REPORTERKA JUTARNJEG DVIJE NOĆI PROVELA NA HITNOJ 'Doktore, malo mi se upalio piercing na pupku, možete li ga pogledati?'

Sat je otkucao točno 22.30 kad je kroz staklena vrata središnjeg hitnog prijama na Svetom Duhu prošao 50-godišnji gospodin prosijede, guste brade.

Na prijamnom pultu neće morati niti sekunde čekati na razgovor s trijažnom sestrom.

Večer je, naime, neobično mirna: žamor u čekaonici prigušeniji je nego što je to uobičajeno, a čak i sanitetska vozila nekako rijetko dolaze iako je vrijeme alergija i poljskih radova zbog kojih su bolnice pune građana s posjekotinama, čak i s odsječenim prstima.

“Dobra večer. Pao sam sa stepenica pa sam došao da mi malo pogledate rebra”, zausti gospodin pa trijažnoj sestri doda zdravstvenu iskaznicu i karticu dopunskog osiguranja.

Sestra je mladolika, ali nipošto neiskusna pa odmah procijeni da bi ozljeda mogla biti manje ozbiljna nego što će je on predstaviti.

“Boli vas?”

“Boli.”

“Od kad vas boli? Od danas?”

“A ne, već tjedan dana. Čujte, trpio sam kol’ko sam mogao, ali sad mi je već prejako.”

“A jeste išli kod svog liječnika?”

“Nisam.”

“Zašto?”

“A što da vam kažem? Nisam, priznajem, ja sam pošten čovjek”, završi pa sjedne u čekaonicu kako bi ga prozvao jedan od liječnika.

Nije uzalud dolazio.

Ovdje, na središnjem hitnom prijamu KB-a Sveti Duh dobit će uslugu o kakvoj mogu sanjati čak i u skandinavskim zemljama.

Za sedam dana stari pad na raspolaganju mu je nevjerojatnih osam specijalista (četiri kirurga, dva internista, neurologa i urolog), osam medicinskih sestara, rentgen, CT, EKG, usluga vađenja krvi, urološke pretrage - gotovo sve osim magnetske rezonance.

Medicinski raj

Ukratko - slika je to pravog malog medicinskog raja na zemlji, mjesta na kojem pacijenti u roku od dva sata praktično mogu dobiti potpunu uslugu, bez šetanja od odjela do odjela, bez izostajanja s posla, a često još i uz mogućnost besplatnog sanitetskog prijevoza.

“Doktore, gospođa moli sanitetski prijevoz. Kaže da je zaboravila broj od sina i sad ga nikako ne može nazvati da dođe po nju. Eto, naprosto joj je broj ispario...”, smiješno je i samoj medicinskoj sestri.

Formalno-pravno za uslugu saniteta nema razloga.

Žena je pokretna, nalazi su redovni, gušenje je prestalo - ali sina nema i nema, a ona se nikako sama ne može vratiti kući.

“To vam je naša tužna svakodnevica. Ljudi zloupotrebljavaju sustav, a račun plaćaju porezni obveznici”, govori mi moj sugovornik, jedan specijalist s kojim sam razgovarala tijekom našeg posjeta objedinjenom bolničkom hitnom prijamu.

Bolje nego u taksiju

Kasnije ću izračunati kako su ti porezni obveznici, u slučaju ove gospođe koja je do bolnice stigla zdrava, samo prijevoz sanitetskim vozilom platili 1225 kuna, kolika je tržišna cijena ove usluge.

Znam, zvuči previše, ali gospođa je ipak dobila bolju uslugu nego što bi ona bila u taksiju.

U njemu, za razliku od sanitetskih vozila, uz vozača nema još i medicinskog tehničara, a u vozilu Hitne pomoći uvijek bude pri ruci i jedan liječnik te oprema za mjerenja vitalnih funkcija, glukometar, umjetni kisik, respirator, EKG, defibrilatori..

Nije loše, posebno s obzirom na to da je usluga potpuno besplatna za pacijenta s dopunskim osiguranjem, često puta neovisno o tome je li riječ uistinu o hitnoj ili kroničnoj poteškoći s obzirom da je sustav postavljen tako da se na hitnost postupka - praktično može pozvati svatko.

A građani to itekako znaju.

U to smo se uvjerili na licu mjesta, tijekom dvije noći, u utorak i srijedu, koje smo proveli s dežurnim specijalistima na hitnom prijamu na Svetom Duhu.

Kao što sam navela, bile su to prilično mirne večeri, ali svejedno je u utorak između 19 i 1 sat u bolnicu ušetalo ili bilo dovezeno 25 pacijenata, od kojih je hitnih, prema svim protokolima i pravilima struke, bilo dvoje.

Jedan gospodin, za kojeg se sumnjalo da je doživio moždani udar, te mladić kojeg je dan prije u šumi ubola neka buba, a tu mu se večer sve do iznad lakta proširila sumnjiva crvena oteklina.

Onaj prvi odmah će biti zbrinut u zasebnu salu te brzo upućen na CT, a momka s ugrizom primit će specijalist internist te mu odmah dati terapiju kako mu se stanje ne bi pogoršalo.

U srijedu je bilo nešto više hitnih slučajeva.

Stigao je, recimo, jedan policajac kojem su povezali razrezani prst, jedna je žena u pratnji prijateljice s hitnog prijama izašla s gipsom na desnoj ruci, a jedan je malaksao, stariji gospodin u hodniku sjedio na svojim nosilima spojen na bocu s kisikom.

Središnji hitni prijam na KB-u Sveti Duh među prvima u zemlji otvoren je 2009. godine, prostire se na 2000 četvornih metara, a za hitne pacijente radi 24 sata dnevno.

Na prvu se vidi da je odlično organiziran, a u isto sam se imala priliku uvjeriti još prije dva mjeseca kad sam tamo dovela prijateljicu koja je pala s bicikla i slomila nos.

Unatoč gužvi, jer je čekaonica te subote u 18 sati bila dupkom puna, moja će prijateljica potpuno zbrinuta iz bolnice izaći za manje od dva sata, s povijenim nosom i nešto recepata.

Fraktura nosa, objašnjava mi trijažna sestra, doista jest slučaj za hitni prijem koji, prema pravilima struke, na red za pregled dolazi vrlo brzo.

Redoslijed čekanja trijažne sestre, kako mi objašnjavaju, određuju prema takozvanoj australsko-azijskoj trijažnoj skali.

To je ljestvica u kojoj sestra hitne pacijente razvrstava po kategorijama hitnosti ispitujući njihovo stanje svijesti, bolnosti, disanja i dišnih puteva.

Imate li sitnog?

Četvrta i peta kategorija su pacijenti koji u pravilu ni po kakvim osobinama ne spadaju u hitna stanja i koji će na pregled čekati i do dva sata, dok će prve tri kategorije kod liječnika dolaziti puno brže - odmah ili nakon maksimalno pola sata čekanja.

Kako je u utorak na Svetom Duhu bilo neobično mirno, svoju će zdravstvenu uslugu, iako nije hitna, jedna djevojka dobiti za manje od deset minuta.

“Ovako, upalio mi se piercing na pupku pa sam došla da mi to pogledate. Bila sam ovdje već zbog toga, prije tjedan dana. Dali ste mi antibiotike”, kaže djevojka pa iz novčanika izvadi zdravstvenu iskaznicu.

“A jeste li otišli zbog toga svojem doktoru?”, upita je sestra, ali joj mlađahna pacijentica lijepo objasni kako ga je posjetila, a on ju je savjetovao neka ode u studio gdje je bušila pupak da joj to čudo fino izvade.

“E, pa jeste bili u tom studiju?”, dalje je ispituje trijažna sestra, a pacijentica potvrdno kimne glavom.

“Jesam, i tamo su mi piercing specijalisti rekli da to nema potrebe vaditi. Ali ja mislim da ima pa sam evo došla k vama”, ponosno progovara te pogledom počne tražiti liječnika.

“Zbilja, ponekad mi se čini da ćemo ovdje morati početi tetovirati...”, dobaci mi jedan liječnik pa pogleda novog mladića koji je upravo ušetao kroz ulazna vrata.

Noga ga, kaže, boli već 20 dana, ali baš danas je neizdrživo.

“Ne, nisam popio ništa protiv bolova niti sam bio kod svog liječnika. Dajte, neka me netko pogleda, i to što prije jer moram ići pokupiti djecu. Googlao sam o svojem stanju, na internetu piše da bi to mogla biti tempirana bomba”, poviče iz čekaonice pa otrči do aparata sa sokovima i kavama.

Brzo će se vratiti do prijemnog pulta.

Bit će da ga je zamijenio s mjenjačnicom jer će trijažnu sestru pristojno zamoliti da mu potrganu novčanicu od 20 kuna zamijeni za cijelu.

“Neće mi je uzeti aparat...”, nezadovoljno joj objasni, ali ga ona zamoli da sjedne uz napomenu da mu baš nikako ne može zamijeniti novac.

Usputni dolazak

Taj nesretnik s nogom (za kojeg ću kasnije doznati da je kući otišao s potpuno čistom snimkom i preporukom da popije tabletu protiv bolova), osobno pridonosi udjelu od 58 posto pacijenata koji su, prema podacima Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, usluge hitnog bolničkog prijema u 2015. koristili neopravdano jer su bez ikakvih tegoba na redovni pregled sljedeći dan mogli otići svojem liječniku opće prakse.

Koliko je stvar apsurdna najbolje pokazuju brojke iz Statističkog ljetopisa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koje uredno bilježi količinu i bolesnička stanja obrađena kroz sustav hitne medicinske pomoći.

U toj godini, samo u sustavu županijskih zavoda za hitnu medicinu, stalno je radio 641 liječnik, od čega njih 143 specijalista, zajedno s još 1410 ostalih zdravstvenih djelatnika.

Sve zajedno, oni su u ordinacijama hitne medicine odradili 510.020 intervencija, u kućama pacijenata odrađeno ih je još 199.807, na terenu ih je zabilježeno nešto malo iznad 117.000, a odradili su djelatnici i 539.515 sanitetskih prijevoza.

Bilo je tu doista mnogo hitnih i teških stanja - poput akutnih infarkta, inzulta, prijeloma, otrovanja, puno duševnih poremećaja - ali i nevjerojatna količina prilično banalnih pojava koje se nikako ne mogu podvesti pod hitna stanja.

Na primjer, u 2014. godini uslugu Hitne medicinske pomoći čak 94 puta, dakle 1,8 puta tjedno, pacijenti su zatražili zbog dijagnoze - pretilosti.

Razroki ste? Stižemo

Dva puta tjedno negdje u Hrvatskoj netko je Hitnu pomoć zvao da bi mu liječnici na kraju dijagnosticirali kifozu ili skoliozu, a zabilježeno je čak pet slučajeva u kojima su liječnici na teren odlazili - zbog razrokosti!

Našlo se na tom popisu i 18.482 slučaja dermatitisa, egzema i urtikarija, 602 puta dijagnosticirana je spondilopatija, a broj nerazvrstanih stanja i “ostalih simptoma i znakova” popeo se na čak 195.664 od ukupno 878.000 zabilježenih stanja i bolesti.

To je statistika županijskih zavoda, a ona koja se odnosi na objedinjene hitne bolničke prijeme govori kako se na njima godišnje pregleda 569.000 pacijenata, uglavnom zbog boli u prsima, trbuhu ili zbog zaduha i trauma.

Pacijenti nerijetko na preglede dolaze usput, u četiri u noći, prije odlaska na more.

Jedan se tako u pet ujutro parkirao ispred bolničkog ulaza, u autu ostavio ženu i djecu, iz gepeka su mu virile ležaljke.

Kaže da živi u blizini i baš je s obitelji krenuo na more kad je osjetio bol u stopalu.

“Rekoh, kad ste mi već usput, da netko to pogleda”, kaže specijalizantu koji je na dežurstvo stigao u 19 sati večer prije.

Nakon što pregleda stopalo (čovjeku nije bilo ništa), na dežurstvu će ostati do sedam ujutro, do pola osam odradit će vizite, nakon toga slijedi sastanak odjela, a kući odlazi oko devet ujutro, kad dovrši papirologiju.

Uz sve dodatke i beneficije, plaća će mu maksimalno iznositi 10.500 kuna, a iskusnijem liječniku popet će se možda do 12.000 kuna neto.

“Razumijem ja ljude, ne čudi me da dolaze po sve i svašta i to je sve podnošljivo kad u bolnicu stižu u neko normalno vrijeme. Ali, kako da budem odmoran i priseban za slučajeve reanimacije, dakle doista hitne situacije, ako ljudi u pet ujutro do bolnice dolaze zbog boli u stopalu”, govori mi ovaj liječnik.

Njegova kolegica neurologinja susreće se s pacijentima koji pate od nesanice.

“Dođu u tri ujutro pa kažu da i inače ne mogu spavati. No, baš su danas odlučili doći na pregled. Što ću, ja sve odradim kako treba, zaključim da pate od nesanice, preporučim im nešto za spavanje i pošaljem ih kući”, govori mi dok ispija tursku kavu uz nadu da će je držati cijelu noć.

Jedan liječnik iz karlovačke Opće bolnice ispričao mi je svoj neobičan slučaj.

U nedjelju, u 18.30 sati, na hitni prijem KB-a Karlovac dolazi jedna majka s 14-godišnjom djevojkom.

Kći na ruci već pet dana ima kožnu promjenu veličine novčića od dvije kune pa traže da je pregleda specijalist.

“Nisam mogao odoljeti izmjeriti tu mikrosporozu i prepisati joj lokalnu terapiju. Gledajte, svi smo za to vjerojatno pomalo krivi - i specijalisti i pacijenti, ali i liječnici opće prakse. Moguće je da bi sustav naplate neopravdanih dolazaka ipak nešto promijenio jer način na koji se hitna pomoć koristi može ići samo na štetu uistinu hitnih pacijenata”, priča mi taj liječnik.

Iz vlastitog iskustva to mi potvrđuje i trijažna sestra sa Svetog Duha.

Ona bi stanje hitnosti pacijenta trebala, među ostalim, prepoznavati i po subjektivnom osjećaju bolnosti pacijenta, ali problem je to što korisnici često imaju različiti prag tolerancije na bol pa se nerijetko u čekaonici dogodi da najjače urlaju oni koji su najmanje hitni.

Moj sugovornik, jedan specijalizant, baš je nedavno primio jednu stariju gospođu koja je na hitni prijem došla zbog boli u nozi.

Uobičajena priča - kaže da je pala prije tri dana, ali tek ju je sada počelo neizdrživo boljeti.

Na rentgenu se pokazalo da žena puna tri dana gradom hoda sa slomljenom nogom koju je potrebno što prije sanirati, ali je zbog visoke tolerancije na bol bila ocijenila da nezgoda nije bila tako strašna.

Zloporabe sanitetskih vozila jednako su česte.

Tako je u utorak jedan kombi do Svetog Duha dovezao punašnu gospođu u kućnim šlapama.

U čekaonicu su je uvezli na nosilima, a ona je pak nasmijana od uha do uha veselo pozdravljala trijažnu sestru, tehničarku pa čak i mene.

Zaglavljeni prsten

Optimizam na licu zapravo je bio sasvim u skladu s njenom tegobom: baš je danas od svog liječnika saznala da ima cistu na nozi i sad osjeća bol pa se boji da je cista pukla.

Šepa, pa je pozvala sanitet, a nakon 10-ak minuta završit će u ordinaciji specijalizanta kirurgije.

U čekaonici će je dotle čekati suprug.

Brzo će odahnuti.

Njegovoj ženi nije ništa, dapače - nije čak niti nepokretna, a cista nije pukla.

“Svejedno, morate nam dati sanitet do doma. Pa kako da je nosim do prvog kata?”, zavapi stariji gospodin te se s nasmijanom pokretnom suprugom ukrca nazad u sanitetsko vozilo.

Samo za taj prijevoz sanitetom i vozilom Hitne pomoći iz državnog proračuna u 2014. godini potrošeno je 661 milijun kuna - svota dovoljna za financiranje više od polovice Pelješkog mosta.

Nema službenih podataka koliko od toga otpada na zloporabe, ali sudeći prema onome što je tijekom dva dana sanitetskim vozilima pristizalo do hitnog prijama na Svetom Duhu, i više je nego očito da bi sustav trebalo izmijeniti.

Još se jedna hitna intervencija prepričava po hodnicima zagrebačkih bolnica.

Liječnici su u noći primili djevojku kojoj je zaglavio prsten i nikako ga nije mogla skinuti s ruke.

Tko plaća?

Pokušavali su sapunom, vazelinom - svim i svačime, ali na kraju se do bolnice moralo zaletjeti vatrogasno vozilo.

Iz njega je izašao cijeli tim vatrogasaca, pod punom spremom, došli su do djevojke i prerezali joj nakit.

Prođe li najava reforme koju je najavio ministar zdravlja Dario Nakić, značajan dio ovih pacijenata za usluge primljene od nekih od najboljih medicinskih timova u zemlji, po novome bi, uspostavi li se da nisu bili hitni, morat će platiti 150 kuna.

Prolazim u utorak malo čekaonicom Svetoga Duha i gledam pacijente koje sam prije toga susrela na trijaži.

Sjedi tamo jedna gospođa koja je dan prije imala prometnu, ali je tek u utorak navečer odlučila poći liječniku.

Tu je i čovjek koji već dva tjedna suho kašlje (dobit će dijagnozu “tussis”, odnosno suhi kašalj i recept za Pholcodin kapsule za iskašljavanje), starija gospođa koja tri dana ima vrtoglavice, kao i jedna kćerka koja je majku dovela na hitnu zbog gušenja.

Kaže - bila je jučer kod svojeg doktora, vadili su joj krv, nalazi će biti tek sutra, ali ona ne može čekati.

Sad će joj na hitnom prijamu opet napraviti pretragu krvi, ali će nalaze dobiti odmah, u ponoć, pa joj to više odgovara nego čekati do sutra u sedam ujutro.

U čekaonici je i jedan suprug s uplakanom suprugom. “Doveo sam ženu, znate ona je danas popodne na poslu doživjela živčani slom od strane neposrednog rukovodstva i nije joj dobro”, kaže uplašeni gospodin pa zagrli suprugu.

“Recite, gospođo, jesu li vas fizički ozlijedili?”, pita sestra, ali žena odmahne glavom. “Ne. Ali sam doživjela stres, imam strašne glavobolje, ne osjećam se dobro...”, zaplače pa sjedne u hitnu čekaonicu.

Ipak, sustav je postavljen tako da će svi slučajevi automatski dobiti specijalističku njegu, a račun će na kraju ionako platiti netko drugi.