Urušila se dakle na putu do Venecije ona skalamerija od ruzinave armature, “Brod” što nas je po zamisli Lea Modrčana i hrvatske arhitektonske reprezentacije imao predstavljati na Bijenalu svjetske arhitekture, i teško da je išta posljednjih godina tako razveselilo napaćene Hrvate. Zluradi se cerek čuo sve do Venecije, umjetnički kritičari, novinski kolumnisti i zahtjevna hrvatska publika već danima se zajebavaju s nesretnom teglenicom i mladim art-itektima, koji na fakultetu pišu manifeste organske arhitekture, a ne uče osnove statike. Ako ništa drugo, arhitekti i umjetnici su depresivnoj i rezigniranoj Hrvatskoj vratili osmijeh na lice.
Previše likovnih kritičara
Kad se u socijalizmu iz državnih poduzeća krala armatura, to je barem bilo za vikendice - komentiraju tako kroz prezirni, grleni smijeh strogi kritičari u domovini: nismo naime ni znali koliko u Hrvatskoj ima teoretičara suvremene umjetnosti dok se nije dogodila ova barufa. Više se ljudi razumije u Bilbao-efekt nego u automobile, više je u nas likovnih kritičara nego ministara financija ili selektora nogometne reprezentacije.
Kad su najzad svoj sud izrekli svi, od članova žirija u prigradskim gostionicama do Biskupske konferencije - sačekavši još dan-dva da provjere neće li nekim iznenadnim slučajem hrvatski “Brod” ipak dobiti kakvu nagradu ili priznanje, ali još uvijek u rekordnom vremenu - javili su se na kraju i cehovski kolege.
“Ponukani medijskim komentarima, reakcijama kolega, ali i šire javnosti, nalazimo potrebnim iskazati stav naših strukovnih udruženja i ograditi se od hrvatskog nastupa na ovogodišnjem bijenalu u Veneciji“, kolektivno su se izjasnili Hrvatska komora arhitekata i Udruženje hrvatskih arhitekata. “Paviljon realiziran u venecijanskim Arsenalima, kao i ploveći paviljon koji nije izdržao transport do odredišta, očiti su promašaji koji nanose jasnu štetu ugledu naše zemlje, a prvenstveno dignitetu arhitektonske profesije, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu.“
Navodi dalje slavni domovinski esnaf sve ono što je već primijetio i svaki kritičar u prigradskoj gostionici - da golema željezna instalacija nije bila dobro osigurana - ali i nešto mnogo zanimljivije: prvi put valjda od sukoba na književnoj ljevici, Književnih sveski i Pete zemaljske konferencije KPJ, stvaralačka sloboda je stavljena u navodnike: “Hrvatski nastup je svjesno i samovoljno, u ime ‘stvaralačke slobode’, ignorirao jasno postavljena pravila”, ljutito lupaju šakom o stol drugovi iz ideološke komisije arhitektonskog ceha. Vrlo je zanimljivo ovo esnafsko tumačenje stvaralačke slobode i “jasno postavljenih pravila”. Ključ za razumijevanje nalazi se nekoliko redaka niže: “Ignoriranje stručne elaboracije inženjerskih grana referentnih za projektiranje plovećeg objekta i svjesno izlaganje prevelikom konstruktivnom riziku, sigurno nisu vrline koje će nama, arhitektima, u teškim investicijskim vremenima donijeti nove naručitelje.”
U ovom kratkom inženjersko-statičkom elaboratu hrvatske arhitektonske partije krije se, naime, sama srčika problema do koje su, i bez svjesne namjere, stigli i ambiciozni mornari s teglenice crikveničkog brodogradilišta i njihovi partijski komesari. Riječ je - budimo plenumski precizni - o ulozi suvremene arhitekture u društvu.
Ljubim ruke, investitoru
Već sama brzina kojom su drugovi iz Komore i Udruženja reagirali na “svjesni i samovoljni istup u ime ‘stvaralačke slobode’” govori o važnosti nastupa petnaestorice arhitekata na venecijanskom Bijenalu: u svih 20 godina suvremene hrvatske arhitekture nije, naime, zabilježeno da su drugovi iz esnafa reagirali tako otvoreno, žestoko i brzo kao što je to bio slučaj s nesretnim “Brodom”. Samo u posljednjem i najpoznatijem slučaju - famoznoj Varšavskoj ulici u Zagrebu - ove su se dvije društveno-političke organizacije javile tek prije koji mjesec, više od godinu dana otkako su Zagrepčani prvi put izašli na ulice lupajući o lonce i kampirajući pred Horvatinčićevim bagerima, nakon što je svoj stav o Varšavskoj izrekao pojedinačno svaki građanin Republike Hrvatske, uključujući valjda i brončane glave sa zulufima iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, službeno najsporije društvene instance u cjelokupnoj povijesti zapadne civilizacije. Iako su o Varšavskoj ulici raspravljali misleći da je riječ zapravo o osjetljivom pitanju obnove bombardiranih varšavskih ulica nakon 1945.
Tek na kraju, još uvijek nesigurni čiju bi stranu tu zapravo trebalo držati, drugovi iz Komore i Udruženja javili su se tada kenjkavim priopćenjem u kojem se, citiram po sjećanju, ističe da netko nešto u vezi nečega nekako treba i mora, makar međutim, dakle možda treba, a možda i ne mora. Ili tako nekako. Ni traga u tadašnjem priopćenju nije bilo od odlučnog ograđivanja od neodgovornih kolega, ni traga od “nanošenja štete ugledu zemlje” i “dignitetu arhitektonske profesije”, ni traga od “avanturizma”, “žalosnog dojma”, “autorskog samozadovoljstva”, “očitih promašaja” i drugih teških riječi, a naročito ni traga “samovoljnom ignoriranju jasno postavljenih pravila”.
Punih 20 godina niču Hrvatskom varšavske ulice, cijela je država betonirana i premrežena varšavskim avenijama i bulevarima, 20 godina crtaju vrijedni drugovi arhitekti čudovišne konfekcijske tornjeve od plavog stakla i limun žute auto-salone, mramorne vojne ordinarijate i betonske silose sa zvonicima, tajkunske “urbane vile” s grčkim trijemovima i postsovjetske stambeno-poslovne komplekse s rotirajućim restoranima društvene prehrane, niču na preostalim krpicama zemlje hrvatski Dubaiji, Miamiji i Las Vegasi, nasipa se more i betoniraju otoci, i sve bespravno - od svih papira u hrvatskoj građevnoj industriji postoje samo nacrti vrijednih arhitekata - cijela je Hrvatska u stvari jedan golemi Bijenale strave, užasa i bespravne arhitekture, a drugovi iz arhitektonskih cehova u svih 20 godina samo su jednom pravovremeno i ljuto reagirali zbog “nanošenja štete dignitetu profesije” i “svjesnog i samovoljnog ignoriranja jasno postavljenih pravila”: kad je15 njihovih kolega dopustilo sebi “stvaralačku slobodu” da na temu “Arhitektura kao mjesto susreta” svoja promišljanja - umjesto Tomi Horvatinčiću ili Vicencu Blagaiću - ponude Kazuyo Sejimi, selektorici venecijanskog Bijenala. Za ništa strašnije i društveno neprihvatljivije drugovi arhitekti nisu čuli od te, kako se zove, “stvaralačke slobode”: tu su ionako precijenjenu “slobodu” odavno mijenjali za šaku eura, dizajnerske kravate i fancy-gadgete. Treba i njih shvatiti - “arhitektonska struka ovih dana trpi najsnažnije udare investicijske i razvojne krize u kojoj se Hrvatska nalazi”, rekli bi drugovi iz Centralnog komiteta - nema se posla, a i oni od nečega moraju živjeti. Dodat ćemo tisuću-dvije kvadrata, nema problema, gospodine investitoru, i penthouse s fontanom, kako se nisam toga sjetio!, hahahaha, dobra vam je ta s građevinskom dozvolom i “jasno postavljenim pravilima”, da, da, slažem se, oker i zeleno je sjajna kombinacija, sjajno, sjajno, pa vi ste rođeni arhitekt, gospodine investitoru, prava je šteta što se bavite veletrgovinom, a ne arhitekturom, što je to?, o hvala, niste trebali! - i već sutradan umjesto rijetko originalne kocke od plavog stakla izronit će negdje iz novozagrebačke suhe šikare oker-zeleni pentagon s betonskom fontanom na krovu, manifest stvaralačke slobode i remek-djelo hrvatske primijenjene arhitekture. A ugledni će se član Komore i Udruženja vozikati varšavskim ulicama u novom terencu tamnih stakala.
Grijeh u Mlecima
Razumljiv je stoga njihov bijes, jer hrvatski je “Brod” trebao predstavljati suvremenu hrvatsku arhitekturu - onako kako košarkaška ili vaterpolo reprezentacija ovih dana predstavljaju domovinu - a ne “samovoljnu” ekskurziju koja s Hrvatskom nikakve veze nema. Trebalo je na teglenicu ukrcati stambeno-poslovni kompleks Cvjetno, ili hram Vojnog ordinarijata, Kerumov hotel Marjan, crkvu Svete Mati Slobode, tako nešto, dotegliti do Venecije cijeli otok Vir, to je dobra ideja, nešto dakle reprezentativno i autentično hrvatsko, “Arhitektura kao mjesto zarade”, a ne skalameriju od armature u kojoj gospodin investitor nema gdje ni čestito sjesti, ni pričestiti se, ni parkirati automobil.
Jer, podsjećam, “ignoriranje stručne elaboracije i svjesno izlaganje konstruktivnom riziku sigurno nisu vrline koje će nama, arhitektima, u ovim teškim investicijskim vremenima donijeti nove naručitelje”. To je, naime, glavni grijeh nesretne mletačke ekspedicije: što će investitori misliti o nama, drugovi? Pitam ja vas tko će nam, koji tajkun, drugovi arhitekti, sutra dati posao, siguran da mu pod Sljemenom ili negdje iznad Dubrovnika nećemo umjesto hrvatskog Dubaija sagraditi hrvatski Bilbao? Urušila se dakle na putu do Venecije ta skalamerija od ruzinave armature, “Brod” što nas je usidren u venecijanskom portu imao predstavljati na ovogodišnjem Bijenalu suvremene svjetske arhitekture, i teško da je išta posljednjih godina tako precizno ocrtalo ignorantski hrvatski palanački duh, krezavo iskežen pred ičim nerazumljivijim od arhitekture Big Brother kuće.
Što će biti s brodom
Urušila se jer nije bilo para da se konstrukcija učvrsti, i to je cijela priča: jer nisu dakle investitori bili ni Horvatinčić, ni Kerum, nego državni budžet za kulturu, isti onaj koji financira Hrvatsko slovo, Vrdoljakove filmove i Araličine nastupe u Frankfurtu. Vratio se hrvatski “Brod” u domovinu, i možda je najbolje tako. Otkupit će ga neki domaći kolekcionar, ljubitelj suvremene umjetnosti, jer ima tu, jebiga, trideset pet tona dobre, kvalitetne armature, dovoljno za četiri kata podzemnih garaža, i još će ostati za omanju istarsku stanzu veličine Poreča, s tradicionalnom težačkom teretanom i jacuzzi-bazenom. “Brod” je ionako bio samo “mjesto susreta”, nije bio zamišljen za spavanje, jedenje i parkiranje, nego da se u njemu razmišlja i promišlja, a nitko se u hrvatskoj arhitekturi od razmišljanja i promišljanja nije kruha najeo. Uostalom, da smo htjeli “arhitekturu kao mjesto promišljanja”, sagradili bismo u crikveničkom brodogradilištu modernu ploveću crkvu, Svetu Mati Stvaralačke Slobode, haha, jel mi dobra ova?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....