Pledoaje za tešku čizmu državnog intervencionizma

Nova slava Gorana Marića, autora knjige ‘Slom lažnog proroštva’

Kad se na predstavljanju knjige Gorana Marića u elitnom zagrebačkom hotelu okupi šest stotina ljudi, čovjeku nekako dođe da citira dobrog, starog Johnnyja Štulića koji u mraku vrišti: “O moj bože kako grozan film”. Da pojednostavimo: sama činjenica da je Goran Marić, saborska sablja HDZ-a, uspio oko sebe stvoriti atmosferu kakvu u Hrvatskoj nisu zaslužili ni najslavniji celebrity autori, nekako budi nelagodu. Zar je moguće da će Goran Marić postati mainstream hrvatskog ekonomskog i političkog života? Što se dogodilo, jesmo li zaista u velikoj opasnosti da postanemo, recimo to tako, pseudodruštvo - mjesto gdje će se odluke donositi na bazi stavova, iracionalnih zgražanja ili udivljenja, a ne temeljem racionalnih argumenata. S obzirom na čudnovato veliku masu na predstavljanju Marićeve knjige, vrijedi potrošiti nekoliko desetaka rečenica da se razbistri fenomen nove slave Gorana Marića, čovjeka kojeg je većina građana prvi put upoznala u nekadašnjem liku nogometnog suca i televizijskog oka sokolovog.

Hrvatska anomalija

Prvo, uopće nije toliko bitna nova Marićeva knjiga “Slom lažnog proroštva” jer izgleda da je to kompilacija višegodišnjih Marićevih selektivnih demagogija, nego tko je sve Mariću došao na predstavljanje knjige te tko ju je sve na tom predstavljanju s uzbuđenjem i ushićenjem nahvalio.

Za početak valja primijetiti kako je na predstavljanje Marićeve knjige možda došao velik broj ljudi, ali osim nekoliko istaknutih članova akademske zajednice koji valjda po prirodi stvari dolaze na veće skupove, tamo nije bilo nikoga ozbiljnog iz hrvatske ozbiljne poslovne zajednice, kao ni zaista renomiranih suvremenih ekonomista. Bio je to skup ljudi širokog spektra političkih opredjeljenja, lijevih i desnih, ali s generalima, svećenicama, Đurom Glogoškim te grupom hadezeovaca predvođenih Tomislavom Karamarkom kao dijelom publike koja je dala pretežiti štimung skupu te tako čvrsto pozicionirala predstavljanje Marićeve knjige kao pomalo bizarni predizborni događaj koji pak možemo nazvati hrvatskom anomalijom. Zašto hrvatskom anomalijom? Pa jednostavno zbog toga što u zapadnoj Europi ili SAD predstavljanje zaista ozbiljne političko-ekonomske publicistike teško može proći bez većeg broja zaista ozbiljnih biznismena, poduzetnika, menadžera, viđenijih makroekonomista. A u našoj hrvatskoj anomaliji potporu “kvaliteti” pretežito daju političari, generali, vrlo poznati invalid, kao i stručnjaci čija se stručnost odražava kroz živopisne stavove te brojne i agresivne javne istupe.

Bilo je tako izrazito simpatično čitati s koliko je fascinacije profesor Filozofskog fakulteta Nino Raspudić govorio o brojnosti Marićeva skupa: “To govori o relevatnosti ove knjige, na čemu pomalo zavidim Mariću”. Je li zaista moguće da profesor na Filozofskom smatra da je masovnost okupljanja znak intelektualne kvalitete, tj. relevantnosti knjige? Ne treba strogo suditi o Raspudiću. Pametan je to momak koji je sipao javne hvalospjeve o povijesnoj važnosti Marićeve knjige jer on, poznati kolumnist, zapravo nema pojma o ekonomiji. Hipoteza: Marić mu je prodao priču da je jako važan i još više stručan, a Raspudić je to onako naivno i pošteno desničarski prihvatio.

Neoliberalno zlo

Zapravo su razine zablude koju je širio skup čudnovatog Marića vrlo zabavne. Najednom je Marić prikazan kao suvremeni keynesijanac koji bije vrhunske intelektualne bitke protiv neoliberalnog zla. Ma dajte, ljudi, molim vas - Marić je kuhani i pečeni hadezeovac, član stranke koja je širila sve vrste državnog utjecaja u svim sferama ekonomskog i bilo kojeg drugog života. Jarmu prevelikog utjecaja politike i države u ovoj zemlji oteli su se tek rijetki krupni poduzetnici, i to uz dosta opreza te nužnog kompromiserstva. I sad kao Marić napada kao neoliberalno zlo. Ono što propovijeda Marić zapravo nema veze sa suvremenim keynesijanstvom. On je za tešku čizmu državnog intervencionizma, neku vrstu socijalizma s vjeronaukom u školama. On napada nešto čega u Hrvatskoj nema i neće ga biti, a to je taj ružni i opaki neoliberalizam. Nije ga nikad ni moglo biti jer ga HDZ prvi nije dopuštao. Nego, kakav to psihoprofil nasrće mačem na nešto što zapravo ne postoji?

Najzabavnije je ipak tko je odabran za davanje one prave stručne podrške Mariću, inače ekonomistu kojeg se stariji novinari sjećaju iz zgrade bivšeg Vjesnika kao direktora tiskare, a kasnije i Tiska (tijekom i nakon njegova mandata Tisak je uspješno završio u stečaju, a Marić je žalio što zakonski nije mogao ostati stečajni upravitelj). Dakle, glavna stručna podrška sve uspješnijem Mariću bili su ekonomisti Drago Jakovčević te Ivo Lovrinović. Dvojac je to koji inače zadnjih mjeseci raspiruje gnjev očajnika u Udruzi Franak, povlađuje im u utvrđivanju opravdanosti njihovog bijesa te nudi pregršt popularnih argumenata protiv zlih bankara.

Drago Jakovčević čovjek je vrlo zanimljive karijere. Bio je jedan od direktora u uredu generalnog direktora Croatia banke od ‘94. do ‘97. godine. Nije zločesto podsjetiti da je Croatia banka u razdoblju nakon toga de facto propala te je vlada 1999. godine morala donijeti odluku o sanaciji i restrukturiranju Croatia banke. Nije da je tu profesor Jakovčević bio previše važan i odgovoran, ali eto, dogodilo se. Nadalje, profesor Jakovčević bio je financijski direktor Osiguranja Zagreb, a što je također vrlo zgodan biografski podatak. Naime, poslije je to osiguranje Zagreb preuzeo Basler, a pedantni Švicarci šokirali su se kosturima koji su pronašli u ormaru. Izgubili su ljudi velike novce jer su kupili mačka u vreći pa su podnijeli više kaznenih prijava. Ne i protiv našeg stručnjaka Jakovčevića, ali čisto da se zna gdje je sve radio. Definitivno najzabavniji dio poslovne biografije D. Jakovčevića je onaj da je bio član Nadzornog odbora Hrvatske poštanske banke u doba dok je njome upravljao notorni Protega, čovjek koji je skrivio aferu Bankomat, nazvanu tako jer je Protega prema Sanaderovu strateškom naputku dijelio novce u ime rasta šakom i kapom. A cijenji Jakovčević je to nadzirao. HPB je do danas zbog toga u dubokim problemima, država još traži novac za veliku nužnu dokapitalizaciju. Nije čudno da je Slavko Linić doslovno dobio napad bijesa kad ga je Jakovčević javno kritizirao zbog cijene po kojoj je prodano Croatia osiguranje. Linić je dobro znao kakve su posljedice Bankomata u HPB-u.

A što se tiče njegovog kolege, Lovrinovića, može se reći da je on poprilično kontroverzni ekonomist koji voli ratovati s bankarima, posebno s centralnom bankom, te ne skriva da mu godi podrška običnih, malih ljudi. Za potrebe svoje ekonomske slave ne usteže se otići ni kod Velimira Bujanca, poznatog desničara i voditelja sklonog šmrkanju kokaina. Nije baš uobičajeno da ugledni ekonomisti traže pažnju u takvim medijima. Lovrinoviću se ne može osporiti ekonomsko znanje, ali njegovi praktični savjeti u slučaju Franak nekako podsjećaju na situaciju kad se očajni teški bolesnik (dužnik u francima) okreće od konvencionalnog liječnika koji kaže da mu suvremena medicina teško može pomoći, prema nekome tko nudi nadu. U članku ovog tipa premalo je mjesta za detaljnije elaboriranje Lovrinovićeve teorije, ali možemo ponuditi informaciju da je značajni dio zajednice makroekonomista prema njoj vrlo suzdržan.

Saborski jatagan

Zaključno o Goranu Mariću, i njegovu “masterpeace” djelu, valja reći da se puno lakše mogla razumjeti njegova uloga jatagana za saborske napade na dijelove establismenta (Rohatinski, bankari, krupni poduzetnici…) s kojima se prvi red hadezeovaca nije želio direktno obračunavati pa je u misiju pustio Marića, ali vrlo je čudno da je upravo Marić danas postao primadona HDZ-a. Ako u politici HDZ-a, koji ima velike šanse osvojiti vlast, neće biti ljudi poput Bože Prke, Nikice Valentića, Martine Dalić, Đure Njavre, Domagoja Miloševića… već Marići i njemu slični raspirivači negativnih vibracija prema biznisu, može se unaprijed reći: brrrrrrr! Neće biti dobro. Imat ćemo Hrvatsku u kojoj ćemo nakon realnog, uništiti i financijski sektor.