Prof. dr. Vesna Šerić: Hrvati previše jedu, puše i piju. Ali psihički su dobro. Spadamo među sretnije narode

Nagrađivani TV i radijski novinar razgovarao je s ravnateljicom Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice Vesnom Šerić koja je, nakon prof. dr. Sante Večerine Volić, druga žena u povijesti Hrvatske koja je došla na čelo nekog KBC-a.

Nakon puno godina rada u bijeloj kuti, sada ste u svojoj bolnici, bez tog famoznog bijelog doktorskog haljetka... i bez obveznog stetoskopa oko vrata...

- Točno. Ja sam neuropsihijatar, dakle, neurolog i psihijatar. To je moja specijalizacija. Prije dva mjeseca imenovana sam ravnateljicom Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice u Vinogradskoj u Zagrebu. Stoga sam sada u građanskoj odjeći... Ali, moj prvi učitelj, prof. Hudolin, nije bio sklon tome da mi na klinici za psihijatriju i ovisnosti nosimo kute. Napose ne na psihijatriji. Stavljali smo taj stetoskop oko vrata, ali kutu ne, zato da srušimo onu barijeru između psihički oboljele osobe i liječnika.

Uspijevali ste u tome?

- Da, jesmo. Stvarno je odnos s pacijentom bio bolji. Jače povjerenje...

Zašto stetoskop na psihijatriji?

- To je kao neki simbol liječnika.

A zašto liječnici operateri imaju zelena odijela?

- Ta nijansa zelene odabrana je zbog - krvi. Namjerno. Na toj zelenoj radnoj ‘uniformi’ jednog kirurga, kojeg često za operacije poprska krv pacijenta, ta krv ne izgleda drastično, ne izgleda kao - krv. Postaje tamno smeđa mrlja... koja nije zastrašujuća...

Bolnica. Postoji li definicija bolnice? Ustanova za ozdravljenje, ali i za smrt?

- I za život i za smrt. U prvom redu mi smo ustanova za očuvanje života. Bolnica liječi, ali i educira. U bolnici ima radosti, ima i tuge.

10 malih Tibetanaca

Medicina napreduje velikim koracima...

- Itekako velikim. Na primjer, moja struka, neurologija, fascinantno je napredovala u zadnje vrijeme. Psihijatrija ima nove metode. Kemija je mnogo pomogla psihijatriji s pronalaskom novih i boljih lijekova. Neurologija je najviše napredovala u dijagnostici. Kad sam ja specijalizirala neurologiju, mi gotovo ništa nismo mogli vidjeti u mozgu. Imali smo tek obični kraniogram, ali to nije bilo dovoljno. Zatim smo dobili CT, pa potom magnetsku rezonancu, pa ultrazvučnu dijagnostiku... Mi danas svaku krvnu žilu u mozgu i na vratu možemo slikovno prikazati. Vidimo i znamo debljinu stijenke, protočnost krvi, začepljenje, trombove... neuro-imaging je zaista izvrsno napredovao. I neurologija i psihijatrija, to znam jer to je moja specijalizacija, učinile su ogroman kvalitetni pomak. Uz neurologiju i neurokirurgija. Sad već radimo fantastične operativne intervencije u mozgu i koštanoj srži...

Vi osobno ne radite neurokirurške operacije?

- Ne. Malo je žena liječnica među neurokirurzima.

Recite, postoji li potpuno zdrava osoba?

- Do neke životne dobi čovjek može biti zdrav. Nakon toga počinje određeno razdoblje kad treba ići liječniku, barem na kontrolu.

Kada je to?

- Nakon pedesete godine života. Tada počinju djelovati faktori rizika. Kardijalne bolesti, moždani udari i druge lakše ili teže bolesti.

Čuo sam duhovitu izreku s tim u vezi: ‘Ako imaš više od pedeset godina pa se ujutro probudiš, a ništa te ne boli - znači da više nisi živ’...

- Haaa, tako je otprilike.

Čini mi se da sada već postoji i četvrta životna dob, jer zaista se sada mnogo dulje živi.

- Da, živi se mnogo dulje. Ali, i kvaliteta života se promijenila.

Vi idete u teretanu?

- Ne, ali svako jutro doma radim ‘deset malih Tibetanaca’. Male tibetanske vježbe koje svatko može raditi. Izometričke vježbe. To traje petnaest minuta. Radim to već godinama.

Dakle, nakon pedesete godine dolaze i bolesti. Što znači da nitko ne umire zdrav?

- U principu, nitko ne bi trebao umrijeti zdrav. Kad bismo živjeli sto godina, što još nije slučaj, svatko bi umro od bolesti. Muškarci najčešće od karcinoma prostate, a žene pak, najčešće, od karcinoma dojke ili reproduktivnih organa. Kad bi muškarci živjeli prosječno sto godina, gotovo svaki imao bi karcinom prostate, a žene karcinom dojke. Danas je prosjek čovjekova života, u zapadnim zemljama, osamdeset i dvije, osamdeset i četiri godine. To je fenomenalno.

Gimnastika mozga

Što treba raditi da bismo, uz tijelo, znači fizičkom aktivnošću, očuvali i mozak, i psihu?

- Treba puno raditi na ‘gimnastici mozga’. U trećoj životnoj dobi definitivno treba, štoviše mora se, čitati, učiti nove jezike, rješavati križaljke, zagonetke, rebuse, testove inteligencije... Od Alzheimerove bolesti obolijeva znatno manje osoba više obrazovne strukture. Dakle, ljudi moraju cijeli život raditi na razvitku svog mozga, namjerno ga opterećivati novim zadacima. Mnogi nobelovci doživljavaju vrlo visoku starost. Mozak nikade ne prestaje učiti.

Imamo 58 bolnica u Hrvatskoj. A koliko je Kliničkih bolničkih centara?

- Četiri su.

Koja je razlika između jednog KBC-a i obične bolnice?

- KBC ima - sve. Klinički bolnički centar preduvjet je za sve medicinske djelatnosti. U jednom KBC-u mogu se riješiti i najkompliciranije situacije, a u običnoj se bolnici, možda, ne mogu. Dijagnostika je izvrsna, liječnici su ponajbolji, oprema je vrhunska. U KBC-u je na jednom mjestu koncentrirano znanje, iskustvo i izvrsnost. Referentni centri.

Koliko ljudi danas radi u vašem KBC-u?

- Nešto više od četiri tisuće zaposlenih.

Koliko je liječnika?

- Oko sedam stotina liječnika... Tisuću i dvije stotine medicinskih sestara...

Zašto se zovete KBC Sestre milosrdnice?

- Mi smo sljednici bolnice ‘Sestara milosrdnica’, časnih sestara svetog Vinka Paulskog iz Frankopanske ulice u Zagrebu. Bolnicu su one osnovale 1846. godine, a tada je bila smještena na uglu Frankopanske i Varšavske ulice. U vrijeme zagrebačkog biskupa kardinala Jurja Haulika. Kasnije je bolnica preseljena u Ilicu 83 kod Likovne akademije, pa napokon 1904. godine na ovu lokaciju u Vinogradskoj ulici. Car Franjo Josip došao je u Zagreb na otvaranje Hrvatskog narodnog kazališta i posjetio ovu, tada najmoderniju hrvatsku bolnicu, na tadašnjoj lokaciji u Ilici.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista