PROFESORICA MONETARNE POLITIKE 'Moje mjere za spas: treba ukinuti stopu poreza od 40 posto'

Nema tome ni mjesec dana da su eksperti Europske komisije objavili “Izvješće o Hrvatskoj 2015.” s podnaslovom “dubinski pregled sprečavanja i ispravljanja makroekonomskih neravnoteža”. Dokument je izazvao veliku pozornost javnosti i uznemirio vladajuće krugove jer najavljuje da bi Komisija mogla staviti Hrvatsku pod još strožu kontrolu, pa čak joj uvesti i sankcije, ako ne prihvati i ne provede njegove preporuke. No, o kojim je to “makroekonomskim neravnotežama” riječ vjerojatno je u javnosti malo tko shvatio. A prva i najozbiljnija među njima je “slaba međunarodna konkurentnost i velika negativna međunarodna investicijska pozicija”, koje skupa “prijete vanjskoj održivosti”. A što je to doista i kakva je to prijetnja Hrvatskoj, te kako se prema toj prijetnji postaviti i kako je otkloniti, razgovarali smo s Marijanom Ivanov, profesoricom monetarne politike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

“Nažalost, o tim makroekonomskim neravnotežama EU nije govorio prije krize, kada smo se mi i druge periferne države previše izložile. Tako smo već prije krize došli u situaciju koja danas izgleda bezizlazna, samo što se tada taj neodrživi sustav još uvijek održavao na životu, dok je bilo priljeva kapitala iz inozemstva. Sada su problemi makroekonomskih neravnoteža akumuliranih prije krize još veći. I tek sada se EU aktivira da se oni riješe”, kaže profesorica Ivanov.

Naša neto međunarodna investicijska pozicija je minus 88,66 posto BDP-a, što znači da su stranci u RH investirali gotovo 40 milijardi eura više nego što su Hrvati investirali u inozemstvu. Kako se to uopće može vratiti u ravnotežu? Trebaju li sad Hrvati investirati 40 milijardi eura u inozemstvu? Nije li to apsurdan zahtjev?

- To jest apsurdno, ali EU ima jako puno propisanih indikatora po kojima procjenjuje je li neko gospodarstvo dobro ili loše ne vodeći računa što taj indikator podrazumijeva. Oni smatraju da negativni NIIP ne bi smio premašiti 35 posto BDP-a. Hrvatska ima puno veću neravnotežu NIIP i ona je posljedica velikog inozemnog duga, koji je naš glavni problem. Rješenje nije u tome da mi investiramo u inozemstvu, to je rezervirano za razvijene zemlje koje imaju viškove štednje i kapital za ulaganje u inozemstvo. Hrvatska tu poziciju može dovesti na tolerantnu razinu jedino tako da smanjuje svoj inozemni dug.

Ali, to se ne događa?

- Mi imamo postupno razduživanje poduzeća u inozemstvu, međutim, sada se s druge strane masovno inozemno zadužuje država. Jednu vrstu inozemnog duga sada supstituiramo drugom. Hrvatska se nikad nije smjela dovesti u situaciju da akumulira toliki inozemni dug. Samo što EU prije krize o tome nije vodio računa, upravo suprotno: jedan od glavnih temelja njegove monetarne i ekonomske unije jest liberalizacija međunarodnih tokova kapitala. I svi problemi koji su u Europi danas iskrsnuli zbog drastičnih razlika između zemalja jezgre i periferije (na kojoj smo i mi), rezultat je te slobode prekograničnih tokova kapitala. Hrvatska ih je koliko-toliko kontrolirala u bankovnoj sferi, a kad smo zaustavili rast inozemnog zaduživanja banaka, počeo je rast inozemnog duga poduzeća. A danas raste inozemni dug države, i mi smo neprestano pod utjecajem tih nepovoljnih kretanja.

A kakve ima to ima veze sa “slabom međunarodnom konkurentnošću” Hrvatske?

- Mi smo u stanovitom smislu nalik perifernim zemljama EU nakon što su one uvele euro. I njima se slijevalo sve više kapitala iz inozemstva, njihove domaće cijene su rasle, bilježile su sve veću realnu aprecijaciju. Porasle su im plaće i postale su nekonkurentne, sa svakim danom su u sve lošijoj poziciji, ušle su u začarani krug nekonkurentnosti u kojem su i danas. Mi nismo u posve istoj situaciji kao i te zemlje zato jer još uvijek imamo samostalnu monetarnu politiku.

Hrvatska nema euro niti fiksni tečaj kune prema euru, mi imamo (upravljano) plivanje tečaja, zar to nije dovoljno za ublažavanje rasta hrvatskih domaćih cijena i plaća, koji se ne temelji na rastu produktivnosti?

- Kuna je u proteklih pet godina prema euru deprecirala oko pet posto, što otprilike odgovara postupnoj deprecijaciji od jedan posto na godinu. Ono što ja mislim da nama sada treba, da bismo izbjegli politiku šoka i njezine teške posljedice, je kontrolirana deprecijacija od dva posto godišnje, s ciljem da za pet godina imamo deprecijaciju od deset posto. To ne bi bilo dosta za izvoz. Međutim, ipak bi bilo nešto, a ne bi predstavljalo preveliki šok svima koji su uvozno zavisni, koji imaju velike inozemne dugove i domaće dugove s deviznom klauzulom. S tim što se rast domaćih dugova može ublažavati jer monetarna politika može na njih utjecati preko kamata.

Kako sniziti kamatu u Hrvatskoj, koja je među najvećima u svijetu?

- Tome služi monetarna politika koja stimulira banke na snižavanje kamatnih stopa. Pritom HNB-ov kanal djelovanja preko kamatnjaka i nije pretjerano efikasan, ali na monetarno-kreditne kanale se može se djelovati i “džentlmenskim sporazumima”. Neke stvari se tako moraju odraditi. Smo svi sudionici gospodarstva koje tone. I banke, i HNB, i građani, i poduzeća, svi imaju isti interes ovo gospodarstvo spasiti. To se ne može bez takvog konsenzusa. Dodatno postoji mogućnost uvođenja negativnih kamatnih stopa za kredite izvoznicima, a banke da se u tu svrhu financiraju kod HNB-a.

No, HNB uopće ne želi kreditirati banke?

- Zato banke i nemaju drugog izbora nego se zaduživati u inozemstvu, ili se financirati domaćom deviznom štednjom, ali domaća štednja više ne raste. No, s obzirom da je sada zaduživanje u inozemstvu ultrajeftino, ima smisla spuštati domaće kamatnjake, ali ne bez povezivanja takve politike s promjenom deviznog tečaja. Također, treba djelovati selektivno, moramo znati kamo ta sredstva idu.

No, Hrvatska nikada nije vodila ni politiku selektivnog bankovnog kreditiranja, zašto kažete bi to sada trebala početi?

- Nama ne trebaju krediti za automobile jer Hrvatska ne proizvodi automobile, ali nam trebaju krediti za izvoznike. Takvi krediti mogu se, na primjer, odobravati na temelju potraživanja od izvoza kao kolaterala, pa bi ti krediti mogli biti s nižom kamatom.

Ne bi li Europska komisija odmah i tome prigovorila da je protivno slobodi tržišnog nadmetanja...?

- Ja se svejedno ne bih ustručavala uvesti ni kredite za supstituciju uvoza domaćom proizvodnjom. Neovisno o tome što po pravilima EU-a i mi moramo osigurati slobodu tržišnog natjecanja, protoka roba, kapitala i svega ostaloga. Međutim, Hrvatska svoje makroekonomske neravnoteže nije stvorila sama. Mi smo u njih ušli zajedno s inozemstvom. Inozemstvo nam je omogućilo da se prezadužimo, i ako to inozemstvo želi da mu mi kredite vratimo, da na zdravi način pribavljamo devize za povrat tih kredita, da u Hrvatskoj nastaje dodana vrijednost za povrat tih kredita, onda nas ne trebaju ograničavati ni u načinima kako da to postignemo.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg