PRIČA O ELONU MUSKU Genijalac koji će promijeniti svijet. A on će se za to vrijeme trajno nastaniti na Marsu

Elon Musk se opet razveo. To se moglo i očekivati od čovjeka s hektičnim rasporedom koji vrijeme mora dijeliti između svoje četiri kompanije i pet sinova. Djecu bivše žene ne zanemaruje, nego s njima provodi vrijeme, “quality time”, vodi ih na duge izlete i kampiranje, recimo u pustinju Mojave… Tvrtke su mu u raznim gradovima i tako je stalno u avionu, više od sto dana godišnje. Spava gdje stigne, često kod prijatelja, nije imao vremena kupovati i uređivati rezidencije, stanove… Nije takav tip. Samo ide naprijed, a tko taj tempo ne može izdržati, jer nije sto posto odan njegovim luđačkim idejama, brzo otpadne. No, još je veći problem što se sve te luđačke ideje jedna za drugom - realiziraju. Druga Elonova žena je 14 godina mlađa Engleskinja Talulah Riley, jako slatka glumičica (nastupila je kao epizodistica u “Inceptionu” s Tomom Hardyjem). Nije stigla razviti karijeru jer ju je u nježnoj dobio zaokupio (zna biti neodoljivo šarmantan) i odvukao u Kaliforniju, otevši je iz mirnog i sigurnog engleskog doma - mama joj je, naime, vlasnica zaštitarske kompanije, a otac šef britanske nacionalne krim-uprave, koji se sad bacio na pisanje TV scenarija.

Sporazumni razvod

Elon i Talulah oženili su se 2010., sporazumno rastali dvije godine kasnije (uzela je sitnicu od 4 milijuna od njegova već tada nepreglednog korporacijskog bogatstva), ali zatim su se opet spetljali - on je otvoreno priznao da zbilja nema vremena da naokolo bari komade - ali onda je, evo, veza opet dospjela u krizu. U čemu je bio problem? Objasnio joj je da namjerava odletjeti na Mars, s tim da će se vratiti, ali zatim, u svakom slučaju, u prikladnom trenutku, ondje trajno nastaniti. Dobro, i sa svojim mozgom vrlo mlade glumice ona je shvaćala da firma Space X koju Elon drži u Hawthorneu, prilično zabačenom losanđeleskom satelitskom naselju, na 50.000 četvornih metra, nije stvar za igru, te da se ondje serijski proizvode rakete, ali je mislila da će se Musk, kao i drugi milijarderi iz Silicijske doline, zadovoljiti normalnom ambicijom da lansira rakete u orbitu, što je veliko tržište za komunikacijske satelite, pa tu možeš zaraditi nove milijarde. Ali ne i Elon - on baš želi otići na Mars. A stvar je u tome što je dosad sve fantazije ostvario pa moraš i u ovo ozbiljno povjerovati, kao što se dogodilo i Talulah, pa mu je dala nogu, kolektirala još 16 milijuna, ali su se onda opet pomirili i ovog časa su zajedno, ma što to značilo s obzirom na njegovo enormno naprezanje na četiri strane…

Zadnji projekt iznenadio je i one koji regularno prate njegovu djelatnost. Kako je Muskova karijera niz senzacija, stekneš imunitet pa reagiraš već malo blazirano - što, još jedan izum koji će potpuno promijeniti naš način života na Zemlji, ali ne u budućnosti, nego sljedeće godine, a neće se to dogoditi samo Amerikancima, nego i meni..?

Elon Musk otvorio je Tesla - Gigafactory 1 u Tahoe-Reno industrijskoj zoni u Nevadi, a proizvodnja će započeti sljedeće ili 2017. godine. U toj megatvornici, čija izgradnja košta - pet milijardi dolara (zauzimat će kad bude sasvim dogotovljena 40 hektara prostora), proizvodit će se, u koprodukciji s Panasonicom, nove litijum-jonske baterije, koje će pojeftiniti pohranu struje za otprilike 30%. No, nije riječ o baterijama za mobitele, nego o snažnim paketima za automobile i kućanstva. Tvornica će kod pune proizvodnje izrađivati 35 gigavata instalirane snage u automobilskim paketima i 50 gigavata kućnih paketa (za usporedbu, velika nuklearna centrala ima snagu od 1 Gwh, a Krško - pola gigavata). To će omogućiti proizvodnju 500.000 Tesla automobila godišnje, ali, što je još važnije, produkciju baterija za energetski autonomna kućanstva. O čemu se radi?

Kupiš Tesla Powerwall bateriju - jako lijepo izgleda, košta 3500 dolara i ima kapacitet od 10 KWh, spojiš je na svoj solar na krovu i otkačiš se iz mreže, odnosno mreža ti ne treba ako imaš vikendicu na osami, recimo na dalmatinskim otocima, gdje nije povučena strujna mreža. Sa septičkom jamom i šternom s kišnicom koja se crpi na struju, više ti ne treba nikakva lokalna infrastruktura i možeš napraviti kuću do koje uopće ne dolazi cesta, a može biti superkomforna vila, a ne pastirska izba na osami… Hoće li to revolucionirati jadranski turizam, ne zna se, ali reperkusije su, naravno, puno veće, jer zidna baterija omogućuje da uskladištiš svoju solarnu energiju, pa se isključuješ u doba skupe struje - ukratko, to će promijeniti ekonomiju obnovljivih izvora, a treba li i napomenuti kako su vlasnici najveće i najavangardnije američke tvrtke za taj oblik alternativne energije upravo njegova dva bratića, Peter i Lyndon Rive, koji su također izumitelji i geniji, s tim što je sam Elon investirao novac u njihovo poduzeće - SolarCity.

Narudžbe za solarne baterije tako su velike da je već započeo ciklus gradnje Gigafactory 2 u Japanu. Musk ne štiti svoja patentna prava - svi mogu participirati u tehnologiji i raditi s njom što god hoće (u mirnodopske svrhe, naravno), jer vrlo ozbiljno shvaća svoju ulogu civilizacijskog revolucionara…

Sve za nula dolara

SolarCity nije naprosto tvornica solarnih panela i baterija, to je puno sofisticiraniji koncept. Jednostavno - pozoveš njihovo lokalno predstavništvo, kao i 217.000 drugih američkih domaćinstava, i kažeš - ovo je moj krov, želim se upisati među vaše potrošače… Za nula dolara oni ti postave solare i preuzmu servisiranje, a ti jedino imaš niži račun za struju, otprilike prepolovljen, u skladu s ugovorom. SolarCity zapošljava deset tisuća ljudi, a instalirao je dosad 6,2 GWh snage, znači šest nuklearki čiste energije, s tim da ne zauzima prostor u prirodi, nego istodobno poboljšava građevinsku infrastrukturu u gradovima!

Elon Musk objasnio je to na jednoj svojoj prezentaciji, koja nalikuje nastupima Tonyja Starka, glavnog lika filmova o Ironmanu - što i nije čudno jer je glumac Robert Downey Jr. studirao Muska za tu ulogu, te s njim proveo dosta vremena. Dakle, Musk tu kaže - riješio sam svjetski energetski problem. Stvar je vrlo jednostavna - gore imamo fuzijski reaktor koji lije energiju, moramo je samo prikupiti i pohraniti. Učinit ćemo to solarnim panelima, koje smo tehnološki unaprijedili i učinili jeftinim, dostupnim, ekonomičnim, a sad imamo i bateriju za pohranu, prikladnu za domaćinstva i za transport, automobile. Negativni ekološki učinak? Nula. Ima li kakvih pitanja? Zapravo i nema. Stvar je riješena.

Emisija ugljičnog dioksida

Zaboravimo, dakle, problem energije, pa da vidimo kako stoji s ostalim problemima civilizacije - tu je nadasve masovni transport u nepovoljnoj korelaciji sa zagađenjem prirodne sredine i emisijom ugljičnog dioksida. Da napadne taj problem, Musk je razvio novu vrstu automobila koji će zamijeniti sve dosadašnje konstrukcije - riječ je o jednom specijalnom obliku levitirajućeg vlaka koji će prometovati brzinom od 800 kilometara na sat (i ući u upotrebu 2018. na liniji Los Angeles - Las Vegas). Stvorio je radikalnu raketnu tehnologiju koja omogućuje višekratnu upotrebu nosača - dosad su lansirni sustavi bili jednokratni i polaganje velikog satelita u geostacionarnu orbitu koštalo je oko 400 milijuna dolara. Nelojalna kineska i ruska konkurencija prepolovila je cijenu, ali na istoj, staroj, tehnologiji koju je “generalni konstruktor”, Koroljev, usavršio još šezdesetih godina na bazi projektila Wernhera von Brauna. Ništa se tu poslije nije puno promijenilo - Vostok i Voshod preimenovani su u Sojuz, Amerikanci kupuju ruske raketne motore i ugrađuju ih na svoje rakete-nosače, a Kinezi su kopirali tehnologiju za svoj “Dugi marš” (Dong Feng, odnosno Čang Ženg). Muskov SpaceX pak gradi rakete s jeftinim, komercijalnim tehnologijama, ali od nule i već su od Boeinga i Lockheeda oteli posao opskrbe Međunarodne svemirske stanice! NASA je odabrala Muska kad je umirovila Space Shuttle. Ali, i to je tek početak - sadašnje njegove rakete nisu još višekratno upotrebljive, tek je iskušana (s uspjehom!) takva konstrukcija rakete-nosača koja se sama vraća na startnu rampu, snagom motora, i mirno pozicionira na polaznu poziciju. S pet takvih raketa koje se, dakle, uzdižu zajedničkom snagom, a zatim pojedinačno vraćaju na rampu, cijena lansiranja orbitalnog tereta past će najmanje deset puta. Musk je već izgradio kapsulu “Dragon”, za letove s ljudskom posadom, koja će se također sama vraćati na zemlju bez padobrana, snagom motora. Prototip “Dragona” koji se uspješno prizemljio visi dramatično u svemirskom kontrolnom centru, njegovu Houstonu, s tavanice tvornice SpaceX koja zauzima samo 50.000 četvornih metara, kao malo veći špajz u Gigafactoryju. No to je raketni butik, nije industrijski pogon poput točno deset puta veće njegove tvornice Tesla automobila u Fremontu.

Muskov Tesla Cars nalazi se u zaljevu San Francisca, veoma blizu San Josea, Silicijske doline i Stanforda, tamo gdje je priča, naravno, i počela… Jer, na počecima, prije nego što je postao fantazmagorični putnik na Mars, milijarder, revolucionarni entrepeneur, moderni Henry Ford koji toliko fascinira osnivača Googlea Sergeja Mihajloviča Brina da je jednom rekao kako će mu prepustiti sav svoj novac, i Elon je započeo kao obični start-up milijuner, izumitelj koji se obogatio na svojim digitalnim inovacijama.

Musk je, zapravo, Južnoafrikanac. Rodio se u Pretoriji, mama mu je bila fotomodel, a tata elektroinženjer, ali su se roditelji brzo rastali. On je ostao s ocem. Puno su vremena provodili na ekspedicijama u pustinji, gdje bi letjeli avionom. Vukao je djecu, Elona i njegova brata Kimbala, s kojim je do danas nerazdvojan, te sestru Toscu. S deset godina Elon je otkrio Commodore, jedan od najranijih kompova na 16-bitnom procesoru, sam je naučio programirati u Basicu i s dvanaest napravio videoigru (Blaster) koju je prodao za 500 dolara ondašnjeg novca. Genij, to se vidjelo od prvog trenutka. I malo čudan, ali ne neki mračnjak, nego trista na sat ludonja, kojega je, međutim, uvijek zanimalo sve što zanima mlade… Žene, novac, nauka i tehnika.

Kad je završio srednju školu, iselio se u osamnaestoj u Kanadu, počeo studirati u Ontariju, a zatim prebacio na University of Pennsylvania, u Philadelphiji, jedan od najboljih, pa stekao diplomu iz fizike i ekonomije (B.Sc. i B. A.). Nije bio najbolji student, štreber, nego je sve stalno maltretirao svojim ludim idejama o revoluciji interneta, obnovljivoj energiji i istraživanju svemira. Svi su od njega bježali, ali se ipak još u Ontariju uspio insinuirati najzgodnijoj studentici, Jennifer Wilson, s kojom se naposljetku i oženio (ali tek šest godina kasnije, u svojoj 29. godini).

Gradski vodič za novine

Doktorat je upisao, naravno, na Stanfordu, u srcu Silicijske doline, svjetskom središtu digitalnih tehnologija. U Kaliforniju se preselio s bratom Kimbalom s kojim je i započeo razvoj svog prvog komercijalnog projekta (imao je 24 godine). Od oca su uzajmili 28.000 dolara i investirali u projekt internetskog gradskog vodiča za novinske izdavače, koji je uspio prodati New York Timesu. Radili su danonoćno u nekoj unajmljenoj kući i hranili se picom, kako to već ide u svim ovim pričama o uspjehu u Silicijskoj dolini. Iz cijelog programskog paketa nastala je tehnologija kompresije podataka i softverska kompanija Zip2, koju je Compaq kupio za 350 milijuna dolara. Musk je od toga dobio 22 milijuna, što nije loše za dvadesetiosmogodišnjaka.

Sve pare uložio je zatim u razvoj tehnologije za internetski novčani promet (X.com), pa se fuzionirao s većom tvrtkom, PayPal, koju je naposljetku kupio eBay za 1,5 milijardi dolara. Tako je, navršivši 31 godinu, došao do - 165 milijuna dolara. Lijep novac. Postao je milijuner iz Silicijske doline. Naravno, kupio je neke lude automobile, uz ostale Lotus Esprit koji je u filmu vozio James Bond (što je engleskoj kompaniji bio najbolji posao ikada, jer će poslije dobiti ugovor da prave karoseriju Tesle). Oženio se, dobio dijete… No, dijete je umrlo od sindroma “smrti u kolijevci”. Roditelji - Musk i Wilsonica - bili su toliko šokirani da se poslije nisu zaustavili dok nisu ekspresno izrodili još pet sinova, začetih in vitro (dvojke i trojke). Kod Muskovih je tako - sve se radi na veliko. Brak je potrajao osam godina. Rastali su se uz prilično njene gorčine. Postala je autorica science fiction romana - što bi drugo i radila nakon intimnog iskustva s Ironmanom!

Sa stotinu milijuna u džepu, Elon je odlučio napokon prijeći s riječi na djela. Ove internetske zezalice bile su tek uvod u njegovu fantaziju o vlastitoj povijesnoj misiji u razvoju civilizacije. Odlučio je izgraditi električni automobil. Danas to izgleda kao posve logična ideja, a u doba kad je započinjao, bila je luda i smiješna. Uopće nije postojala bazična tehnologija s kojom bi se tako nešto moglo izvesti, čak ni u prototipskoj verziji, s tim da Musk, naravno, nije ni pomišljao da izrađuje nekakve znanstvene parafernalije i tehnološke demonstratore, nego je nakanio stvoriti auto koji će konkurirati detroitskoj industriji. Inkorporirao se 2003. pod imenom Tesla Cars, u počast velikom srpskohrvatskom izumitelju iz Smiljana u Lici, čiji ga je lik u velikoj mjeri nadahnuo, jer je i lički ludonja, naravno, snovao o električnim automobilima.

Prva konstrukcija bio je Roadster, trkaći auto koji postiže sto na sat za manje od 4 sekunde. Imao je doseg od 400 kilometara, što je vrlo pristojno, ali to je značilo osvojiti novi, radikalni baterijski paket litijum-jonskih baterija, te riješiti nebrojene druge tehničke probleme. Proizvedeno je i prodano za sedam godina ukupno nešto više od 2000 Roadstera po 100 tisuća dolara komad, što znači da je Musk u projekt bespovratno utopio svoje i tuđe stotine milijuna dolara. Naravno, svi auto-magazini i svi auto-stručnjaci godinama su ga ismijavali, a sigurno nije pomoglo što je istodobno gradio raketu (SpaceX osnovan je 2002.) te govorio kako namjerava odletjeti na Mars… Oko Tesle vodio se zapravo percepcijski rat. Prevladavalo je mišljenje da je mahnitac, ili u najboljem slučaju vizionar bez pokrića koji će propasti kao i DeLorean… U stvari, propala je cijela američka auto-industrija, od Detroita je nastao grad-slučaj gdje čak i bijelci repaju, a Tesla i Elon su procvali, ali za to je bio potreban drugi korak, još puno investicija i izlazak na burzu. Firma je kapitalizirana na milijardu dolara, a prošle godine na prometu od 3 milijarde opet je izgubila 300 milijuna, no svi kao ludi investiraju, pa je Elon spao na udio od 22 posto. Profitabilnosti sigurno nije pomoglo to što je, usporedno s razvojem narednog tipa Tesle, napravio tvornicu u kojoj će se serijski proizvoditi. Kupio je pogon koji su zajedno izgradili General Motors i Toyota i tamo izrađivali svoje ekstraružne kante poput GM Nova pa ga pregradio u jedan ušminkani stejdž - sve su njegove tvornice takve da se u njima mogu snimati filmovi, a i snimaju se, primjerice - “Ironman”. Onda je počeo po Americi graditi stanice za napajanje, gdje se gorivo - struja, dobiva besplatno! To je ideja: kupiš Teslu i više nikad nemaš izdataka za gorivo! Treba ti, doduše, četiri sata da se “natankaš” strujom do pola kapaciteta, ali uz malu nadoplatu možeš naprosto zamijeniti barterijski paket pa nastaviti put za nekoliko sekundi (operaciju montaže i demontaže paketa izvodi robot). O tome svemu dioničari nisu bili obaviješteni, malo ih je uzrujalo, ali kad se s Muskom ukrcaš u rolerkoster, ili vjeruješ u budućnost, ili je bolje da te tu i nema!

Ljubav na prvi pogled

Tajna uspjeha Tesle je model Tesla S - svi se u njega zaljube na prvi pogled, čim ga ugledaju na cesti ili u dućanu (i ja sam, u Zürichu. op. aut.). Tesla Model S, sedan, izašao je 2012. godine. Dizajnirao ga je Franz von Holzhausen koji je došao iz Volkswagena. Nevjerojatno je lijep auto, kao neki megaiskonski Porsche, ubrzava na sto za manje od tri sekunde, a ima sedam sjedišta (dva su u trećem redu, okrenuta prema natrag, za djecu). Doseg mu je najviše 480 kilometara. Umjesto instrumentacije na prednjoj ploči ima iPad. Dva gepeka. Motori su između kotača, a baterija je u podu, što težište spušta za postizanje dramatičnih performansi vožnje… U jednu riječ: Tesla S je čudo. Prošle godine bio je najprodavaniji auto u Norveškoj (Norvežani su puni para, a parking po gradovima je za “električare”, kao i gorivo, besplatan). Autočasopis Car and Driver proglasio ga je 2015. autom stoljeća. U svijetu je dosad prodano 75.000 komada. U Fremontu se dovršava novi prototip, Tesla X, to je SUV, terenac, ali revoluciju - revoluciju revolucije - donosi Tesla 3, to će biti masovni električni auto, neće koštati 60-105 tisuća dolara kao S, nego puno manje, u rangu normalnih auta, čiji proizvođači onda mogu polako početi zatvarati dućane…

Saga o Tesli traje dvanaest godina i ta priča, kako god se dalje razvijala, zapravo je već rezultirala uspjehom. Ali, SpaceX, iako leti u kozmos, te ima na desetke rezervacija za isporuku orbitalnog tereta, još nije finaliziran, ni kao biznis, ni kao tehnologija… Zato Musk odbija da ga stavi na burzu.

Postignuća SpaceX su impresivna. Njihova Falcon 1 raketa na tekuće gorivo bila je 2008. prva privatna letjelica koja je ušla u zemaljsku orbitu. Ime je, naravno, dobila po Millennium Falconu iz “Star Warsa”. Godine 2010. u orbitu je poslao svemirski brod “Dragon”, koji je poslije toga vertikalno aterirao s vlastitim motorima. Već 2013. Musk je postavio u geosinkronu orbitu satelit DSCOVR, mrcinu od pola tone, namijenjen za osmatranje stanja Zemlje (neslužbeno se zove “Goreov satelit” zbog podrške ekološki osviještenog američkog potpredsjednika). Zatim je dobio ugovor od NASA-e za opskrbu Međunarodne svemirske stanice - šest misija za dvije milijarde dolara.

Svemirski biznis Musk je počeo kad je 2002. inkorporirao firmu u koju je uložio svojih sto milijuna dolara - pola onoga što je izvukao od eBaya. Prva koncepcija bila mu je da kupi od Rusa stare interkontinentalne balističke projektile (ICBM) tipa Dnjepar-1, pa se motao po Moskvi s nekim ljudima iz CIA-e koji su ondje osnivali investicione fondove. Ali, taj mu je žmukleraj išao na živce. Odlučio je sagraditi vlastitu jeftinu raketu, a kako nije samo fizičar usredotočen na tehniku, nego i ekonomist, brzom je analitikom ustanovio što u raketnoj konstrukciji najviše košta - disipacija. Svi programi vode se kao veliki nacionalni industrijski programi u kojima zasebne firme razvijaju uređaje i komponente i tako se cijena diže u kozmičke visine. Udio materijala u kontrukciji je - 3 posto. Stoga je odlučio sve raditi “in house”, razvijajući jeftinom, komercijalnom tehnologijom sve što se na rakete ugrađuje. Njemu je normalna stvar da radiouređaj koji košta 10 milijuna dolara zamijeni vlastitim od 10.000 dolara, na kojemu vrhunski učenjak, bez spavanja, radi deset mjeseci, sve dok ne postigne zadani rezultat - inače leti, bez rakete. Ambicioznih supersposobnih učenjaka koji će raditi dan i noć i hraniti se pizzom te sanjati o karti za Mars ima u Kaliforniji, hvala bogu, napretek.

Lunarni modul Apolla

Ključna je stvar, naravno, motor. Konstrukcija “Merlina”, “Falconove” pogonske jedinice, bazira se na rješenju motora Lunarnog modula (LEM) iz programa “Apollo” kojim se spuštalo na Mjesec. Unaprijeđen je primjenom modernih karbonskih kompozita u izradi sapnice, a prve turbopumpe bile su konstruirane u outsourceu, s tim da je poslije Musk proizvodnju preuzeo u svoju tvornicu. Sapnica i turbopumpa, to je, krajnje pojednostavljeno, cijela raketna tehnologija - sve ono gore u toj visokoj svijeći zapravo su tankovi za visokorafinirani kerozin, odnosno tekući kisik koji se koristi kao oksidator (umjesto atmosferskog zraka kao na mlaznim avionima).

Kao i svi Muskovi projekti, i ovaj je bio na pragu kolapsa, jer su, preambiciozno zasnovani, prerano ušli u eksperimentalnu fazu. SpaceX je zakupio pacifičku pokusnu stanicu na atolu Kwajalein (odakle su se lansirali prototipovi američkih balističkih projektila). Prve tri rakete eksplodirale su na startu. Njegova ekipa provela je na otoku dvije godine bez ikakvog smještaja - već su bili poludjeli, podivljali, a firma je istrošila zadnji novac i da je četvrto lansiranje propalo, mogli su se sa svim pozdraviti - ali nije, uspjelo je i Muska je to uvelo u historiju: prvi privatnik prvi put u svemiru! Jeftine rakete! Nema više onog deranja države od strane megakorporacijskih uhljeba spetljanih s kongresnim političarima! Priča o Falconu postala je odmah snažno idejno oruđe antimonopolskog lobija. Peti Falcon odnio je u svemir malezijski satelit RazakSAT od 180 kila. Musk je opet bio u poslu! NASA ga je počela ozbiljno promatrati.

Niska orbita

Danas SpaceX proizvodi 400 motora Merlin godišnje. Po devet ih ide u prvi stupanj rakete-nosača Falcon 9 i još jedan u drugi stupanj. Ta velika raketa je visoka 50 metara, teži 333 tone i u nisku orbitu može odnijeti deset tona, a u gesostacionarnu - pet. To je, dakle, teška kategorija, a u onoj najtežoj, za međuplanetarne misije, bit će Musk tek kad dogotovi Falcon Heavy, za koji se već gradi rampa u kalifornijskoj vojnoj bazi Vandenberg. Heavy će u nisku orbitu moći iznijeti 53 tone, malo manje od američke stanice Skylab, deset puta manje od Međunarodne stanice koja se, međutim, gradila od komponenti. Naravno da Musk radi na tome da izgradi motor jači od onog rakete Saturn V (F1), ali glavna je stvar što se pritom utrkuje ne u veličini, nego u cijeni. Cijena jednog kilograma lansiranog u orbitu sada je kod Muska oko 8 tisuća dolara, na ruskom “Dnjepru” oko 7,5 (ali satelit moraš voziti u Kazahstan na rampu), na europskoj “Ariani 5” - 20 tisuća (u Europi je sve skupo), a na američkoj Delti IV 25 tisuća, kao i na konkurentskom američkom Atlasu V. Ideja je da Falcon Heavy postigne cijenu od dvije tisuće dolara po kilogramu! Onda ove megakorporacije mogu također zatvoriti dućan. Pogotovo što on kaže: “Da, dvije tisuće, to je sad dostižno, ali ono što trebamo je - dvjesta dolara za kilo!” Jer kako inače organizirati ekspediciju na Mars, a on je to, tvrdi, odlučio još na fakultetu. To će omogućiti “reusable” rakete, koje mogu letjeti i više puta dnevno!

Čovjek bi pomislio da je ovaj svemirski, automobilski i energetski program dovoljan da čovjeku ispuni vrijeme. No, Musk je odlučio riješiti još jedan poblemčić i napraviti groznu štetu megakorporacijama koje se bave izgradnjom - željezničke infrastrukture. Amerika zaostaje u brzim vlakova za Europom i Kinom. Tome je pogodovao jeftini aviopromet, koji je u SAD-u odavna dereguliran, dok su Europljani pilali s protekcionizmom, pa i sad nemaju tzv. slobodno nebo (Free Sky režim neograničene konkurencije). Da se to malo kompenzira, u Kaliforniji su odlučili sagraditi svoj TGV, koji bi na pruzi Los Angeles - San Francisco razvijao brzinu od 350 km/h. Cijena - prava sitnica, 68 milijardi dolara! Pruga bi se izgradila već do - 2029. godine!

Naravno da Musk to smatra smiješnim. Prvo, zamislio je radikalnu tehnologiju. Umjesto da se gradi i uzemljuje pruga, uz autoput će se na betonske stupove dići dvostruka prozirna cijev iz koje će se isisati zrak (ali nije potrebno postići vakuum, nego smanjiti pritisak na 1 milibar) dok će vlak biti normalni magnetno-levitirajući, kao njemački Transrapid i ona kineska kopija što spaja Šangaj s aerodromom vozeći brže od 400 km/h. E, ovaj Muskov Maglev, zove se Hyperloop, jurit će 900 km na sat, brže od mlaznog aviona!

Naravno, odmah se digla sveopća dreka da Musk prodaje praznu priču i gura nepostojeću tehnologiju. A što bi i bilo drugo, nije li uvijek tako postupao? Čovjek ima viziju. Ali on nije budala, nego je zamislio pristup koji će (možda) omogućiti da se takav zahvat doista izvede. Nije pokrenuo firmu koja će to konstruirati i izgraditi, nego je napravio otvorenu dizajnersku platformu (OpenMDAO) na koju može svatko ući, pa će se projekt izrađivati kolaborativno, “narodnim dioničarstvom” inženjera i izumitelja. Musk će u tvornici SpaceX izgraditi pokusnu dionicu dugu jedan kilometar. Svim onim debelim mačorima koji se oblizuju na državnih 86 milijardi koje bi trebala u domaći TGV grunuti Kalifornija diže se kosa na glavi, ako je imaju. Hyperloop je već došao na oko 8 milijardi dolara kapitalizacije, ima i prometnu Facebook stranicu, gdje se sve može lijepo u real-timeu pratiti…

Alan Ford ili Henry Ford

Kakav je čovjek koji stoji iz svega toga - Elon Musk, Ironman, Alan Ford koji se pretvorio u Henryja Forda? Neproničan. Ashlee Vance prvi je uspio do njega prodrijeti i nagovoriti ga da surađuje na biografiji. Dobio je neograničen pristup, Musk mu je davao intervjue, svugdje ga puštao, dopustio mu da razgovara s familijom. I to samo zato što je bio prvi koji je na njegov zahtjev da mu zauzvrat da rukopis na čitanje prije objavljivanja odgovorio: “Ne dolazi u obzir!” Svi drugi novinarski i biografski gnjusovi htjeli su se ulizati i nešto ispregovarati. Vance ga je hladno otkantao i sad ima neviđen bestseler, već preveden na sve kulturnije jezike. Knjiga počinje pitanjem koje je autoru postavio lik (a ne obratno). Musk mu se obratio: “Čuj, misliš li ti da sam ja normlan?” Trebala je cijela knjiga da mu odgovori da baš i nije, ali da nije sasvim loš tip, uz sva svoja ograničenja blagog psihotika bez mogućnosti dubinskog povezivanja s ljudima, ali udubljenog i intimiziranog s tehnologijama. Ja mislim da je Elon Musk naprosto prvi čovjek-robot. Tolika se inteligencija zaista čini artificijelnom.