veliki rezultati su se razrijedili, a sumnje namnožile.

- Često sam razmišljao o svojem tenisu, pitao se što mogu popraviti. Naravno da sam želio više, ali nikada nisam odustao. Zato ovaj naslov shvaćam kao još veću nagradu - govori Čilić.

Prvi ulazak u Top 10

Tada, u svibnju 2013., njegova karijera odlazi na kolosijek na kojem se nikada nije smjela naći. Najbolja i najgora stvar za Čilićev tenis, dolazak Gorana Ivaniševića na mjesto trenera i afera s pozitivnim dopinškim testom, događale su se gotovo simultano. I dok je o Goranovoj ulozi u njegovu timu rečeno puno toga, taj dopinški skandal, potpuna svinjarija u režiji Međunarodne teniske federacije (ITF), nikada u svjetskim, pa ni domaćim medijima nije do kraja istražen i osuđen. Zapravo, u cijeloj je priči osuđen Čilić, a pravi krivac, pod svaku cijenu osude željni ITF, nikada nije i neće platiti za štetu koju je nanio.

S obzirom na to da je nakon Čilićeva osvajanja US Opena u stranim medijima često spominjana njegova petomjesečna pauza zbog pozitivnog nalaza na niketamid, zbog čega nije igrao od lipnja do studenoga, možda je ovo i najbolja prilika da razjasnimo kakva mu je nepravda učinjena. U Marinovu tijelu nije pronađen sporni niketamid, već markeri te tvari, a markeri dokazuju samo prethodnu, ali ne i trenutnu prisutnost određene tvari u organizmu. Ako znamo da je niketamid prema propozicijama ITF-a dopušten izvan natjecanja, ali ne i tijekom natjecanja, onda stvari postaju problematične za ITF. Naime, markeri su pronađeni u vrijeme turnira u Münchenu 2013., a Čilić dva tjedna uoči tog turnira nije nastupao. Ako zbog markera znamo da je niketamid bio u njegovu tijelu prije Münchena, a on nije nastupao u tom periodu, onda je nejasno koji je njegov grijeh. Imao je za vrijeme dok nije nastupao u sebi tvar koju igračev dopinški nalaz, zbog njezina kratkotrajnog efekta, ne smije pokazati za vrijeme turnira?

Velika nepravda

Naravno, ITF u svojem nalazu nije spominjao markere, već je samo tvrdio da je riječ o povišenoj razini te tvari u organizmu. Kako je ITF u slučaju dopinga i tužitelj i sudac, jasno je da je Čilić u prvom stupnju bio kažnjen. Trebao je propustiti devet mjeseci, ali mu je Sportski arbitražni sud u Lausannei smanjio kaznu na četiri mjeseca i odmah ga vratio na terene.

Priču puna tehničkih, ponekad i zamornih detalja, potrebno je shvatiti da bi se barem djelomično objasnio Čilićev recentni uspjeh. Naime, ITF ga je bacio u tenisku tamnicu, ali i napunio novim motivom.

- U tenisu se rijetko dobije prilika za veliki trenažni ciklus, a nama ju je ‘podario’ ITF. U tom je periodu napravljen veliki pomak u njegovoj fizičkoj snazi - smatra Hrvoj.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista