PIŠE DENIS KULJIŠ Ratnik Ante, najvažniji Milanovićev ministar: Na početku je izgledalo da ne može nabrojiti do 3, a sada...

Na početku mandata izgledalo je da ne može nabrojiti do tri. Poslije četiri godine čini se kao da je u tajnom središtu glavnih političkih zbivanja. Taj je Ante Kotromanović prilično misteriozna pojava!

Sinjski dugonja, 47 godina, skroman i nenametljiv privatno, ima javnu personu i CV koji nikako ne možeš dovesti u vezu s tim likom… Kod Kotromanovića dvojnost podijeljene ličnosti izgleda ovako: čedan i sramežljiv kao djevojka, on je ratni heroj, rođeni ratnik s tri borbena ordena, zapovjednik najelitnije postrojbe Hrvatske vojske, tip koji je s trideset i tri godine dotjerao do generala i alkarskog vojvode i onako s konja, pod šubarom, isprsio predsjednika i narodnu vlast trećesiječanjske koalicije pa im poručio da su izdajnici koji kriminaliziraju heroje Domovinskog rata. Tu su mu retoričku varijaciju navodno napisali franjevci, sinjski marijanski kultisti, i Mesić ga je otjerao u penziju s još nekoliko visokih oficira koji su se pravili da spremaju puč, iako su uglavnom bili beznačajne marionete, papučari u strahu od svojih žena. Samo nekoliko godina kasnije, isti ognjeviti fanatik upisuje se u SDP i ulazi u Sabor kao njihov zastupnik. Samo se Mesić brže promijenio. Trebao je naposljetku postati ministar branitelja, ali se vješto izvukao, pa je ta nemoguća misija pala na pleća siromašnog Freda Matića. Sam je preuzeo MORH, s tim što je nekoliko mjeseci ranije nabrzinu diplomirao novinarstvo i upisao MBA na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Njegov je engleski očajan, kako da ga šalješ u NATO? U resor su mu za pomoćnicu instalirali jednu gospođu od koje se očekivalo da posvršava administrativne poslove koje sam neće moći svladati. Doktrinu i akviziciju zadržao je pak načelnik stožera koji je završio američku akademiju gdje obrazuju oficire iz zemalja Trećega svijeta kojima treba utrapiti zastarjelu i beskorisnu opremu. Je li Ante doista tako nekompetentan kao što bi se moglo zaključiti po vanjskom dojmu? S jedne strane kao da je opravdao najniža očekivanja, s druge strane, to kako se gradi nevješt uopće nije u skladu s onim što doista radi, koncentriran na stvari u kojima uopće ne očekuješ da će imati prominentnu ulogu.

Kotromanović je, ustvari, Milanovićev najvažniji ministar. Nije to Ranko Ostojić, državni činovnik i Vladin egzekutor koji osigurava političku logistiku, diže policijski USKOK, vodi nadzor, brine se za sigurne kuće. On nema težinu osim preko funkcije. Nitko ga ne uvažava, ni u stranci, ni u političkoj javnosti, gdje znaju da je samo “sjena Prorokova”. Kotromanović - to je sasvim druga stvar.

Kad je stranku opreznih boljševika trebalo prefigurirati, Kotromanović je ukrcao Milanovića u Gotovinin ribarski čun. To je bilo dvostruko korisno - s jedne, omogućilo je lideru, stranačkom birokratu da i na nj padne malo zvjezdanog praha marcijalne karizme istaknutog legionarskog vojskovođe, a s druge, zadarskog heroja desnice odalečilo se od nositelja desničarske izborne liste i predsjednika suparničke stranke u njegovoj vlastitoj izbornoj jedinici. Tu je bila ugrađena i poruka da je desnica slojevita te da udbaši koji su hapsili naše junake nisu svi komunistički adepti, osnivači i članovi SDP-a, te šira i dalja rodbina predsjednika te stranke. U sferi simbolične komunikacije, poruka je imala znatnu težinu, pa iako čovjek može biti siguran da se intriga nije rodila u Kotromanovićevoj glavi, činjenica je da je on uspio održati kontakte koji su ga učinili nezamjenjivim u toj specijalnoj operaciji. Je li to vještina koja odlikuje uspješne političare? Jest, apsolutno. Da se Zoran Milanović nije samo poslužio nevježom dokazuje i to što je Ante, njegov sinjski kompatriot, svoju ulogu zatim još proširio, te od epizodista postao jedan od protagonista.

Kad je Mirela Holy prerasla u najveću prijetnju esdepeovskom establišmentu jer je bilježila golemi rast podrške među lijevim glasačima, onako politički naivna kakva jest, prihvatila je poziv bezazlenog, dobroćudnog Kotromanovića da se u njegovu stanu, kao na neutralnom terenu, sastane s Milanovićem. Mirela se nije namjeravala miriti s Milanovićem, ali je njenoj ženskoj i političarskoj sujeti godilo što će, licem u lice, moći otkantati Zorana. I tako mu je upala u stupicu - cilj sastanka bio je da se u javnost pusti informacija kako su se našli i pregovarali o izbornoj suradnji. To što je rekla “ne”, nije bitno. Imali su dejt, a nikoga ne zanima je li odnos konzumiran.

To je bilo gore od herbicida za njezinu nježnu zelenu političku organizaciju. Odjednom se svima učinilo da Mirela nema ni politički subjektivitet, ni karakter. Bio je to obični politički atentat. Kad je još pokazala da, uz dogovor s Milanovićem, otvoreno podržava Josipovića u predsjedničkoj kampanji, njeno “nesvrstano” biračko tijelo bila je gotova pa nije prešla prag na parlamentarnim izborima. Još pokušava odgonetnuti u čemu je problem…

Dva Sinjanina kojima je to tako dobro krenulo nisu vidjela razloga da postupak ne ponove na neizlječivo častohlepnom Prgometu, s tim da su ovoga puta u zasjedu pozvane i ENG-ekipe obje komercijalne televizije. Nije bilo važno što se govorilo na sastanku u Antinom stanu na Bukovačkoj, sama slika i vijest bili su dovoljni da razmontiraju jednu i - neplanirano - lansiraju drugu političku figuru.

Očito, Kotromanović nije naivan i nevješt kao što se to čini na prvi pogled! Stoga je zanimljivo promotriti i njegov učinak u MORH-u gdje, ide priča, svojevoljno preuzima drugorazrednu ulogu. Ali, možda je i tu kao i u stranačkoj, operativnoj politici usredotočen na ono što je zaista (politički) bitno. To sigurno nije izgradnja institucije, jačanje efektiva i profesionalnih sposobnosti u resoru. Što je, dakle, najvažnije? Akvizicija naoružanja? Ne, to je samo novac. Novac je sredstvo. Od novca je važnija moć, a moć je politička kategorija. Dakle, najvažnija je “politizacija” tih akvizicija, njihovo pretvaranje u sredstvo vanjske politike. Hrvatska je u političkoj izolaciji u Bruxellesu i posvuda u Europi, njena vlada nema nikakve bilateralne odnose, osim trenutačnih s britanskom konzervativnom vladom koja se zalaže za relaksaciju ili napuštanje Europske unije. Drugi je najvažniji partner - interkontinentalni hegemon. Ali ta se supersila ovdje ne manifestira političkom prisutnošću, nego preko agencija koje imaju sekundarnu rolu ili vode sigurnosne poslove.

Značajnu ulogu tu je Hrvatska imala prilike odigrati kod naoružavanja pobunjenika na Srednjem istoku. Bila je jedna od sedam zemalja koje su (za razliku od Njemačke) isporučivale naoružanje u Jordan, odakle je, preko meke granice, odlazilo u Siriju. Kad je postalo jasno da “dobre”, “umjerenoislamističke” milicije to oružje predaju “zločestim” dečkima iz ISIL-a, posao je ipak još potrajao, jer je komercijalni kanal imao svoju vlastitu inerciju i logiku. To je preraslo u problem, skandal o kojemu je pisao New York Times. Pokušali su ga zatomiti usiljenom akvizicijom nekih polovnih američkih helikoptera. Korporativni dileri oružja imaju velikog utjecaja na parapolitičke instancije i mogu kompenzirati mnoge probleme. No, ukazao se, očito, i drugi prioritet, koji je poništio to prethodno nastojanje. Naime, ljudi koji su dogovarali održavanje postojećih hrvatskih helikoptera u Ukrajini bili su krajnje nezadovoljni najavom da će ruske (uostalom, neusporedivo korisnije) letjelice biti rashodovne. Firme koje posreduju u remontu već su optužene za korupciju u Bosni i Hercegovini, a u Makedoniji su njihovi predstavnici pohapšeni.

Čini se da je Kotromanović sad našao novo rješenje, ruskog oligarha koji će posao preusmjeriti u odgovarajućem smjeru. Kako to opravdati kad se formira iduća (kakva god bila) koalicijska vlada, teško je zamisliti. Ne može biti ravnodušna prema tim kombinacijama, kao ni prema onima što se, iz drugog vladina resora, istodobno razvijaju, također s Rusima, u oblasti energetike. Osim toga, trebat će to objasniti američkom potpredsjedniku Bidenu koji još ovog mjeseca dolazi na summit u Zagreb. On navodno dolazi zbog izbjegličke krize, ali izbjeglice su europski problem, kao i terorizam po europskim gradovima. U američkom fokusu uvijek je isti globalni problem: ruska penetracija. Problem Kremlja. Ali tu sad ne treba nešto očekivati od samoga Ante. Nije on grof Metternich. Naprosto je tip sa sačmaricom koji sjedi uz glavnog lika dok ovaj upravlja poštanskom kočijom u ludoj trci kroz preriju.