Raketa nije poletjela, atentator je zakazao. U Južnoj Koreji znaju: Dva neuspjeha nisu dosta. Neće se zaustaviti

Muškarac srednjih godina u crnom odijelu i bijeloj košulji šetao se za najveće gužve središtem Seula, glavnoga grada Južne Koreje. Odjednom su pred njega iskočila šestorica mladića: četvorica su ga oborila na pod, a dvojica su zaprepaštenim prolaznicima pokazivali policijske iskaznice i vikali da produže dalje. Muškarcu na pločniku odmah su nataknuli lisice na ruke, ugurali ga u automobil i pod punim gasom odjurili. Operacija uhićenja trajala je nešto više od minute. Tridesetak minuta kasnije filmska akcija je dobila epilog pred policijskim kamerama u sjedištu National Intelligence Service, južnokorejske tajne službe. Uhićenom muškarcu iz džepova su izvadili osobne stvari, dokumente te dvije kemijske olovke marke Parker. Nakon što su agenti pažljivo pregledavali olovke, pred kamerama su otkrili njihovu pravu namjenu. U prvoj je bila ugrađena igla, a druga je bila zapravo mali pištolj s jednim metkom.

Golemi baloni

Kasnije analize pokazale su da je igla sadržavala otrovnu supstancu, koja izaziva opću paralizu, a potom i smrt. Metak iz druge penkale također je sadržavao otrovne tvari. Potrebno je samo da zrno probije kožu te da se po cijelom tijelu razlije smrtonosni otrov. Obje te olovke i nisu naročita novost na špijunskom tržištu, ali ručna svjetiljka koja je pronađena za pretresa stana bila je apsolutna senzacija. U nju su bile ugrađene tri cijevi za metke koji, za razliku od olovke, imaju veliku razornu moć. Južnokorejski agenti priznali su da tako savršeno učinkovito i dobro kamuflirano oružje nikada nisu vidjeli. Olovke i baterija, utvrđeno je, proizvedeni su u laboratoriju tajne službe u Pjongjangu, glavnom gradu susjedne Sjeverne Koreje. U Seul ih je donio jedan od sjevernokorejskih tajnih agenata, kojemu je bila zadaća, priznao je kasnije, likvidirati Park Sang-haka, izbjeglicu iz Sjeverne Koreje. Park je poznat po golemim balonima koje šalje nad Sjevernu Koreju i iz njih baca letke u kojima poziva svoje sunarodnjake na rušenje režima dinastije Kim. Agent koji ga je namjeravao ubiti predstavio mu se kao protivnik režima u Pjongjangu. Dogovorili su sastanak, no na Parkovu sreću, tajna služba je već neko vrijeme pratila sjevernokorejskog špijuna pa su ga uhitili desetak minuta prije negoli ga je uspio ubiti.

Taj mi je slučaj pomogao razjasniti zašto za nedavnog boravka u Južnoj Koreji nisam uspio posjetiti sjedište Free North Korean Radio, Slobodnog sjevernokorejskog radija, u Seulu. Premda su domaćini iz Korean Foundation koji su organizirali moj boravak u Seulu, udovoljavali svakoj želji, oglušili su se na zahtjev da se sastanem s Kim Seong-minom, utemeljiteljem i glavnim urednikom Slobodnog sjevernokorejskog radija. Razlog je, pokazuje se, sigurnosne naravi: ne želi se otkriti gdje je sjedište radiopostaje koja je bolna točka režima u Pjongjangu. Domaćini su me, međutim, jedno jutro obavijestili da me vode u posjet Sohn Kwang Yoou, predsjedniku Strateškog instituta za ujedinjenje Koreje, velikom stručnjaku za Sjevernu Koreju. Nakon što smo napustili Seul, još smo se kilometrima vozili po autoputovima, dok nakon sat vremena nismo sišli u grad čije ime nisam uspio pročitati jer je bio ispisan na južnokorejskom jeziku. Nakon što smo stigli u predgrađe, skrenuli smo prema obližnjoj šumi. Ubrzo smo došli do kompleksa od pet, šest golemih betonsko-staklenih zdanja, i nakon kraćeg traženja ušli smo u zgradu u kojoj su na porti sjedila četiri čuvara. Nakon što su nam pregledali dokumente, liftom smo stigli na sedmi kat, gdje nas je dočekao naš domaćin Sohn Kwang Yoo. Mali ured, u koji jedva stanu dva omanja stola i tri stolice, prepun je knjiga i u potpunoj je opreci s veličinom i raskoši cijele zgrade. No, ozračje je idilično, šuma, zelenilo, nestvarna tišina… Idealno za rad, ali i, što je najvažnije, daleko od nepozvanih gostiju. Razmjenjujemo posjetnice: gospodin Soohn Kwan Yoo daje mi dvije. Letimičan pogled otkriva da su s različitim imenima. Pada mi na pamet da se tako možda prikriva pravi identitet, u što sam se uvjerio kada sam na internetu pokušao saznati nešto više o sugovorniku. Ni uz najbolju volju, ni pod jednim imenom nisam uspio otkriti više od onoga što je kratko rekao na početku razgovora.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista