RADITI ZA PRIVATNIKA ILI DRŽAVU? Država nudi sigurnost i 25% višu plaću

Kada bi građani mogli odlučivati kome će povećati plaće, nastavnici bi sigurno bili u skupini onih koji bi dobili najviše povišice. Zato najava ukidanja granskih kolektivnih ugovora za 90 tisuća nastavnika, kao i nedavna odluka da im se uskrati isplata troškova za prijevoz, nije uznemirila samo sindikate, nego je izazvala i suosjećanje šire javnosti za sudbinu tog cijenjenog, zahtjevnog i slabo plaćenog zanimanja. Ili za “dostojanstven odlazak na posao i dolazak s posla”, kako bi rekao Željko Stipić, šef sindikata Preporod.

Kada im se ukinu kolektivni ugovori, sindikati tvrde da će plaća nastavnika pasti i do tisuću kunu, a neki se boje da bi smanjenje moglo iznositi i 40 posto. A kolika je prosječna plaća u prosvjeti? “Prosječan učitelj je onaj sa 19 godina radnog staža i jednim djetetom. Njegova je prosječna plaća 6138 kuna bez dodataka, a ima ih 23”, rekao je Željko Jovanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Tom izjavom, smatraju vođe sindikata, ministar je samo još jednom pokazao da mu slabo ide s brojkama. Prema računici Branimira Mihalinca, predsjednika Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, prosječna plaća profesora je manja od 5000 kuna. Državni zavod za statistiku, pak, pokazuje da je u listopadu prosječna plaća u obrazovanju iznosila 5428 kuna, 13 kuna manje od nacionalnog prosjeka.

Politički oportuno

Kako bilo, od 21,4 milijarde kuna koje proračun izdvaja za zaposlene, gotovo polovica se odnosi na sustav obrazovanja. Kako plaće čine značajan dio proračuna, u trenutku kada je nužno obuzdati javne rashode, postaje neizbježno i njihovo smanjivanje. To je moguće na dva načina, smatra Ivica Rubil s Ekonomskog instituta, smanjivanjem broja zaposlenih ili plaća, odnosno dodataka i ostalih beneficija. Kada je riječ o broju zaposlenih, obrazovanje je nedvojbeno sektor u kojem ih ima zavidan broj. Prema posljednjim podacima DZS-a, ukupno upošljava 107.882 zaposlenih, što je 11.761 ili oko deset posto više nego šest godina prije. Ukupna zaposlenost u Hrvatskoj pak u međuvremenu je pala oko deset posto ili za 145.243 osobe.

Masovno otpuštanje

U vrijeme krize, kada je privatni sektor masovno otpuštao radnu snagu, a život u mnogim privatnim kompanijama postao previše nesiguran i stresan, očito je da su mnogi pronašli utočište upravo u sustavu obrazovanju. Rad u državnoj školi možda nije najbolje plaćen posao, ali je danas itekako poželjan. “Raditi s djecom ponekad je teško, ali onaj tko je radio u privatnom sektoru, zna cijeniti brojne prednosti ovog posla, a to su prije svega redovna plaća i radno vrijeme”, kaže jedna nastavnica matematike i fizike koja je dvije godine provela u jednoj privatnoj zagrebačkoj školi.

U privatnoj školi, dodaje, morali su ostajati dulje, bez obzira na sate nastave, a neki su radili na ugovore o djelu i poslodavac im ne bi isplaćivao plaću tijekom ljetnih praznika. “Kada mi je plaća počela kasniti i kada sam shvatila da mi poslodavac nije uplatio poreze, odlučila sam otići”, kaže ova nastavnica koja danas radi u jednoj manjoj školi u okolici Zagreba, a provinciju je izabrala, među ostalim, i zato “jer su učenici pristojniji”.

Bez obzira na štednju i krizu, ministri obrazovanja našli su potrebnim osjetno povećati broj zaposlenih. Ako u ovom slučaju zanemarimo pitanje opravdanosti takve politike, koliko doista rade zaposleni u obrazovanju i kakva je kvaliteta nastave, ostaje činjenica da je proračun Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u šest godina porastao sa 10,4 na 11,9 milijardi kuna, oko 10 posto. Kada bi se problem rješavao otpuštanjem, primjerice 15 posto zaposlenih, osjetno bi mogla porasti i njihova plaća, a malo više bi i radili. Međutim, kako je otpuštanje najteža opcija, nema druge nego raditi za nešto manju plaću.

Smanjivanje plaća, ističe i Rubil, “politički je oportunije u uvjetima visoke nezaposlenosti”. Pritom je to lakše provesti ako postoji raskorak između plaća u državnom i privatnom sektoru, ako su zaposleni u javnoj službi bolje plaćeni od onih u privatnom sektoru. A je li to tako? Istraživanje pod naslovom “Jaz nadnica između javnog i privatnog sektora u Hrvatskoj”, na kojem ovaj ekonomist trenutačno radi, pokazuje da je prosječna nadnica u javnom sektoru viša oko 25 posto. No, dio te razlike, objašnjava, dolazi iz različitih karakteristika ljudi zaposlenih u dva sektora, a kada se one isključe, raskorak je znatno manji.

“U javnom sektoru zaposleni su stariji, s više staža i obrazovaniji su s obzirom na to da rade u zdravstvu, obrazovanju, znanosti… Te razlike čine 20 postotnih bodova, odnosno četiri petine ovog jaza od 25 posto u korist javnog sektora”, objašnjava Rubil. Iz toga proizlazi da pojedinac “s prosječnim karakteristikama” u javnom sektoru na kraju ipak zarađuje 4,5 posto više od pojedinca s istim karakteristikama u privatnom sektoru. Kada se Hrvatska uspoređuje s drugim zemljama, vidljivo je da je u skupini zemalja s višim primanjima u javnom sektoru, u kojoj su uglavnom zemlje teže pogođene krizom poput Grčke, Cipra, Španjolske, Irske… Može li se iz toga nešto zaključiti?

“Da, usporedba pokazuje da zemlje koje su u recentnoj krizi imale najveće probleme imaju jaz nadnica u korist javnog sektora veći od prosjeka. Međutim, veći jaz od prosječnog imaju također Njemačka i Poljska koje kriza nije toliko pogodila”, kaže Rubil. Radi usporedbe s drugim zemljama, dodaje, odabrao je širu definiciju javnog sektora koja uključuje i poduzeća u djelomičnom vlasništvu države. Ipak dodaje kako je izvjesno da veliki jaz nadnica u korist javnog sektora “ima neke veze s fiskalnim problemima”, ali ne bi bilo ispravno govoriti da je to uzrok problema. Problem veličine javnog sektora sigurno bi bio manje važan da je u Hrvatskoj jače razvijen privatni sektor, ali ionako slabo razvijen, on se tijekom krize dodatno urušio.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg