Tito Tomičić jedan je od onih ljudi od kojih političari dobiju urtikariju i od kojih bježe glavom bez obzira. Obraća im se svojim idejama, a da ga nitko ništa ne pita; obasipa ih mailovima, pismima, dokumentima, stručnim studijama, a nepozvan; i, što je najgore, vrhunski je stručnjak i posve je u pravu, ali opet u nekom psihotičnom raskoraku sa stvarnošću, u nekom sociopatskom pomaku koji silno iznervira svakog političara, pa i menadžera, jer oni u svojim genima odavna nose čvrsto usađen osjećaj da je politika umijeće mogućega, a ne ostvarivanja Tomičićevih vizija i fantazija, ma kako one bile genijalne.
Tito Tomičić gospodin je u mirovini, ali ne miruje. Premda je u životu puno zaradio, danas živi kao podstanar u iznajmljenom stančiću iz kojeg se mora svaki čas iseliti. Zato mu je sve što posjeduje spakirano u kofere, sve su mu knjige i rokovnici u kartonskim kutijama poslaganima po podu do pola visine stropa.
Auto je morao prodati da plati dugove, makar mu ni to nije bilo dovoljno. A sve vrijeme, kao bivši sportaš, vrhunski plivač na sto i dvjesto metara, našpanan je kao opruga, svaki čas spreman odskočiti u novu nevjerojatnu životnu avanturu, bilo gdje na globusu.
Ono čime je Tito Tomičić posljednjih mjeseci vadio mast hrvatskim ministrima je hrvatska petrokemijska industrija Dioki.
Drastično postupanje
Javnosti je već više nego dobro poznato da Vlada Diokijev pogon na Krku panično pokušava prodati bilo kome (najprije su u igri bili neki navodni Rusi, a danas su stanoviti Turci), dok pogon na zagrebačkom Žitnjaku namjerava likvidirati, baciti u stečaj, demontirati i prodati u staro željezo.
Razlog tako drastičnog postupanja je to što Dioki navodno više nema sirovine koju bi prerađivao i što mu je energija preskupa. Sirovine, plina etana, pak, Dioki navodno nema zato što mu ga Ina u mađarskom vlasništvu jednostavno uskraćuje kako bi ga izbacila s tržišta i prostor oslobodila mađarskoj petrokemijskoj kompaniji TVK, što se na hrvatskoj televiziji govori kao “dobar dan”, a da ni okom ne trepnu ni TV novinari, ni ministri, ni državni odvjetnik, ni policija, ni specijalci.
Tito Tomičić, međutim, trubi svakome tko ga želi saslušati: Diokiju uopće nije nužan Inin etan, u Diokiju se, uz malu rekonstrukciju postrojenja, može krekirati u etilen praktično svaki ugljikovodik s velikim sadržajem C3 i C4 ili težih frakcija, pa čak i obična sirova nafta koja se može dovesti vagonima cisternama!
I ne samo to, Dioki vrlo lako i elegantno može riješiti i problem vlastite energije i problem zagrebačkog smeća nagomilanog na Jakuševcu, s vrlo jednostavnim i potpuno sigurnim pogonom pirolitičke obrade krutog otpada.
I ne samo to, u zagrebačko smeće može se, radi dobivanja električne struje i visokotlačne pare, samljeti i mulj iz zagrebačkog pročistača otpadnih voda, s kojim Zagreb ne zna što će.
Globalna avantura
I ne samo to: s pametnim razvojnim planom Dioki može postati svjetski konkurentna hrvatska petrokemijska industrija, a usput može i oduzeti MOL-u i Ininim rafinerijama monopol na proizvodnju goriva!
Ma, tko je uopće Tito Tomičić da nešto takvo može tvrditi? I zašto bi mu uopće itko trebao vjerovati? I koliko je sve to zajedno uopće realno i ostvarivo? To doista nije lako procijeniti: teško je naći toliko kontroverznu karijeru kao što je karijera Tita Tomičića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....