DRAMATIČNO STANJE

POTRESNA PISMA IZ NEW YORKA: HRVATSKI LIJEČNICI IZ EPICENTRA AMERIČKE EPIDEMIJE 'Ponestaje nam svega, pa i sedativa za pacijente na respiratorima'

“Medicinski fakulteti nude studentima da diplomiraju ranije i dođu raditi. Što je to? Nije baš da si spreman za ovo samo zato što te netko prozvao doktorom”
 Anadolu Agency via AFP

Novinar Magazina prošli je vikend svojim prijateljima, liječnicima u New Yorku, poslao mailove s jednim pitanjem: Kako ste, dečki? Evo što su mu odgovorili. Zbog protokola su izostavljeni podaci o bolnicama.

Stjepan

Nedjelja, 4.13 h

Na cesti je vrlo slab promet. Na posao dolazim brzinom koja je u prošlosti bila moguća oko 4 ujutro. Sad je tako svaki dan i u svako vrijeme. Umjesto 1,5 do 2 sata po rush houru, autom mi sada treba 40-ak minuta za isto putovanje od 40-ak kilometara u jednom smjeru. Na cesti ima luđaka kao i prije. I dalje ima ljudi kojima je crveno svjetlo na semaforu prijedlog, a ne zakon da treba stati. Tako je ovdje uvijek. Ponekad pokraj nas protutnje frajeri koji se međusobno utrkuju radeći slalome među drugim vozilima na FDR Driveu, koji ide istočnom stranom Manhattana, to se nije promijenilo. Nekima je očito dosadno. Policija često stoji uz cestu, ali, izgleda, malo manje zaustavlja vozila. U podzemnoj nisam bio već mjesec dana i ne namjeravam je koristiti osim ako mi ne crkne auto.

Ljudi su još na ulicama. Jučer sam se po lijepom vremenu oko 17.30 vozio na posao East Riverom i na promenadi s te strane Manhattana bilo je otprilike 80% uobičajene brojke ljudi koji trče, šeću se i tamo sjede kao i običnim danom. Jedino što svi izgledaju mladi, mlađi od, recimo, 30 godina. Nisam jedini koji je to primijetio, na poslu nas ima nekoliko koji idemo istim putem i svi smo stekli isti dojam. Znači, ima još ljudi kojima je ovo situacija kao da se ništa ne događa.

Vani je prilično tiho. Čuju se ptičice kako cvrkuću. Kao nikad prije.

U mojoj bolnici je u posljednja dva tjedna od manje od 5% pacijenata s Covidom, do 30% prije tjedan dana, broj narastao na sadašnjih više od 95%. Ostali pacijenti su nestali. Ako je netko i došao s nečim drugim, kao prije dva dana žena s krvarenjem na mozgu, izmjerena im je temperatura, testirani su i odmah stavljeni u izolaciju, a test na koronu pokazao se pozitivnim. Od stotinjak kreveta na odjelima intenzivne samo ih je dvoje negativno na koronu, to su pacijenti koji su s nama već tjednima.

Otvaraju se intenzivne na odjelima koji to prije nisu bili. Sinoć je na početku smjene otvorena intenzivna sa 15 kreveta u prijašnjoj poluintenzivnoj, poslali su tamo sestre iz intenzivne i do jutra su gotovo svi kreveti bili popunjeni zaraženima. Specijalizantica kirurgije s druge godine fakulteta bila je tamo zadužena za pacijente, što je katastrofalno suboptimalno, pa sam pola noći proveo na tom odjelu odgovarajući na njezina pitanja i pokazujući joj kako se radi s tim pacijentima. Tako sam od 24 kreveta u prijašnjoj kardio i običnoj kirurškoj intenzivnoj na trećem katu, odjednom dobio još 15 na sedmom katu, pa sam trošio struju vozeći se liftom gore-dolje cijelu noć.

Ima nešto starijeg osoblja, sestara uglavnom, jer one moraju veći dio radnog vremena povesti u sobama s pacijentima, koje su bile nervozne, iživcirane i pomalo ih je hvatala panika. No, 95 posto ljudi su totalne flegme, svi se štite kako znaju, lijepimo plastične vreće i druge stvari preko ruku i nogu, i na kojekakve načine modificiramo zaštitnu opremu. Uglavnom, ljudi profesionalno i savjesno rade svoj posao, zasad.

Svi pacijenti sada imaju jedno te isto, Covid-19. To jako olakšava posao. Čovjek više ne mora naprezati mozak, sve je vrlo jednostavno. Svi su na respiratoru ili gotovo 98 posto njih, rijetki to nisu. Svi su na istim lijekovima, ne prijeti nam više otkaz ako netko nešto pogriješi, kako je običaj u kirurškoj, pogotovo kardiokirurškoj intenzivnoj. Stoga radimo opušteno.

Nema obiteljskih posjeta, noću nitko ne zove i ne gnjavi nas pitanjima. To nam nevjerojatno olakšava posao. Ako je netko možda i zvao, od mene nisu, kao obično, tražili da se javim na telefon i odgovaram na pitanja.

Moral i entuzijazam svih u intenzivnima je na nivou kakav nikad dosad nisam vidio.

Ponestaje nam svega. Apsolutno svega, pa i sedativa za pacijente na respiratorima. Ako se ovako nastavi, nestat će nam svega za tjedan ili najviše dva. Onda će biti kao da smo u 1850. godini.

Zasad, a još nas nije udario val punom snagom, sve djeluje kao da je pod kontrolom. Umire se povremeno i sve nekako djeluje očekivano. Zasad.

Radimo na više od 120 posto kapaciteta. Barem u odjelima intenzivne. Ima puno pacijenata na respiratorima koji nisu na intenzivnoj. Kolege su išli na reanimaciju brojnih pacijenata izvan intenzivne, što čujemo preko razglasa. Jučer to nisam morao ići raditi. Očekujemo da će se sljedećih dana intenzivirati.

Nitko više ne tvrdi da je ovo “kao obična gripa”. Odjednom su ti nestali. A prije dva tjedna je bilo mnogo takvih.

Puno sestara s kojima radim su Filipinke, koje se često pokažu jednima od najboljih sestara u intenzivnima, gdje ih uglavnom ima. One znaju kako se treba nositi s masom pacijenata u gotovo pa ratnim uvjetima, jer njihove javne bolnice i one koje nisu privatne tako izgledaju svaki dan.

Populacija je tamo siromašna i bolnice nemaju opremu. Obični Amerikanci se zgražaju kako fali ovog ili onog i ponekad kukaju, a Filipinke šutke skuže što treba napraviti i kako se s tim treba nositi. I pokažu svima rješenja kojih se nitko drugi nije sjetio. Niti jedna ne kuka, ne zapomaže i ne čudi se. Samo obave svoj posao. Najbolje su.

Čekam što će biti kad nam dođe stvarni val pacijenata koji će nas totalno preplaviti tako da nećemo imati kamo s njima, možda ćemo ih morati ostavljati na podu. Ubrzano se grade velike bolnice, ne zgrade, nego bolnice u postojećim prostorima. Guverner je vrlo racionalan i sve se radi prilično organizirano. Radimo kao u ratnim uvjetima.

Što se mene tiče, zasad sam OK. Imam zaštitnu opremu za sebe i naručujem još, iako nisam siguran hoće li mi je dostaviti ili ne. Imam hrane, imam posao, dobit ću plaću, zasad. Dok bolnica ne bankrotira, što će valjda isto biti moguće za koji mjesec, jer nitko ništa ne zarađuje od ove epidemije, a transplantati i kardiokirurgija, koji inače budu rijetka dobra zarada za bolnice, su stali. Sada je sve stalo. Sad smo kao i sve druge siromašne bolnice. Sve bolnice su u istoj situaciji.

Sve u svemu, nije loše. Život je totalna suprotnost onome što čitam u novinama o New Yorku. Zasad nema kriminala, trenutačno ga je sve manje, nema bandi na ulicama, ne raspada se društvo, svi se povlače u svoje puževe kućice. Znatno je bolje od očekivanog. Zasad.

Davor

Nedjelja, 6.08 h

Nemam pojma koliko pacijenata s Covidom ima kod nas u bolnici, no ima ih. Ako se ne varam, mi bismo možda mogli poduplati kapacitete, tj. imamo planove kako to učiniti. Nije idealno, naravno da nije, ali možda uspijemo. Famozni ventilatori, u Hrvatskoj zvani respiratori, jedan su problem. Jednostavno, niti jedan zdravstveni sustav ne može biti pripravan toliko da zbrine sve stanovništvo odjednom.

Strka je za ventilatorima, no jednako važna stavka u cijeloj priči su ljudi koji time mogu baratati. Da ne kažem da kod pacijenata gotovo bez iznimke može doći do raznih drugih problema, koji se po novinama uglavnom ne spominju, no više su očekivani nego neočekivani. Zatajenja raznih organa, simultano, itd. I tu dolazi do klizavog terena iz očaja. To se ne može naučiti preko vikenda. Uz svu teoriju i pamet, ne bi to išlo. To se teše noćima, to može mnogo liječnika, ali ne može svatko.

Kad moje specijalizante opće pedijatrije, znači, većinom u glavi potpuno udaljene od intenzivne njege, pitam što hoće da im pričam, a ponekad, i kad ih ne pitam, koji im je odgovor? “Nauči nas kako raditi s ventilatorom.” I onda se ispričavam da im mogu objasniti čemu služi i još ponešto, ali da ih baš ne mogu naučiti raditi u jedan sat. Tu nastupa problem. Ovi pacijenti s virusom, ako su dovoljno bolesni, nisu lagani za hendlanje. To zna biti pipkavo. Čak i bez onih ostalih komplikacija.

Prije koji tjedan počeli smo razmišljati o rješenjima tog problema. Čak i da imamo dovoljno opreme i previše pacijenata, ali što ćemo s njima? Jedna od varijanti bila je u roku od tjedan ili dva pokušati priučiti neko osoblje za temeljno funkcioniranje koje bi im omogućilo da u određenom trenutku budu na prvoj crti s onim iskusnijima u podršci kad nešto zapne ili da ih usmjere. Nije ni te liječnike lako izabrati. Možda su dobri anesteziolozi, njihovi pomagači, nešto slično.

Uglavnom, ljudi kojima termini povezani s problematikom nisu potpuna nepoznanica. Samo hendlanje možda jest nepoznanica, ali neka to budu ljudi kojima ne moraš objašnjavati od početka. Ne možeš uzeti specijalista sportske medicine za to. Naravno, nema garancije da ti se osoblje neće razboljeti, pa zapravo moraš računati na manje ljudi nego što ih imaš trenutačno.

U tom očaju sada su se počela tražiti rješenja na državnom nivou. Mene osobno se ne tiče jer sam tu i jer sam taj, ali “ministarstvo zdravstva” traži dobrovoljce. Ljude u mirovini, ljude dobre volje itd. Svakoga tko se voljan priključiti i doći raditi u New York ako zatreba. Bitno je da imaš iskustva. Istina, napisali su da ne krećeš prema New Yorku dok te ne pozovu. Medicinski fakulteti nude studentima završne godine da diplomiraju ranije kako bi se uključili kao liječnici. Nije mi to baš posve jasno. Nije baš da si spreman za veće izazove samo zato što te netko prozvao doktorom.

Stjepan

Nedjelja, 10.44 h

Ovaj koronavirus je doista tihi ubojica. Sve oko njega utihne. Nema više sretnog čavrljanja na poslu, zafrkancije, sjedenja i pričanja, oni koji su prije bili bučni i pomalo voljeli biti u centru pažnje, utihnuli su.

Atmosfera je gotovo kao da se u ratu približavaš fronti, kako su ljudi bliži pacijentima s tom bolešću, postaju tihi kao vojnici koji se približavaju nekoj potencijalnoj akciji, postaju ozbiljniji i priče se svode na minimum. Čuju se samo zvukovi alarma, infuzijskih pumpica, respiratora i ponekog tko je na vratima sobe i priziva nekoga da mu doda nešto što mu nedostaje u sobi, jer se nikome ne da stalno skidati i stavljati zaštitnu opremu za ulazak u sobu pacijenata, pogotovo zato što opreme više nema za bacanje.

Razgovori su naporni jer sada svi nosimo one N95 maske, a preko njih još i obične kirurške, da zaštitimo ove vrednije, N95, od kontaminacije. Nemamo ih dovoljno, pa je tijekom razgovora teško razumjeti drugu osobu, mora se govoriti povišenim glasom, ponavljati izgovoreno.

Malo sam promukao jer imam specijalnu masku P100 uz koju vrlo teško komuniciram, ali ona filtrira 99,97% svega u zraku, za razliku od N95 koja filtrira oko 95%. Kad idem nekoga intubirati radi stavljanja na respirator, maksimalno sam izložen zarazi jer sam odmah uz glavu bolesnika. Ovi s maskom N95 svaki put imaju nešto manje od 5% mogućnosti da se zaraze. Uz moju masku, koju sam si nabavio prije mjesec i pol znajući što se sprema, smanjio sam taj rizik na manje od 0,03 posto.

Dosad sam u smjeni intubirao osam bolesnika s Covidom i još sam dvojici morao ići natrag staviti ETT kad im je ispao zbog proninga, okretanja pacijenata na trbuh. To je 10 prilično intenzivnih izlaganja virusu, što, kad se zbroji rizik, svaki put bude 10 x 5% s N95 ili 10 x 0,03% s mojom P100 maskom. Dakle, da sam to radio sa standardnom maskom, rizik od zaraze bi mi samo od te aktivnosti bio oko 50%, ovako mi je otprilike 0,3%.

Masku nosim u malom sling ruksaku ispod kute i od nje se ne odvajam, nigdje je ne ostavljam i u svakom trenutku moram biti spreman staviti je i uletjeti pacijentu u sobu ako mu ispadne ETT, odnosno trahealna cijev u sklopu respiratora. Zaraženi pacijenti imaju prilično visok PEEP, konstantni pritisak u dišnim putevima i plućima, što utječe na prijenos kisika u krv, pa je vrlo opasno kad ta cijev ponekad ispadne. To je lakše primijetiti i prevenirati kad imamo 2-3 pacijenata s ARDS-om među njih 24, no sad nam je na dva kata i tri odjela njih više od 90% s ARDS-om na ukupno 39 kreveta.

Stjepan

Nedjelja, 11.12 h

Operacijske sale su sasvim mirne i ništa se u njima više ne zbiva, osim hitnih operacija. S obzirom na to da anesteziolozi i kirurzi nemaju što raditi, prošle su mi noći dodijelili još jednu specijalizanticu kirurgije za novi odjel intenzivne od 15 kreveta. Djevojka je na petoj godini, chief rezidentica. Ona i jedna mlađa su rasturale, kao da to rade cijeli život. Kao nekakve komandosice, bez ikakvog problema su se bacile u koštac s plućnim bolesnicima u najtežem stanju bolesti.

Svaki put kad bi me morale zvati zbog nekog internističkog problema, bilo da je riječ o aritmiji srca ili o nečemu sličnom, ispričavale su mi se i zahvaljivale kad bih im davao uputstva što im je raditi ili kad bih došao gore do njih da vidim u čemu je problem, pogledao EKG, rendgen pluća, itd. Totalno su mi olakšale život sinoć. Za razliku od njih, čujem da su dodijelili specijalizanticu anestezije našem specijalizantu iz intenzivne da mu pomaže pri konzultacijama i intubacijama izvan intenzivne. Ona se nakon kratkog vremena pokupila i otišla doma rekavši da ona to ne može.

Davor

Nedjelja, 22.35 h

Kolegu H. u petak je počela boljeti glava, pratio je temperaturu, jučer je osjetio da ga bole svi mišići i nešto u predjelu bubrega. Nikakav kašalj, nikakvih problema s disanjem, ni nos da bi procurio. Temperatura mu je bila malo iznad 38 stupnjeva.

Otišao je u ER, hitnu službu, preuzela ga je liječnica s kojom je jako dobar jer nam i inače šalje pacijente, pa se može računati da je sve bilo “brzo i preko veze”. Kaže da je, ako dotad nije bio bolestan, sigurno tamo pokupio Covid unatoč svoj brizi i brzini obrade. Ondje je, kaže, pravi pravcati zoološki vrt i ljudi doslovno hodaju jedan po drugom. RSV i influenca su negativni, nalaz za koronavirus još čeka. Rendgen pluća - normalan. Mi se nadamo da je to sve i da će mu sutra biti bolje.

Stjepan

Nedjelja, 22.41 h

Da, ovih dana svatko bez virusa tko dođe na hitnu zaradi virus dok tamo čeka. Možda ne ovi lakši, koje obrađuju negdje drugdje i koje mi inače ne vidimo te često i ne zalazimo u taj dio hitne, jer su naši pacijenti za intenzivnu, oni teži, i smješta ih se u poseban dio. U tom posebnom dijelu, gdje su teži bolesnici, zarazu ovim virusom prilično je teško izbjeći.

Uopće mi nije jasno kako svi ovi u hitnoj još nisu dobili taj virus. Svi su neprekidno izloženi, cijelu smjenu, stalno udišu isti zrak kao i pacijenti jer je na hitnoj, za razliku od nas na intenzivnoj, gdje su naši pacijenti u sobama i možemo zatvoriti vrata, uglavnom sve jedan otvoreni prostor, često pregrađen samo zavjesama koje padaju do poda.

Inače, “zoo” je riječ koju koristimo za opis stanja u hitnoj gotovo svake normalne večeri. No, nama je, kad sam posljednji put bio tamo po dužnosti prije nekoliko dana, jer ne idem iz bilo kojeg drugog razloga, bilo manje “zoooliko” jer nije bilo obitelji, koje sada moraju ostati vani.

Davor

Četvrtak, 04.11 h

Ovdje se situacija i dalje zakuhava. Kod mene je u bolnici u cijeloj gunguli ipak koliko-toliko funkcionalno. Nadam se da će tako i ostati. Tipu koji me zamijenio prošli ponedjeljak bolest se polako razvija i danas je počeo malo kašljati, no kad je probao napraviti krug oko bloka, nije išlo. Baškari se u hotelu i nada se preživljavanju. Ima između 34 i 36 godina, prethodno zdrav. Moj šef nam je poslijepodne javio da je i on izgleda rasturio test. Štreberi. Obojica su briljirali na testu. Sve im je pozitivno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 03:14