LINO ČERVAR

Posljednji ‘državotvorni trener’ i bivši zastupnik HDZ-a, donio je životnu odluku: Odlazim iz Hrvatske

Lino se poput kauboja u zalazak sunca vraća u rukometnu provinciju, odakle će već sutra sve novine javljati o gnjevnom istupu novog selektora: ‘Onie koi neme počituvaat mene, svetski prvak i olimpiski pobednik, tie se protiv makedonska država!’.
 Vladimir Ivanov/CROPIX

Gotovo cijela utakmica, sjećam se, odigrana je u divljem run-and-gun ritmu, poput revijalne utakmice u dobrotvorne svrhe, a ne finala Svjetskog prvenstva. Nijemci su izgledali da se usereš od straha, visoki, mišićavi teutonski divovi s berlinskih fasada, kao da su sad ostavili balkone i zabate da vise, pa navukli dresove mannschafta i otišli u Portugal na rukometno prvenstvo svijeta. Pa ipak su hrvatski reprezentativci kontrolirali utakmicu do samog kraja - koliko god su Hens, Baur i Kehrmann trpali, Džomba je onim svojim čudesnim letovima s desnog krila uvijek trpao više.

Onda su se par minuta pred kraj Teutonci približili, pa izjednačili i sve je mirisalo na još jednu tipičnu njemačku pobjedu u posljednjim trenucima utakmice: Nijemaca, primijetili ste to uostalom i sami, nema samo u onim sportovima što se ne igraju na dva poluvremena i gdje se rezultat ne može preokrenuti u posljednjoj minuti.

Čovječuljak u crvenoj majici

Stvar je tada u svoje ruke uzeo Blaženko Lacković i upravo bezumno hrabro dva puta potegao iz svog karakterističnog skoka, gotovo s mjesta. Crveni su otišli na tri razlike, minuta je do kraja, sve je gotovo, Hrvatska je prvak svijeta, Paviljon Atlantico u Lisabonu gori, a režiser televizijskog prijenosa fiksira selektora hrvatske reprezentacije, koji u potpunom deliriju diže ruke u zrak, u nevjerici zvjera očima u nebo, pa u parket, bezglavo hoda uz aut-crtu gore-dolje, stišće šake i prinosi ih licu. Beskrajno simpatično izgledao je taj smiješni čovječuljak u crvenoj majici i demodiranim naočalama, kao nepoznati mlađi brat Woodyja Allena, zaboravljen od familije negdje u istočnoj Europi.

Poput mnogih u Hrvatskoj, tada sam zapravo prvi put vidio Lina Červara.

Bio je do Svjetskog prvenstva u Portugalu posve nepoznat trener, devedesete je proveo na rukometnoj baušteli u Klagenfurtu i kao selektor talijanske rukometne reprezentacije. Nije to, naime, bog zna kakva referenca, talijanski rukomet je otprilike kao engleska košarka ili njemački vaterpolo. Od loptačkih sportova što se igraju rukom Talijanima je dovoljan i nogomet: koncept igre u kojoj je gol rukom posve legalan, njima nikad nije bio osobito privlačan. Plasman na Svjetsko prvenstvo u Japanu 1997., do danas jedino pojavljivanje Italije na rukometnim mundijalima u povijesti, prvi je stoga Červarov povijesni sportski uspjeh, samo što za to ni u Italiji nitko nikad nije čuo.

Godinu dana poslije Červar je s Italijom sudjelovao i na europskom prvenstvu, ali to se ne računa u uspjeh hrvatskog trenera, nego talijanskog rukometnog saveza, gdje su bili načuli da organizatori na prvenstvo idu izravno, bez kvalifikacija, pa se dosjetili organizirati Europsko prvenstvo. Tamo su u posljednjoj utakmici u grupi, u sasvim nevažnoj utakmici, senzacionalno pobijedili buduće europske prvake Šveđane, nanijevši im jedini poraz na prvenstvu: od toga dana do danas Italije u rukometnom svijetu nema nigdje, između Červarova rodnog Umaga i francuske rivijere na rukometnoj karti svijeta samo je golemo, pusto Sredozemno more.

Tko zna što je Červar u to doba mislio i čemu se smio nadati: hrvatski je rukomet tamo kod kuće bio svjetska stvar, naredala je povijesna generacija Matoševića, Saračevića, Perkovca, Puca, Čavara, Smajlagića i drugih europsku broncu u Portugalu 1994., svjetsko srebro na Islandu 1995. i olimpijsko zlato u Atlanti 1996., a Lino je za to vrijeme po seoskim dvoranama u puljiškoj provinciji gubio u kvalifikacijama od Švicarske i Austrije.

Bilo je to doba patriotskog zanosa i velikih uspjeha hrvatskog momčadskog sporta. “Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju”, tumačio je Ćaća nacije dr. Franjo Tuđman, a hrvatski se narod preko sporta bogami lijepo tih dana prepoznavao po svijetu. Svakako bezbolnije nego “kao što je to rat”: osim zlatnih rukometaša, iz Atlante su se nakićeni srebrom vratili i vaterpolisti, košarkaši su još tek malo drijemali na lovorikama slave iz Barcelone i bronci iz Kanade i Grčke, a Ćirini “sinovi” - pod budnim okom selektora Tuđmana i princeze Nevenke u počasnoj loži - pisali su povijest na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. u Francuskoj.

Neka pati koga smeta...

Franjo Tuđman je blistao od sreće poput reflektora na Stade de France. “Kao što je to rat”, poslije toga je sport područje preko kojega narod zaboravlja da je gladan. A gladni narod je obeznanjen šarao lica, navlačio tijesne kockaste majice, palio bengalke i pjevao “Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta”. Hrvatska, naravno, ni u čemu nije bila prvak svijeta, ali neka pati koga smeta: nacija je bila “galvanizirana”.

Godinu dana nakon historijskog Mundijala u Francuskoj selektor Republike Hrvatske objesio je kopačke o klin i otišao u nebesku počasnu ložu, a hrvatski je momčadski sport obezglavljen potonuo u zaborav.

Stiglo je za hrvatsku sportsku kulturu posve novo i zbunjujuće vrijeme čudnih sportova bez selektora i kockastih dresova s brojevima, u kojima igrači igraju sami za sebe, era individualaca koja će započeti s Janicom Kostelić i mitskim Wimbledonom Gorana Ivaniševića, a nastaviti se egzotičnim i bizarnim vještinama s Eurosporta, kojekakvim konjima s hvataljkama, skokovima u vis, skijaškim biatlonom, tae kwon doom ili bacanjem kugle, diska, kladiva i ostalih neobičnih predmeta.





Loptačke reprezentacije, po kojima se nekad “prepoznavao” slavni narod Hrvata, završile su u crno-bijelom TV kalendaru: vaterpolisti su na prijelazu milenija bauljali između sedmog mjesta na Olimpijadi i devetog mjesta na svjetskim prvenstvima, nogometaši se na Europsko prvenstvo nisu ni plasirali, a na Mundijalu su ispali od Meksika i Ekvadora, dok su nekoć slavni košarkaši završili u muzeju egipatskih starina, zajedno s Latvijom i Mađarskom, čvrsto držeći tradicionalno 11. mjesto u Europi, odavno zaboravljeni od organizatora Olimpijskih igara i svjetskih prvenstava.

Oni najuspješniji i najbolji, rukometaši, dotakli su pak dno: olimpijski se pobjednici na sljedeću Olimpijadu nisu ni plasirali, na svjetskim prvenstvima naredali su grozno četrnaesto, dvanaesto i deveto mjesto, a na Europskom prvenstvu koje je sama organizirala Hrvatska je završila tek šesta. U takav hrvatski rukomet 2000. godine stiže iz Italije Lino Červar, trener za kojega je tada čuo samo Božo Sušec.

Gori i od Izraela

Počinje kao trener RK Zagreba, pa mu je posao, čini se, lakši nego u Italiji, jer Zagreb je od osamostaljenja Hrvatske, dakle od početka kenozoika, svih deset godina zaredom bio prvak države. Pa ipak Červar uspijeva do tada nezamislivo: u petoj, odlučujućoj utakmici doigravanja za prvaka Hrvatske Metković minutu i pol prije kraja drži Zagreb za jaja, ali suci ne sviraju očigledan pokušaj ubojstva na Goranu Jerkoviću za izjednačenje, bijesni Metkovci napuštaju parket i Zagreb u najboljoj tradiciji maksimirske braće nekako ipak postaje prvak.

Što mu je izmaklo te godine, Červar uspijeva sljedeće, i Zagreb prvi put u povijesti čovječanstva gubi titulu prvaka. Velika je panika nastala u Hrvatskom rukometnom savezu, stručne su službe danima provjeravale je li to pravno moguće i je li uopće predviđeno statutom, da bi agenti HRS-a na kraju otkrili kako je za Metković još prije prvenstva, u nekakvoj prijateljskoj utakmici u Sloveniji, igrao Blaženko Lacković, iako u rukometnim pravilima jasno piše da igrači kojima ime počinje s Blaženk-, a prezime završava s -acković, mogu igrati samo za RK Zagreb. Metkoviću je oduzeto onoliko bodova koliko je trebalo, a nije trebalo više od šest i Červar je sa Zagrebom osvojio i drugu titulu.

Takav je trener trebao guverneru hrvatskog rukometa Zoranu Gopcu nakon što je na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. godine nekoć slavna Hrvatska zauzela veličanstveno posljednje, 16. mjesto, gora čak i od selekcije Izraela, kojoj je to do danas jedino natjecanje na kojemu je uopće nastupila. Gobac nije imao što izgubiti: s novom generacijom i pomlađenom momčadi hrvatska je reprezentacija na Svjetsko prvenstvo u Portugal ispraćena s imperativom da bude bolja od Grenlanda, eventualno - ako to nije preambiciozno - i od Maroka.

Misterioznih deset minuta

Tako je i počelo. Nakon sramnog poraza u prvom kolu od Argentine, čijim je rukometašima najveći uspjeh u povijesti onaj Maradonin gol Englezima 1986., uslijedio je niskobudžetni horor protiv Saudijske Arabije: u pretposljednjoj minuti prvog poluvremena Balić dobiva crveni karton, Saudijci na odmor odlaze s vodstvom 10:8 i hrvatska rukometna reprezentacija doseže službeno najdublju točku do koje je ikad potonula.

Što se dogodilo u tih desetak minuta u poluvremenu, nije poznato, ali ostalo je povijest. Samo deset dana poslije Lacković je u pretposljednjoj minuti finala zabio za 33:30 i Hrvatska je bila prvak svijeta. A režiser prijenosa fiksirao je uz aut-liniju beskrajno simpatičnog mlađeg brata Woodyja Allena iz Umaga, kako izbezumljen od sreće u demodiranim naočalama gleda gore-dolje, stišće šake i u deliriju ih diže u zrak. Do tada smo gledali Balića, Metličića i društvo, a tada smo prvi put uočili i tog tipa smiješnog imena i smiješne gestikulacije, baš kao iz ranih slapstick komedija starijeg brata. Lino Červar na velika je vrata tako ušao u narodnu legendu.

U narodnoj se legendi, istina, nije dugo zadržao. Zapravo, samo jednu noć. Već sutradan Lino Červar započeo je svoj privatni rat s ostatkom svijeta, obilježen neurotičnim ispadima i lekcijama iz već zaboravljenog patriotizma. Červar je, zapravo, primijenio Ćirinu formulu uspjeha - u poluvremenu galvaniziraj igrače nadama i strepnjama Domovine i Nacije, naraštaja što su u tisućljetnom ropstvu čekale titule prvaka svijeta i branitelja što su pali za njih, a onda daj balun Šukeru, ili Baliću, kome već. Jeftino, plastično domoljublje i prizemna politika na velika su vrata uvedeni u rukomet već na trijumfalnom povratku iz Portugala, kad se na skandaloznom dočeku u Zagrebu, usprkos želji najvećeg portugalskog heroja Vlade Šole da na Trgu Prljavci zasviraju Heroja ulice, na bini odjednom našao - Thompson. Na valu goleme popularnosti “paklenih” - trebalo je, naime, Ćirinim “vatrenima” naći neki još tupaviji pandan - Lino Červar se uskoro našao i na listi HDZ-a i do kraja te godine ušao u Hrvatski sabor.

Sljedeće godine Hrvatska je s osam uzastopnih pobjeda u Ateni vratila i zlatnu olimpijsku medalju i Lino Červar bio je kralj svijeta. Dugačak put prešao je od školskih dvorana talijanske provincije do titule svjetskog i olimpijskog prvaka te veleuvaženog saborskog zastupnika. Simpatični čovječuljak s aut-linije lisabonskog Paviljona Atlantico pretvorio se u HDZ-ova komesara za fiskulturu, radioaktivnu mutaciju Ćire Blaževića, ali amputiranog Ćirina smisla za manipulaciju. “Oni koji ne poštuju mene, svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika, ti su protiv hrvatske države!” - bilo je najbolje čega se neurotični Lino uspio dosjetiti, otrcanom se HDZ-ovskom formulom izjednačivši sa samom hrvatskom državom.

Otkako je postao čovjek-država, Červar više nikad nije ponovio uspjehe iz Lisabona i Atene, ali hrvatska je reprezentacija pod njegovim vodstvom ušla u teško ponovljivu seriju: u sljedećih osam velikih natjecanja, svjetskih i europskih prvenstava i olimpijskih turnira, Hrvatska je igrala čak sedam polufinala, osvojivši četiri srebra. Pa ipak, nijedno nije prošlo bez Červarovih javnih ispada i svađa s novinarima, stručnjacima i vlastitim igračima. Kad je Hrvatska pobjeđivala, šepurio se kao paun pred parenje, a kad je gubio, kvocao je kao ženka nakon parenja - žrtva široke urote svjetske rukometne federacije, hrvatskih sportskih novinara, odnarođene inteligencije i danskih sudaca.

Veliki skandal

Napukla tikva konačno se rasprsla nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2007., jedinog natjecanja u Linovoj eri u kojemu Hrvatska nije igrala polufinale. Veliki je skandal izbio kad su krenule glasine kako je Červaru “odozgo” naređeno da se pusti utakmica sa Španjolskom i tako izbjegne Francuze u četvrtfinalu. Hrvatska je u jednoj od rijetkih istinski poštenih epizoda svoje sportske povijesti pobijedila, plativši svoje poštenje porazom od Francuske i jedinstvenim rezultatom: devet pobjeda, samo jedan poraz, i tek - peto mjesto. Godfather hrvatskog rukometa Zoran Gobac je bjesnio, a Červar kukavički odgovornost za pobjedu nad Španjolcima prebacivao na Balića i igrače, propustivši priliku da uđe u historiju kao prvi pošteni hadezeovac na funkciji.

Dvije sušne sezone

Sljedeće godine, nakon dvije sušne sezone bez medalja, Červar se ružno pozdravio sa možda i najboljim desnim krilom svih vremena, dobrim Mirzom Džombom, a na internetskoj stranici sportnet.hr osvanuo je poduži pamflet o stanju u reprezentaciji i RK Zagrebu, u kojemu je očiti, ali do danas nepoznati insajder iz svlačionice teško optužio čovjeka-državu, potvrdivši priče iz Njemačke, ali i sve o čemu se do tada šaputalo: da je Červar rukometni diletant i linijski patuljak svemoćnog don corleonea Gopca, da oba svoja zlata duguje Irfanu Smajlagiću, da nema nikakav autoritet, da mu leđa čuva Ivo Sanader, a taktiku postavljaju stariji igrači i da se njegova uloga svodi otprilike na funkciju otopine za galvanizaciju igrača nadama i strepnjama Domovine i Nacije, naraštaja što su u tisućljetnom ropstvu čekale titule prvaka svijeta i branitelja što su pali za njih - a onda daj balun Baliću.

One way or another, Hrvatska je nastavila turneju po polufinalima, medalja je izmakla jedino na Olimpijskim igrama u Pekingu, da bi negdje baš u ovo doba prošle godine, taman onih dana kad je Lino Červar uz hrvatsku reprezentaciju preuzeo i makedonski Metalurg, njegov politički sponzor Ivo Sanader iznenada netragom nestao. Šest mjeseci poslije, imitirajući šefa, Červar će izvesti najgluplju točku svoje osebujne karijere: neposredno uoči posljednje utakmice prve faze Europskog prvenstva u Austriji, konferenciju za novinare završit će rečenicom “Imam još nešto za izjaviti”, a onda na rubu suza objaviti kako nakon prvenstva daje neopozivu ostavku.

Pakleni plan malog političkog demagoga, da najprije kuvertira ostavku, a onda osvoji jedini trofej koji mu je nedostajao - titulu europskog prvaka - nije, jasna stvar, upalio. Ne samo zbog toga što je Hrvatska četiri dana poslije u finalu izgubila od Francuske, nego i zato što je neurotični selektor svoju ostavku povukao već isto poslijepodne kad ju je najavio.

Konačno, ovih se dana Lino Červar javio iz Skoplja kratkim pismom kojim savez i javnost obavještava kako zbog klupskih obaveza u Metalurgu definitivno napušta reprezentaciju. Obrazloženje kako najtrofejniju hrvatsku reprezentaciju, i jednu od najboljih rukometnih momčadi svih vremena - nakon tri uzastopna finala i uoči novog europsko-svjetsko-olimpijskog ciklusa - napušta zbog obaveza u malenom skopskom Metalurgu, uvjerljivo je upravo toliko koliko i zvuči.

Genij ili diletant

Upravo tako - nemušto i glupavo, i bar za sada - završava era “maga iz Umaga”, najtrofejnijeg hrvatskog rukometnog trenera svih vremena. Jedni će ga zapisati kao istinskog rukometnog genija, čovjeka koji je izmislio Igora Vorija i one famozne četiri originalne inovacije koje se izučavaju na rukometnim akademijama svijeta, dok će ga drugi pamtiti kao diletanta i demagoga čiji je posao bio jednako težak kao i Jacksonov s Jordanom, Pippenom i Kukočem, pitajući se kako je moguće da takvog trenerskog genija, baš kao onomad i Ćiru, nakon njegovih najvećih uspjeha ne traži baš nijedan iole ozbiljan klub ili reprezentacija?

U oba slučaja, zajedno s njegovim mandatom završava valjda konačno i era patetične domoljubne galvanizacije u hrvatskom sportu, Ćirine “inovacije” koju je Lino Červar razvlačio još cijelo jedno desetljeće. Ostat će sasvim sigurno zapamćen kao selektor koji je na deset natjecanja igrao devet polufinala i šest finala, osvojivši četiri srebra i dva zlata, ali i kao posljednji preživjeli čovjek-država u hrvatskom sportu, iz nekih davnih vremena kad su predsjednici i premijeri odlučivali tko će biti selektor, a tko će braniti, kad su hrvatske loptačke reprezentacije bile puke sportske sekcije Partije, svjetska prvenstva i Olimpijade bile tek predizborne kampanje HDZ-a, a sport - “kao što je to rat” - područje preko kojega se narodi prepoznaju.

A Lino se poput kauboja u zalazak sunca vraća u rukometnu provinciju, odakle će već sutra sve novine javljati o gnjevnom istupu novog selektora: “Onie koi ne me počituvaat mene, svetski prvak i olimpiski pobednik, tie se protiv makedonskata država!”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 15:19