Pročitajte gdje se Mladić skrivao od 1995.: Đinđićevo ubojstvo kupilo mu je nekoliko godina

BEOGRAD - Ne, naša policija neće hapsiti Ratka Mladića. Cijena hapšenja mogla bi biti previsoka - ustvrdio je premijer Srbije Zoran Đinđić u veljači 2002.

Godinu dana kasnije Đinđić je bio ubijen, upravo zbog svoje pretjerane kooperativnosti s Haagom. Išao je brže nego što ga je Srbija mogla pratiti. Izručujući desetke drugih optuženika, Đinđić je tada odbijao pritisak stranih sila da uhapsi Mladića koji se tih dana šetao Beogradom i pokazivao novinarima po nogometnim utakmicama i popularnim restoranima. Hapšenje Mladića moglo bi izazvati građanski rat, objašnjavao je Đinđić. Godinu dana ranije uhapsio je Slobodana Miloševića i izručio ga Haagu.

SPECIJAL: Sve o uhićenju Ratka Mladića pročitajte ovdje

Primao mirovinu

No Ratko Mladić je bio nešto sasvim drugo: Srbi su bili ogorčeni na Miloševića, smatrajući ga krivim za jad i bijedu u koju ih je strovalio u godinama pod sankcijama i hiperinflacijom.

Dok je Milošević bio omraženi političar, kojeg su srušili na izborima 5. listopada 2000. i masovnim demonstracijama, Mladić je omiljeni vojnik, čija popularnost ne posustaje: i do danas ankete pokazuju da se više od polovice Srba protivi njegovom uhićenju. - Pet godina su Karadžić i Mladić u Bosni gdje NATO ima 50.000 vojnika. Glavni razlog zašto ih ne hapse je zato što imaju osiguranje i što bi netko mogao poginuti prilikom uhićenja - optuživao je tada Đinđić.

Bez koristi: i jučer su svi strani mediji ponavljali kako je Mladić u bijegu “skoro 16 godina” iako ga do 2000. SFOR u BiH nije ni pokušao uhititi.

Mladić se ozbiljnije trebao skrivati tek u zadnjih par godina, kako se mijenjala politička klima u Srbiji. Do Miloševićevog pada normalno je živio u svojoj kući u Beogradu, putujući između Srbije i BiH. Penziju je uredno primao sve do studenoga 2005.

Pobuna specijalaca

Bivša glasnogovornica Haaškog tužiteljstva Florence Hartmann svjedočila je da je Đinđić još 2001. htio izručiti Mladića, ali tako da ga ne uhapsi srpska policija, nego NATO snage.

Hartmann je tvrdila da je Đinđić 28. lipnja 2001. nazvao Carlu Del Ponte, haašku tužiteljicu i ponudio joj Mladića na pladnju. Uvjet je bio da NATO snage odmah reagiraju.

Hartmann je rekla da ne zna što se dogodilo, ali da NATO nije reagirao. Na sličan način bili su uhvaćeni i drugi haaški optuženici: uhapsila bi ih srpska policija i predala SFOR-u u BiH, koji bi za javnost bio taj koji je uhapsio optuženike. No zbog toga su se pobunili Legijini specijalci, jer su ne znajući sudjelovali u jednom takvom uhićenju. Pobuna Legijinih Crvenih beretki u jesen 2002. bila je uvod u ubojstvo Zorana Đinđića u ožujku 2003. Njegovim ubojstvom Karadžiću i Mladiću kupljene su godine slobode.

Skrivanje u Topčideru

Sve akcije potrage za Mladićem u Srbiji ili po bosanskim brdima, i sve lažne uzbune bilo bi nemoguće pobrojiti. Carla Del Ponte optuživala ih je da ga nikad nisu ozbiljno planirali uhititi, nego da su gubili vrijeme pregovarajući s Mladićem i pokušavajući ga nagovoriti da se “dobrovoljno preda”, kao deseci prije njega.

Nikad nije razjašnjeno ubojstvo dvojice mladih vojnika 5. listopada 2004. godine, koji su ubijeni na straži ispred ulaza u podzemni vojni objekt Karaš na Topčideru u Beogradu. Tamo se, navodno, skrivao Mladić.