Iz prvog paviljona studentskog doma Cvjetno naselje izišao je mladić u crnoj jakni i crnim trapericama. Idemo ovuda, mahnuo je glavom i pred sebe ispružio poznati bijeli štap. Studentski dom dobro poznaje i kretnje su mu vrlo sigurne. Kad smo došli do bankomata, ovlaš je dotaknuo kantu; znam da je tu, šeretski se nasmijao. Sjest ćemo u jedan od birceva preko puta doma u koje također često zalazi, tako da mu i prometno raskršće ne predstavlja problem. Zove se Marko Gerić, ima 26 godina i student je četvrte godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Slijep je. Preciznije, na jedno oko vidi tri posto, na drugo ništa.
Rođen je u Ludbregu. Obitelj je stanovala u zgradi na glavnom trgu, u samom centru svijeta, smije se Marko, aludirajući na koncentrične krugove koji obilježavaju “Centrum mundi” na trgu. Djetinjstvo normalno. Zdrav ja, zdrav vid, učenja, škola i igra s bratom i vršnjacima od jutra do mraka, kaže. Rata u tom dijelu države i nije bilo, Marko se jedva sjeća par uzbuna. Jedino je oca Miljenka slabije viđao; kao pripadnik policijskih snaga, otac je bio na terenima, doma je dolazio svaka dva, tri mjeseca. Majka Danica radila je u tvornici obuće Budućnost. Kada je imala 35 godina, dijagnosticirana joj je multipla skleroza. Marko je imao sedam godina.
Gusti roj mušica
Kad je imao devet godina, Marku je dijagnosticiran uveitis, upala srednje ovojnice oka.
- To nije boljelo, samo sam vidio crne mrlje pred očima, kao gusti roj vinskih mušica. Prvo malo, pa sve više i više. Nisam baš shvaćao što se događa, bio sam mali. U školi su mnogi klinci nosili naočale, čak mi je to bilo i fora, pa sam rekao tati da mi nešto nije dobro s vidom. Odveo me na pregled u jednu optiku u Varaždin. Ondje su uočili da se ne radi samo o dioptriji i uputili su nas na specijalističke pretrage koje su pokazale uveitis - tumači Marko. Počele su kontrole na zagrebačkom Rebru. Jednom, dvaput, nekad i tri puta mjesečno. Rekli su mu da za to nema lijeka. Dobio je dioptrijske naočale i nekako je funkcionirao. Naviknuo se na te crne točkice. Čitao, pisao, gledao telku. S naporom, ali nekako.
Srednju školu upisao je u Zagrebu. Grafičku, usprkos dijagnozi.
- Htio sam izučiti za grafičkog tehničara u tisku, za to je vid prijeko potreban. I svakako sam htio četverogodišnju školu - naglašava Marko.
Smjestio se u đački dom na Trgu Marka Marulića. Tu se, kaže, osamostalio. Upale su se, međutim, dalje razvijale. Veći problemi počeli su ktajem trećeg srednje škole, kada mu je postajalo sve teže na satu crtanja.
Imao je 17 godina kada su počele operacije. Dvije na jednom oku, tri na drugom. Rezultat - vid je na desnom oku pao na tri posto, a na lijevom ga je potpuno izgubio. U četvrtom srednje Marko više nije bio videća osoba. Ipak, uspio je završiti razred.
- Čitali su mi prijatelji, najviše bivša djevojka. Oslobodili su me grafičkog dizajna, sve ostale sam predmete normalno polagao. Matematiku sam pisao debelim crnim markerima na ogromnim papirima.
Odustajanje nije opcija
Odlučio si prihvatiti svoju novu situaciju?
- Ništa ja nisam odlučio. Sve je to išlo kako je išlo, u hodu - mladić je otresao cigaretu o rub pepeljare. - Taman kad prihvatiš svoje stanje, ono se pogorša. Odustajanje od škole nije bila opcija. Imao sam stipendiju jedne tiskare iz Ludbrega i htio sam završiti srednju. Nadao sam se poslu kod njih. Nisu me zaposlili, no to sad i nije bitno - rekao je.
Ostao je u Zagrebu i nakon završetka srednje preselio djevojci. Postajao je, međutim sve više ovisan o tuđoj pomoći i to ga je iritiralo.
Odlučio se javiti u Hrvatski savez slijepih. Bilo je to prije pet godina, uputili su ga u Centar za odgoj i obrazovanje “Vinko Bek”, ustanovu za rehabilitaciju slijepih i slabovidnih osoba.
- Prve frustracije tiču se svakodnevnih aktivnosti. Ne možeš si skuhati nešto, na ulici se zabijaš u sive stupiće, govori mirnim glasom.
Učlanio se u Udrugu slijepih varaždinske županije i otišao na redoviti susret u kampu slijepih u Istri. Bio je to dobar potez. Sreo je mnogo mladih ljudi koji su dulje od njega bili slijepi. No, usprkos problemima, upisali su fakultet i uspjeli postići maksimalnu samostalnost.
- Kao da sam doživio neko prosvjetljenje. Jedan me dečko pobijedio u pikadu. Ja imam tri posto vida, on nula posto, i još nema jednu ruku. Raznijela mu je bomba. I frajer me ubije u pikadu. Znači, može se - govori Marko dok pijemo kavu na suncu.
Nastavio je s programom u Centru “Vinko Bek”. Psihosocijalna rehabilitacija traje godinu dana, bio je zadovoljan. Prvo je savladao samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa.
U “Bek” je došao s namjerom prekvalifikacije za telefonista. No, prijateljica ga je potaknula da upiše fakultet. No, za to je trebalo položiti državnu maturu. Prošao je pripreme iz hrvatskog, engleskog i matematike, dobio asistenta koji mu je čitao.
- Uspio sam, osjećaj je genijalan. Pogotovo zbog toga što nikad nisam zamišljao da ću studirati. Bio sam prosječan učenik, a problemi s vidom dodatno su otežavali cijelu priču - kaže Marko. Bilo je to u listopadu 2010. godine. Odabrao je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, smjer rehabilitacija. Dobio je smještaj u studentskom domu Cvjetno naselje. Redovni student, indeks, iksica. Fora. Obitelj je ponosna, uvijek su mu bili potpora.
- Financijski im nije bilo lako. Državnu maturu sam morao platiti jer sam je polagao tri godine kasnije. Mjesečna naknada za slijepu osobu iznosi 500 kuna, a dok si u programu rehabilitacije, 350 kuna. Srećom, na drugoj godini faksa dijagnosticirali su mi multiplu sklerozu. I tako sam s dvije teške dijagnoze ipak ostvario pravo na invalidninu od 1250 kuna mjesečno - kaže mladić.
- Sva sreća da su ti dijagnosticirali multiplu? - govorim s nevjericom.
- Okej, sreća u nesreći - nasmijao se. - Gle, ne želim ispasti neki namćor, ono, osoba s invaliditetom koja nešto gunđa. Užas mi je to - namjestio se udobnije u pleteni stolac.
- Čovječe, nisi namćor.
Iritantan govor
Danas je na četvrtoj godini faksa. Život u studentskom domu je dobar. Kao invalid, ima pravo na jednokrevetnu sobu u prizemlju. Uči pomoću govorne jedinice, programa za slijepe osobe u računalu.
- On mi čita svu digitalnu literaturu. Koji je to iritantan govor, kako to uspava - mladić se nasmijao iskreno i glasno. Ako na računalu povećam slova na 1600 posto, onda s ovih tri posto vida mogu pročitati tekst - kaže Marko.
Što se tiče društvenog života, ima ekipu iz kvarta s kojom izlazi. U kvartovske birceve ili gradske klubove. Jedini je slijepac u društvu i otvoreno se zezaju.
- Frendovi ne rade razliku, često znamo nabacit’ zeku na moj račun.
Je li strašan svijet tame?
- Nijedna slijepa osoba ne živi u svijetu tame, to je predrasuda videćih osoba koje sebi na taj način vizualiziraju sljepoću. Slijepe osobe vide ili sve bijelo, ili fleševe u bojama, ili maglovite točke, bljeskove, fleke. Kao da si dugo, dugo, dugo gledao u sunce.
U Hrvatskoj je 6100 slijepih osoba, kažu nam u Hrvatskom savezu slijepih.
- Broj slijepih osoba kod nas iznosi 1,5 promil. Znači, jedna i pol osoba na njih tisuću. I tu jednu osobu društvo onda ne vidi. Naš glavni problem je financijski iznos koji dobivamo, 350 kuna, odnosno 500 kuna ako osoba nema školu - kaže Ivica Robić, tajnik Saveza.
- To je najmanji iznos u Europi i na Balkanu koji dobivaju slijepe osobe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....