PREPOZNAJETE LI ČOVJEKA SA FOTOGRAFIJE? Nekad vatreni navijač Dinama danas je jedan od najpoznatijih članova nove Vlade

U kabinetu hrvatskog ministra kulture ništa se bitno nije promijenilo od vremena Antuna Vujića ili Bože Biškupića. Veliko platno Ede Murtića zauzima cijeli jedan zid do kojeg je ministrov stol, a namještaj odiše na radne sobe nekog ne previše rangiranog biznismena. Ipak, dr. Zlatko Hasanbegović donio je jednu promjenu, izvjesivši tik do svojeg stola portret dr. Ante Starčevića, posuđen od Matice hrvatske. “To je čovjek koji je utjelovio političko-nacionalne i etičke vrednote u kojima se osobno prepoznajem”.

Riječ je o portretu koji je 1938. naslikao student zagrebačke Umjetničke akademije i kasnije zaboravljeni i marginalizirani Behaudin Selmanović, nadareni Sandžaklija. Prije rata pripadao je starčevičanskim i nacionalističkim krugovima među zagrebačkim studentima, a portret je poklonio Filipu Lukasu, znamenitom predsjedniku Matice hrvatske. Portret se nakon rata zagubio, neko vrijeme bio je iznad glava predsjednika Matice, dok Hasanbegović nije zamolio posudbu. “Kada su me posjetili ljudi iz Matice, pitali su što mogu učiniti za mene. Tada sam ih zamolio da napravimo ugovor o razmjeni i tako je ovdje došao Starčević. Kroz povijest portreta i Selmanovićevu i Lukasovu poratnu sudbinu zrcali se i hrvatska povijest u prošlom stoljeću”.

Na ministrovom stolu dočekale su me obiteljske fotografije, jer me izuzetno zanimalo što se sve s obitelji događalo u burnim vremenima od 1941., kada je njegov djed s majčine strane došao u Zagreb, do danas. Nakon rata komunisti su im nacionalizirali i konfiscirali kuće i zemljišta u Zagrebu, a ministar mi kaže da sve ono što je zapisao u svojoj imovinskoj kartici zapravo dolazi iz nasljedstva. Pripremajući slikovni materijal za Nedjeljni Jutarnji Hasanbegović je našao i diplomu koju je u osnovnoj školi dobio za treće mjesto na “šampionatu znanja Titovo delo - naš putokaz” o marksističkoj misli. “Iako sam i kao dečko u školi bio izraziti i instinktivni antimarksist i antikomunist, ipak sam bolje poznavao marksističku misao od školskih kolega omladinskih aktivista i komsomolaca, kasnije tehnokrata i menadžera za sve režime”.

Kaže da dolazi iz obitelji u kojoj je bilo različitih pogleda na politiku, a sam je naslijedio jednu vrstu upornosti i nepotkupljivosti. Možda u modernoj povijesti Hrvatske nije bilo ministra koji je na samom početku mandata doživio takav rafal optužbi. Pišu se peticije, kulturnjaci gotovo svakodnevno imaju skupove na kojima se govori protiv ministra, a sve se češće njegovo ime u negativnom kontekstu spominje i u stranim medijima. Razgovarali smo baš u trenutku kada su se nezadovoljni kulturnjaci okupili na tribini protiv ministra. Vatreni Bad Blue Boy, koji je odrastao na tribinama, ali stadionskim, nije odavao da ga ti prosvjedi previše uzrujavaju. “Ako se išta za mene može reći, to je da nisam dio bilo koje klijentelističke mreže i da nikom ne dugujem ništa. Imam beskompromisna uvjerenja i svoju profesiju, i njoj se uvijek mogu vratiti”.

Koliko je sve ono što je prošla vaša obitelj ostavilo traga i na vama, u formiranju kao znanstvenika i sada političara?

- Stasao sam u obitelji koja ni na koji način nije bila profesionalno i emocionalno povezana s tadašnjim ocvalim komunističkim režimom i njegovim vrijednostima. Nisu se eksponirali protiv toga, ali jednostavno to nije bio svijet kojem smo mi pripadali. Ja sam rođen 1973., a počeo sam se “oblikovati” negdje sredinom 80-ih, kada je taj režim bio pred kolapsom i kada ste trebali dvaput razmisliti hoćete li ući u dizalo, a da zbog redukcije isporuke struje ne zastanete između trećeg i devetog kata. Dakle, neka vrsta protukomunizma i protutitoizma bilo je moje protupolazište na koje sam nadograđivao i političko-nacionalna stajališta.

Druženje s Gabelicom

Družili ste se i s odvjetnikom i političarom Ivanom Gabelicom, koji je imao dugu povijest sukoba s komunističkim režimom.

- Politički sam se oblikovao pod utjecajem pravaške ideologije još od učeničkih dana. Sudjelovao sam kao srednjoškolac i student u svim tadašnjim pravaškim pokušajima, od Parage, preko Đapića do Gabelice, i gledao očima iznutra jalovost cijele pravaške politike. Kao student sudjelovao sam u raznim pravaškim frakcijama, između ostalog i u Hrvatskoj čistoj stranci prava, gospodina Gabelice. Jedan sam od utemeljitelja Hrvatske starčevićanske mladeži, izvorno zamišljene kao sveučilišni klub koji je trebao izmiriti sve pravaške frakcije, barem među najmlađima. Krajem 90-ih sam se iz svega povukao i kao institutski povjesničar potpuno okrenuo svojim znanstvenim preokupacijama.

Pravaštvo i starčevičanstvo bilo je vaša temeljna politička ideologija?

- Da, 90-ih godina, kao student, bio sam kritičan prema HDZ-u, u jednoj vrsti desne oporbe. No, život je prepun paradoksa i obrata, a politički se život neprestano razvija. U HDZ-u je došlo do političkih promjena, a na čelo je stupio gospodin Karamarko, koji je uvijek bio blizak političkim shvaćanjima koja su i mene određivala. Tako je došlo i do mojeg angažmana u stranci.

Koliko je idealizma bilo u tom pravaštvu koje je promovirao i Ivan Gabelica?

- Gospodin Gabelica je, bez obzira slagali se s njime ili ne, simbol političkog idealizma, čestitosti i ustrajavanja na starčevićanskim pozicijama koje nije nikada zanijekao i za koje je u jugokomunističkom kazamatu podnio najveću moguću žrtvu. Nema sumnje da je utjecao i na moju političku izgradnju. Rane devedesete su u društvenom smislu bile međuvrijeme, kada je srušen jedan svijet i stvarao se novi, pun različitih proturječja. Svi koji salonski sude o devedesetima i ratnim godinama moraju shvatiti da se ne može iz današnje vizure, kakve-takve sređenosti, jednodimenzionalno suditi o tom vremenu. Bilo je to junačko doba stvaranja i obrane hrvatske države, ali i različitih anomalija, metamorfoza i prelaska ljudi iz jednog u drugi ideološki tabor, uključujući i onih koje danas možemo vidjeti u najneočekivanijim ulogama. Ono što za sebe mogu reći, bez obzira na sve te političke mijene, jest to da mi je temeljna nit vodilja, idejna i političko-nacionalna, u srži ostala nepromijenjena. Od najranije mladosti do danas. Mijenjaju se okolnosti, a nova vremena traže nove i prikladne odgovore.

Kako ste vidjeli pravaštvo?

- Onakvo kakvo sam ga ja vidio, u romantičarskoj ili zreloj fazi svoga života, osim kao idejni smjerokaz i jedino pouzdano mjerilo za prosuđivanje vrijednosti svake hrvatske politike u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, predstavljalo je u kulturnom i društvenom smislu sinonim za naglašeno slobodarstvo i branu svakoj ideološkoj ili vjerskoj uskogrudnosti i sektaštvu.

Jesu li roditelji utjecali na vaše političko formiranje?

- Moj otac je imao vrlo sličan političko-nacionalni i ideološki stav, koji, naravno, nije javno eksponirao. Na neki način sam i ja proizvod obiteljske sredine u kojoj sam stasao. Moji roditelji nisu imali neke posebne intelektualno pretenzije na temelju svojih građanskih poslova kojima su se bavili. Cijeli moj idejni razvitak rezultat je obiteljskog okruženja na razini podsvijesti te vlastite političke naobrazbe koja je tekla usporedo i sa školskim interesom za ona područja koja su mi na kraju postala i profesionalnom preokupacijom.

Je li se kod majke osjećala neka gorčina zbog toga što je obitelj sve izgubila, što su poslijeratne jugoslavenske vlasti oduzele obitelji sve što su stekli?

- Nije se osjećala neka posebna gorčina, dapače odrastao sam u idiličnom okruženju, lišenom bilo kakvog sindroma “žrtve” ili “mučeništva”. To je shvaćano kao neka vrsta fatuma ili povijesnog usuda. Život se nastavljao dalje, i to je do danas ostala moja životna filozofija. Početkom osamdesetih nije se ni moglo zamisliti što će se kasnije dogoditi. Ne bih rekao da me bilo koja vrsta obiteljske gorčine ili traume posebno oblikovala. Temeljno polazište moga oca bilo je da su komunizam i Jugoslavija privremeno stanje koje će se kad-tad promijeniti, doživjeli mi to ili ne.

Je li otac doživio promjene?

- Umro je 1993. i doživio je ispunjenje onoga što je u uskom obiteljskom krugu uvijek govorio da će Jugoslavija i komunizam, kao nakarade, propasti. To se uistinu i dogodilo, ne nužno onako kako smo zamišljali i koji ne bi izazivao različite vrste frustracija, posebice s obzirom na naše snažno obiteljsko bosansko-hercegovačko utemeljenje.

Uzburkana javnost

Vaš stav prema antifašizmu uzburkao je hrvatsku javnost. O čemu se zapravo radi?

- Moje temeljno ljudsko, političko i nacionalno stajalište je da stanje koje je nastupilo 1945. nije bilo istinsko oslobođenje. Obnovljena je jugoslavenska država, a svaka jugoslavenska država iz moje je vizure negacija hrvatske države. A ono što je još i važnije, uspostavljena je komunistička diktatura, koja je imala svoje različite mijene i faze, ali čiji je temeljni ideološki i upravljački supstrat, od prvog do zadnjeg dana, ostao isti. Jednostavno nije bilo riječi o demokratskom poretku, niti u natruhama, već jednoj od inačica diktature Komunističke partije. Oko tog stava je i prijepor s nekim mojim kolegama ili kritičarima.

foto: Neja Markičević / EPH

Može li se iz ovoga što kažete iščitati i što mislite o ostalim hrvatskim “pobjedama i porazima”.

- Jedina istinska hrvatska pobjeda u 20. stoljeću, u kojoj se bez razlike prepoznaju svi Hrvati, uz poneku iznimku, jest ona u Domovinskom ratu. To je jedini stvarni temelj moderne hrvatske države. Traženje bilo kojeg drugog temelja izaziva i trajno će izazivati sve te ideološke podjele kojima danas svjedočimo. Svako društvo koje baštini i tradiciju građanskoga rata, a Drugi svjetski rat je na ovom području među ostalim bio i to, poznaje te vrste transgeneracijskih, obiteljskih i političkih podjela koje se mogu prevladati samo na jedan način, a to je traženje onoga o čemu postoji suglasje svih.

Dakle, ne na odnosu prema Drugom svjetskom ratu i svemu što se poslije događalo?

- Sigurno je da ne postoji suglasje oko Drugog svjetskog rata, naravi sudionika i posebice stanja uspostavljenog nakon rata. Ono izaziva prijepore, i to je svakom pametnom jasno, ali poneki i vrlo utjecajni iz toga ne mogu izvući nikakve pouke.

Ali to ne znači i negiranje antifašizma, zar ne?

- Kada sam rekao da je antifašizam floskula, inače višeznačna pojava i po genezi imena i po povijesnim uobličenjima, u prvom redu sam mislio na korištenje toga pojma, posebice kada mu se pripisuju vrijednosti u savršenoj suprotnosti sa svim stvarnim vrijednostima komunističke ideologije te teorije i prakse od “Vladivostoka do Jadrana”. Oni koji najviše ustraju na tome uistinu su ga pretvorili u jednu vrstu floskule, kojom se prikriva intelektualna lijenost u objašnjavanju i tumačenju stvarnih anomalija našeg vremena. Pod fluidnim pojmom antifašizma krili su se mnogi različiti i međusobno isključujući fenomeni, koji su u sebi toliko raznovrsni. Kada govorimo o povijesnom “antifašizmu”, moramo prvo definirati o čemu govorimo. Antifašisti su bili i De Gaulle, i Tito, i Staljin, bili su i Pol Pot i Churchill. Narodi koji su tvorili propalu SFRJ na svojoj koži nisu mogli osjetiti blagodat savezničke pobjede, već je jedini antifašizam, koji je pola stoljeća određivao njihove živote bio onaj ratnog Politbiroa KPJ i njegovih kasnijih derivacija, a koji je na simboličkom, ali i stvarnom planu, svoj razvitak okončao na Ovčari i srebreničkim poljima smrti.

Nedavno je u Novom listu, u kontekstu reakcija na vaše stavove, govorio o antifašizmu i Slavko Goldstein.

- Bio je vrlo suzdržan u stavu prema meni, rekao je da sa mnom “treba razgovarati” pa vidjeti što zaista zastupam. A onda je dometnuo jednu stvar koja je prošla neopaženo, a to je, parafraziram, kako je antifašizam u osnovi bio tehnički savez raznorodnih sudionika u Drugom svjetskom ratu, okupljenih oko borbe protiv zajedničkog neprijatelja, da mi danas pod pojmom antifašizma mislimo na “ljudska prava, slobodu i toleranciju” i da zapravo drži kako je baš zbog toga taj pojam, “antifašizam”, postao neadekvatan i da ga na neki način uopće više ne bi trebalo koristiti u ovom našem vremenu. Potpisujem.

Je li, dakle, problem u samoj riječi?

- Svi pojmovi koji su višeznačni i podložni različitim interpretacijama zapravo često mogu biti izvor različitih smutnji. Mi ne govorimo, dakle, o apstraktnom antifašizmu, već konkretnim povijesnim fenomenima. Spletom povijesnih okolnosti, pokret protiv sila Osovine ovdje je vodila Komunistička partija Jugoslavije koja je, osim borbe protiv Osovine, imala i svoj posebni državno-politički cilj, a to je obnova jugoslavenske države i uspostava komunističkog poretka prema uzoru na Sovjetski Savez. Te dvije ključne sastavnice stvarnog, konkretnog povijesnog antifašizma u savršenoj su suprotnosti sa svim temeljnim ustavnim i državno-političkim vrednotama na kojima počiva moderna hrvatska država: hrvatska državna neovisnost, parlamentarni poredak i demokratsko društvo. Sve to je u savršenoj suprotnosti s konkretnim povijesnim komunističkim antifašizmom o kojemu govorimo i o kojem sam iznosio, iznosim i iznosit ću svoje legitimne prosudbe.

Dakle, u definiranju pojma antifašizma problemi za vas počinju s događajima iz 1945.?

- Stanje koje je nastupilo 1945., ne samo u Hrvatskoj, već u svim dijelovima Europe koji su nacionalsocijalistički jaram zamijenili boljševičkim, predstavljalo je negaciju temeljnih demokratskih vrednota, ali i načela prava naroda na samoodređenju u nacionalnoj državi. U tom smislu ne vidim razloga zašto bi postojala dvostruka mjerila za, recimo, baltičke narode s jedne strane i Hrvate, s druge. Kao što nitko pametan u današnjoj Litvi, Estoniji ili Letoniji ne dovodi u pitanje činjenicu da za te narode 1945. nije predstavljala istinsko oslobođenje, ne vidim zašto se to ne bi moglo primijeniti i na hrvatske prilike.

Baltički poučak

Jugoslavija je bila sklop federalnih jedinica, pa je i Ustavom iz 1974. koji je forsirao sam Tito, stvorena osnova za kasnije osamostaljenje republika.

- Argument da je u sklopu obnovljene Jugoslavije stvoren zametak federalnih jedinica koje su kasnijim razvitkom, koji utemeljitelji komunističke Jugoslavije nikada nisu željeli ni u primisli, prerasle u neovisne države, apsurdan je također i iz baltičkog konteksta. Možete li zamisliti da netko danas veliča sovjetsko naslijeđe u baltičkim državama argumentacijom tipa “antifašističkom borbom i pobjedom Sovjetskog Saveza i Staljina stvorene su federalne sovjetske republike Litva, Letonija i Estonija i one su kao takve temelj modernih baltičkih država”.

Međutim, da nije bilo antifašističkog pokreta, Hrvatska bi ostala bez Istre i dobrog dijela Dalmacije koji je Pavelić bez pardona predao svojim saveznicima. Tito je to vratio...

- Granice naroda i države se mijenjaju, u jednom povijesnom trenutku gubite dijelove svoga etničkog i povijesnog prostora, u drugom dobivate. I to je činjenica, kao što je činjenica da je rezultat Drugog svjetskog rata odredio da je danas Istra u ovom opsegu u sastavu Hrvatske. Ali s druge strane, neki drugi dijelovi Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao što su istočni Srijem ili Boka kotorska, nisu. Tako je sve relativno. Ne govorim i ne sudim o ovome iz neke uskogrudne nacionalne vizure, već iz načelnih, idejno-vrijednosnih razloga. Paradoks je da kritičari hrvatskog nacionalizma te “etničkih preraspodjela” u devedesetima, u obrani stanovitog ideološkog naslijeđa posežu upravo za nacionalističkim argumentima širenja etničkog prostora 1945. koji je za posljedicu, osim pobjede “naših” imao i demografski nestanak, i preko etničko-ideološke čistke, “njihovih”.

A što onda reći o argumentu da bi Hrvati, da nije bilo antifašističkog pokreta, ostali na poraženoj strani?

- To je također jedna vrsta dosjetke. Naveo bih primjer “zapadnih Nijemaca” koji su se našli na poraženoj strani, bez antifašističke “narodno-oslobodilačke borbe”, već su u prvim poratnim godinama njihovim sudbinama upravljale pobjedničke sile i kao službene okupacijske vlasti. Onda je došlo do povijesnog apsurda, da su pobjedničke jugoslavenske radničke mase krenule trbuhom za kruhom, kao gastarbajteri, u poraženu zapadnu Njemačku, koja nije imala svoj antifašistički pokret. Svakom pametnom jasno je da je očigledno za mnoge bilo bolje živjeti u poraženoj Njemačkoj ili Japanu, nego u pobjedničkoj Jugoslaviji.

Zlodusi prošlosti

Sve ove rasprave, pa i o antifašizmu, silno ponovno dijele hrvatsko društvo.

- Sve su to jalove rasprave koje iznova opterećuju javni život, stvaraju beskrajne podjele koje se ni na koji način ne mogu prevladati, osim da se ova naša moderna hrvatska država liši svih tih zloduha prošlosti te kao svoj jedini temelj postavi pobjedu u Domovinskom ratu. To sam zagovarao u javnim raspravama i prije svog političkog angažmana. Pojednostavljeno, 30. svibnja 1990. treba biti jedna vrsta “nulte godine” kada zapravo uistinu počinje povijest moderne hrvatske države. Sve ostalo treba kanalizirati u historiografiju, obiteljska sjećanja, predaju, komemoracije i lišiti ovaj i buduće naraštaje hrvatskog naroda vječite borbe za bolju prošlost koja se ne može promijeniti.

Ali i sama biografija Franje Tuđmana pokazuje da sve nije ipak tako jednostavno.

- I Tuđman je prolazio životne metamorfoze u svojim političko-nacionalnim i ideološkim nazorima. U nacionalnom imaginariju ostat će kao najuspješniji i jedini pobjednički državnik i političar u hrvatskoj povijesti, utemeljitelj i arhitekt moderne i demokratske hrvatske države. Sve ostalo je irelevantno. Unatoč onima koji od Tita žele napraviti Tuđmana, a od Tuđmana Tita.

Kako je uopće došlo do vašeg političkog angažmana?

- Ono je vezano uz moju politiziranost od najranije mladosti. Tada sam bio nošen jednom vrstom romantičarskog idealizma, a danas stanovitom zrelošću i širim političkim uvidom. Shvatio sam da se samo konkretnim političkim i stranačkim angažmanom može utjecati na promjene. Imao sam dva izbora, ostati kabinetski znanstvenik i pasivno promatrati stvari ili sam mogao ući u politiku.

Tomislav Karamarko je isto povjesničar, razgovarate li o tim povijesnim temama?

- Sudbina njegove obitelji, u drugom prostornom kontekstu, slična je sudbini moje. Obojica smo odrastali u obiteljskom okruženju onih koji nisu pripadali krugu komunističkih povlaštenika i vladajuće elite, i koji su na svojoj koži osjetili naličje pobjede iz 1945. Karamarko je stariji od mene, naša su životna iskustva potpuno drukčija, ali dijelimo mnoge zajedničke poglede na prošlost, sadašnjost i budućnost.

Kada je došlo do vašeg političkog angažmana je li Karamarko znao sve o vama?

- Znao je. U posljednjih desetak godina u svim nastupima jasno sam artikulirao svoja političko-nacionalna stajališta. Nisam bio od onih koji su ovisnici o medijskoj pozornosti, nisam često davao intervjue, ali svaki moj veći javni nastup bio je promišljen i programatske naravi, i u njemu sam jasno artikulirao ono što mislim.

Fotografija na rivi

Puno bure izazvala je vaša fotografija snimljena na splitskoj Rivi. Kako ste osobno doživjeli objavljivanje te fotografije?

- To sam sve očekivao. Ja dobro poznajem sudionike cijele te harange i oni zapravo poznaju i mene, bez obzira što su neki od njih rekli da za mene nikada nisu čuli. Na neki način, sve je to očekivano. Naravno, čovjeka uvijek iznenadi jedna vrsta militantnosti u svemu tome, ali tu nisam bitan niti ja, niti moji kritičari, već činjenica da hrvatsko društvo prolazi kroz jednu vrstu katarze koja je izostala devedesetih. Riječ je o suočavanju s prošlošću i sam želim pridonijeti da se ta katarza dovrši i da se prošlost ostavi iza nas.

Kada ste tu sliku prvi put vidjeli?

- Na nju sam potpuno zaboravio. To je snimljeno, čini mi se, 1993. ili 1994. godine na splitskoj Rivi, kada je bila neka obljetnica postrojbe HOS-a. Do susreta je došlo sasvim slučajno, kada je i nastala fotografija s dijelom odore dvojice hosovaca. Tu ne vidim nikakvu posebnu kontroverzu, osim načina na koji je plasirana ta cijela priča. Slika je objavljena u tom famoznom časopisu, koji je zapravo staro, emigrantsko glasilo koje je više desetljeća izlazilo u Kanadi, kao legalno glasilo najbrojnije političke organizacije Hrvata u egzilu, i to u jednoj demokratskoj državi. Pokušalo se neuspješno prenijeti taj časopis u Zagreb, tu je neko vrijeme izlazio kao legalno glasilo, a ne kao neki podzemni samizdat.

Vi ste s njima surađivali?

- U jednom, jedinom broju koji i nemam u posjedu, dva su sporna članka, od kojih je jedan potpuno publicističko-historiografske naravi, lišen bilo kakve dnevno-političke konotacije i tek prenesen iz rubrike “Stajališta” iz Vjesnika. Drugi, o kojem sam rekao da nije autorski, izvod je iz šireg govora na jednoj stranačkoj, pravaškoj tribini iz 1994. Kada se pozorno pročita, može se vidjeti da je riječ o aluziji na ratnu Bosnu i Hercegovinu, neka vrsta kritike određene politike i suvremene zloporabe ustaških simbola za problematične političke ciljeve i ratna postupanja koje se mogu ocjenjivati ovakvim ili onakvim, ali ne i “ustaškim”. Uostalom, zločinaca, ali i junaka i idealista, bilo je i među ustašama i partizanima, pa ako hoćete i četnicima.

Očekujete i dalje pritiske na vas?

- Siguran sam da će se u ovom ili onom obliku nastaviti sve dok obnašam ovu dužnost. Živimo u demokraciji, nitko nije “sveta krava”, ni ja niti moji kritičari. Dio nezadovoljnika, ne govorim o neupućenima koji su se poveli za pastirima, dakle dio ključnih sudionika te harange jasno je iščitao da je političko stajalište u kontekstu dužnosti koje obnašam u suprotnosti sa zamislima na kojima oni grade svoju moć i utjecaj. Među ostalim, i na privilegijima koje su imali.

Mnogi su zamjerili da ste povjesničar i da time nemate veze s kulturom?

- Tu postoji nesporazum u definiciji što je kultura, i reći za jednog profesionalnog povjesničara da nema veze s kulturom znači ne poznavati sam pojam kulture. Drugi je nesporazum to što su se kao glasnogovornici i monopolisti na kulturu nametnuli manjinski dijelovi nekih od profesija koje časno pridonose kulturnom stvaranju. Osim kazališta, u resoru ovog ministarstva je i knjižnična, muzejska, nakladnička, baštinska i arhivska problematika.

Hoćete li ipak pokušati izgraditi most prema nezadovoljnima koji traže vašu smjenu?

- Otvoren sam i svatko tko me poznaje zna da me krase, bez samoljublja, barem dvije vrline. Sklonost dijalogu i izrazita radoznalost. Ne postoji osoba među nezadovoljnicima i kritičarima koja u svakom trenutku, kada god to poželi, ne može doći do mene i sa mnom razgovarati.

U kakvom je stanju hrvatska kultura?

- Zapuštena je, devastirana, prepuštena identitetskoj konfuziji, ustanove vape za jednom vrstom inventure. Potrebna je nova zakonodavna inicijativa, jer je ključne zakone pregazilo vrijeme. Zatekao sam devastirano ministarstvo u svakom pogledu. Jedino u čemu se mogu složiti s nekim od sudionika današnje harange protiv mene bila je ocjena rada moje prethodnice gospođe Zlatar Violić. Ali tada iz stanovitih razloga nisu tako histerično napadali i prosvjedovali, bez obzira na nezadovoljstvo. Ipak je bila riječ o istoj ideološko-interesnoj skupini, pa je sve ostalo kao neka vrsta obiteljske svađe u intimnom obiteljskom krugu.

To su ljevičarski mediji

Sve je više kritika usmjerenih prema vama i u inozemnom tisku?

- Reakcije u inozemnom tisku uglavnom su se sporadično pojavljivale u ljevičarskim njemačkim i austrijskim medijima. Ono što je zanimljivo jest to da su ključni interpretatori moga, tzv. “slučaja” bili domaći kritičari, koji pokušavaju dezinformirati za naše prilike, nažalost, općenito nezainteresiranu međunarodnu javnost. Nakon što se vidjelo da na domaćem terenu ne mogu postići ništa, pokušalo se sve prebaciti na međunarodnu javnost i ono što je najosjetljivije i najpokvarenije, pokušalo me se prikazati kao navodnog antisemita. Ta je besmislica, naravno, neutemeljena, ali je imala određenog odjeka, recimo kod Finkielkrauta i Brücknera. Finkielkraut je iznio bizarne konstrukcije o stvaranju saveza u Hrvatskoj između “integralnog katolicizma i radikalnog islamizma”. Bez elaboracije, jesam li ja u toj zamišljenoj hrvatskoj pučkoj fronti “integralni katolik” ili “radikalni islamist”. To će mu naknadno razjasniti uvaženi poznavatelj islamske problematike Dražen Katunarić. Svakom je jasno da je sve ono što se događa oko mene rezultat hrvatskih previranja i podjela.

Hoće li napokon mladi, neopterećeni ljudi dobiti priliku i u resoru koji vodite?

- Na ovim izborima prvi put su glasovali i oni rođeni 1997., koji se ne sjećaju ni Hrvatske devedesetih. Moja je želja otvoriti put mlađim ljudima, neopterećenim različitim hipotekama kako bi dobili prigodu umjetničkog i kulturnog samoostvarivanja, ali i ulaska u ustanove u kojima treba poništiti jednu vrstu ne samo ideološkog, već i generacijskog monopola koji opterećuje Hrvatsku. Knjigu prošlosti možemo zatvoriti, ali za to treba stvoriti neke važne pretpostavke.