Ruska poruka: Ukrajina može odabrati Europu, ali bez nas neće preživjeti

Ukrajinci su opet na ulicama. Prosvjeduju, tuku se i kako stvari stoje - ne namjeravaju se zaustaviti. Malo je zemalja u svijetu koje su toliko razjedinjene kao Ukrajina, druga europska zemlja po veličini, zemlja s više od 45 milijuna stanovnika. Ukrajina ponovno prolazi kroz jedan od “sudbonosnih nacionalnih trenutaka”, jedan od mnogih u svojoj relativno kratkoj postsovjetskoj povijesti.

Nakon što je sadašnji proruski predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati Sporazum s Europskom unijom (sve su ostale europske zemlje bivšeg SSSR-a, osim Armenije, potpisale takav sporazum) i priklonio se Rusiji, razočarani i izigrani Ukrajinci ponovno su izašli na ulice Kijeva, blokirali državne institucije, sukobili se sa specijalnim policijskim snagama... Država ponovno proživljava nikad razriješeni latentni društveni raskol, a katastrofičari iznose uznemirujuće scenarije - građanski rat, državni udar, revolucija, raspad zemlje, ruska intervencija.

- Stvar je u tome da je Janukovič napravio veliku pogrešku. Mjesecima je stvarao dojam kako je Sporazum s EU gotova stvar, a to je za jedan dio građana koji sada prosvjeduju bila spasonosna nada - konačno okrenuta leđa Moskvi i budućnost vezana uz europski zapad. Potpisivanje Sporazuma mnogima je bilo ravno ulasku u EU, objašnjava nam uzroke nemira analitičar Aleksej Jusov. Odustajanje od Sporazuma bilo je potpuni i neočekivani šok. To nije kao da smo u sudačkoj nadoknadi izgubili utakmicu, to je još gore. Kao da su protivniku priznali gol, iako je vrijeme odavno isteklo, govori Jusov.

Prosvjedi u Kijevu traju već danima - stotine tisuća ljudi nalaze se na središnjem ukrajinskom Trgu neovisnosti (Majdan nezaležnosti), gdje se odvijala i sada već iznevjerena Narančasta revolucija. Nitko ne popušta. Prosvjednici nisu dovoljno jaki da sruše vlast, a vlast, unatoč tome što je na prosvjednike poslala razjarene specijalce Berkuta (Orlovi), ne uspijeva uspostaviti red. Janukovič se sada ponaša kao u starom vicu - vozi prema Moskvi, a daje žmigavac prema Bruxellesu.

Dok jedni Ukrajinci tvrde da im je dosta podaništva i na prosvjedima očajnički viču “nismo mi ruska provincija” i “nismo zemlja ograničenog suvereniteta”, drugi otvoreno zazivaju rusku vojnu intervenciju - nekoliko zastupnika s Krima, gdje je inače stacionirana ruska Crnomorska flota, pozvalo je Putina da svojim tenkovima “spasi Ukrajinu”. I dio ruskih medija nije izbjegao histeriji - neki od njih tvrde da Kremlj neće ostaviti na cjedilu svoju brojnu, 12-milijunsku manjinu pod udarom, u nekim dijelovioma Ukrajine vrlo izraženog, antirusizma.

- Velika i lijepa rijeka Dnjepar dijeli Ukrajinu po pola, i to u doslovnom, mentalnom, nacionalnom, političkom, društvenom, kulturološkom, ideološkom i socijalnom smislu. Ukrajina se dijeli na “lijevu” i “desnu” obalu Dnjepra. To je kao neki usud, neki začarani krug u kojem bauljamo i ne možemo naći izlaz, kaže nam poznati ukrajinski pisac srednje generacije Oleksandar Irvanec. Ukrajina na lijevoj obali Dnjepra je ruskojezična, da ne kažem rusofonska, tamo ljudi o sebi misle da su “zamalo ili skoro Rusi”. Ta nam je Ukrajina dala predsjednika Janukoviča. Tamo velika većina ljudi misli na ruskom - u doslovnom i u metaforičkom značenju, kaže Irvanec. Ukrajina na desnoj strani Dnjepra je ukrajinska, a svoje ukrajinstvo nastoji dokazati više time da “nisu Rusi” nego time da su Ukrajinci.

- Taj raskol je, bojim se, nepovratan. Između tih dviju obala kao da nije jedna velika, slavna i mirna rijeka, nego nekakav ambis, neprelazni klanac. Nisam optimist. Naša vlast je loša. Oni gledaju svoj interes, a ne interes zemlje. Loše za Ukrajinu je to da svatko u njima gleda zaštitnike svojih trenutnih ideološko-nacionalnih interesa, pa onda ne vidi ni lopovluk, ni nesposobnost ni mnoge druge mane, kaže Irvanec.

Ruski utjecaj, višestoljetna i carska i boljševička rusifikacija i asimilacija je očigledna. I danas 80 posto novina u Ukrajini izlazi na ruskom, a gotovo dvije trećine onih koji se deklariraju kao Ukrajinci, ruski smatraju svojim “prvim jezikom”.

- Nas pritišću problemi tranzicije, nešeg nesretnog geografskog položaja - sanitarnog kordona - između Rusije i Europe. To nije naša prednost, nego naš križ na leđima i prokletstvo naše identifikacije, nacionalne podijeljenosti i ponekad opravdanog a ponekad shizofrenog otpora prema bremenu prijašnjih, sadašnjih i budućih pritiska iz Rusije, koja nas ne želi pustiti od sebe, kaže Irvanec.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg