ROMANSA TOMISLAVA I NATAŠE 'Njihovo je vjenčanje zbližilo dva mjesta koja se nikada nisu voljela'

Prije vjenčanja, koje je imao zakazano u crkvi Svetog Martina Biskupa u Strizivojni u subotu u 18 sati, župnik Andrija Križanović listao je debelu knjigu matice vjenčanih. Koliko je u njoj stranica, toliko je i sjećanja starog svećenika. Listovi su stali na 2007. godini, na desetom danu studenoga.

- Bio sam u Đakovu i tamo sreo ženu koja mi vodi zbor. Rekla mi je: ‘Velečasni, sjećate se, vi ste vjenčali Tomislava i Natašu, a ja sam svirala? Sjećate se kako su bili mladi i sretni’. I tako me podsjetila na to vjenčanje pa sam, kad sam se vratio u župni ured, uzeo tu knjigu i listao - priča nam župnik Andrija Križanović.

- On je bio dečko iz Vrpolja i nisam ga baš najbolje poznavao, ali sam o njemu čuo samo dobro, a ona naša župljanka, ovdje iz Strizivojne. Nisam je pripremao za krizmu 2001. jer sam župu preuzeo 2003. godine, ali je ona i dalje dolazila u crkvu, uzorna je vjernica i kršćanka. Javili su mi se i poželjeli da ih vjenčam. Evo, vidite, upisani su tu, ovdje gore piše Tomislav Salopek, a dolje Nataša Natalija Atlašević. On je rođen 2. lipnja 1984., a ona 1. prosinca 1986. godine. Njegovi su roditelji Zlatko i Manda. Njezin je otac Vladimir, a majka Branka je djevojački Milinović, njezini vuku korijene iz Dalmacije. Jako su pobožni ljudi. Imaju i baku koja mi je svake nedjelje na misi. A kumovi su im bil i Darko Čaklović i Ivana Omazić. Svećenik sam 41 godinu, od toga 12 ovdje. Vjenčao sam mnogo parova i teško je izdvojiti neke detalje. Za Tomislava i Natašu mogu reći da su bili mladi, zaljubljeni i posebno sretni, a i slavlje je bilo veliko kako i dolikuje - prisjeća se svećenik.

Ulazak u zajednički život

- Znate, zanimljivo vam je to kod nas. Vrpolje i Strizivojna nikad se nisu baš voljeli, nekako je godinama vladalo to tko će više i tko će bolje između ta dva mjesta. Krenulo je to još 1928. godine kada se župa Strizivojna odcijepila od vrpoljske, a kulminiralo poslije Domovinskog rata oko željezničke stanice na kojoj je godinama pisalo samo Vrpolje. Ipak, nekako su se uspjeli dogovoriti pa je sada tamo natpis ‘Strizivojna - Vrpolje’. Nataša i Tomislav na neki su način učinili još jedan korak u povezivanju ta dva mjesta koja se stalno nešto međusobno natječu - kaže župnik.

U zajednički život mladenci su prije osam godina krenuli iz najduže hrvatske ulice, napominje nam svećenik.

Ulica braće Radić dugačka je, pojašnjava, punih devet kilometara, počinje u Vrpolju u Brodsko-posavskoj županiji, a nastavlja se u Strizivojni u Osječko-baranjskoj županiji i ima čak 662 broja. Natašin otac Vladimir također je Vrpoljanin, a tamo mu je i roditeljska kuća, ali se priženio u Strizivojnu gdje je sagradio kuću.

Ljubav Nataše i Tomislava, kažu nam njihovi poznanici, nije se dogodila na prvi pogled jer su se poznavali i družili puno ranije nego što su prohodali, a to se dogodilo u Vrpolju. Njihovo poznanstvo preraslo je u prijateljstvo, a potom i u ljubav iz koje je došlo i dvoje dječice, sedmogodišnja curica i dvogodišnji dječačić.

- Jako sam sretan zbog toga, kako ne bih bio, što su ljubav oplemenili novim životima. Za svakog je svećenika sreća kada brak ljudi koje je vjenčao bude okrunjen dječicom - sretan je župnik. No, njegov je osmijeh kratkog daha.

- Zbog te dječice sve je ovo posebno teško i mučno. Kada vidite njega kako onako kleči u onom narančastom odijelu i onog maskiranog kraj njega, pa kad se čovjek sjeti kako su prošli ljudi ranije s takvih slika... Bože moj... A on je samo otišao da bi prehranio svoju obitelj. Ostaje nam samo moliti i nadati se, apelirati na ljudskost. Mi smo organizirano molili za našeg Tomislava, neka ih dragi Bog usliši. Molit ćemo opet. Možda je dobar znak što su produljili taj rok. Možda ima nade za njega. Moramo vjerovati da će se Tomislav vratiti - kaže svećenik.

Da se Tomislav vrati, baš sve, pa i vlastiti život, dao bi Natašin stric Ivica Atlašević.

- Ja sam striko i sada, ovim putem, molim: pustite Tomu, nemojte mu nauditi. Dođite po mene i nosite me, radite što vas je volja, samo njega poštedite - zavapio je Ivica.

Iščekivanje obitelji

On je jedan od petorice braće Atlašević, pa tako i Natašina oca Vladimira, kojega u obitelji zovu Vaso. - Radi u Njemačkoj kao električar, trebao je doći oko Velike Gospe, ali stigao je ranije. Prije je radio u Libiji pa je tamo povukao i Tomislava, bilo je to prije nekoliko godina. Dečko je samo želio zaraditi za svoju obitelj, ništa više - priča stric Ivica.

I on vidi tračak nade u tih novih 48 sati koliko su teroristi produljili rok.

- Možda uspije, nemamo izbora nego nadati se. Svi se nadamo. Zahvaljujem predsjednici Grabar Kitarović i potpredsjednici Vlade Vesni Pusić što su se angažirale, možda uspije - dodaje stric Ivica.

Tomislavovi roditelji u teškom su stanju, osobito majka koja danima od šoka ne može ni jesti. Prije tri desetljeća obitelj je pretrpjela tešku tragediju. U prometnoj nesreći poginuo je Zlatkov brat Tomislav. Nova tragedija, ne daj Bože, pričaju Vrpoljani, bila bi previše za ovu dobru obitelj.

- Bilo je to strašno, bio je svirač i vraćao se s prijateljem sa svirke. Poginuli su. Po njemu, svome strikanu, Tomo je i dobio ime - otkriva Natašin stric Ivica.

Muka se provlači Vrpoljem i Strizivojnom već danima, no posebno je teško u dvorištima u koja će prva doći vijesti iz Egipta. Uža Tomislavova obitelj čeka ih na njegovoj adresi. Osim supruge Nataše, tamo su i njegova sestra Zdenka, koja se u noći na subotu, oko tri sata, vratila iz Egipta, ali i bliži susjedi koji se izmjenjuju nastojeći im pružiti utjehu. Informacija iz užeg kruga obitelji nema, izabrali su francusku novinarsku agenciju za nekoliko svojih istupa, računajući da je to možda najbolji kanal da se apelira na teroriste jer je Tomislav otet kao djelatnik francuske tvrtke. Poruke iz kruga obitelji preko društvene mreže stižu od dvije Natašine sestre, nastavnice Marijane Klaić te Ive Atlašević koja studira u Osijeku. “Nada umire posljednja! Šogore, doći ćeš ti nama, pa ćemo opet pivkana popiti”, pišu Tomislavu šogorice Marijana i Iva ispod zajedničke fotografije na kojoj nazdravljaju pivom.

Njegov prijatelj iz Osijeka Alen Gašpić otmičarima je uputio poruku na engleskom, njemačkom i arapskom jeziku u kojoj je napisao: “Mi nismo Amerikanci, mi nismo Izraelci, mi smo Hrvati. Mi vam ništa nismo napravili, stoga pustite Tomislava Salopeka doma”.