MSGR. JURAJ BATELJA

Papa ne dovodi u pitanje proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Premijer Srbije ne govori istinu, obitelj mu nisu ubile ustaše

 Boris Kovačev/CROPIX

Uoči izdanja knjige “Rivellijeva zavjera laži - Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva”, razgovarali smo s njezinim autorom mons. dr. sc. Jurjem Bateljom. U svojoj knjizi na 380 stranica dokumentacijom pokušava pobiti knjigu talijanskog autora Marka Aurelija Rivellija “Nadbiskup genocida” koja je 1999. objavljena u Italiji, a za koju Batelja smatra da je projekt velikosrpske politike te je naziva genocidom istine. Batelja smatra da je upravo Rivellijeva knjiga osnovna platforma na temelju koje državne i crkvene vlasti u Republici Srbiji vode bjesomučnu kampanju i hajku na osobu blaženog Stepinca, a uoči završetka kauze o proglašenju Stepinca svetim. Osim toga, na temelju dokumenata opisuje odnos blaženog Stepinca prema Srbima, Židovima i Romima te prema režimu NDH i propituje ulogu Srpske pravoslavne crkve u Drugom svjetskom ratu.

U jednom od vaših nedavnih intervjua naglasili ste kako ste uvjereni da što prije trebate završiti ovu knjigu. Zašto? Kome je namijenjena ova knjiga i koji joj je cilj?

- Nakon proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca Srpska pravoslavna crkva je pojačano započela kampanju protiv svetačkog i mučeničkog lika bl. Alojzija Stepinca. Toj kampanji imala je poslužiti i knjiga Marka Aurelija Rivellija objavljena naslovom “L’Arcivescovo del genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano, e la dittatura ustascia in Croazia, 1941–1945” [Nadbiskup genocida. Monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj od 1941. do 1945.], koju je on sastavio na klevetničkim tvrdnjama Viktora Novaka. Nakon izlaska talijanskog izdanja te knjige 1999. godine u Milanu, u nekim europskim zemljama zapazilo se snažno protivljenje proglašenju svetim blaženog Alojzija Stepinca. Zapravo, ta propaganda imala je za cilj ocrniti lik bl. Stepinca, a u svojoj bîti ona je usmjerena na umanjivanje značenja Katoličke crkve u hrvatskom narodu i borbu protiv državne samostalnosti hrvatskog naroda proglašavajući ga “ustaškim”. Znakovito se u tu promidžbu uključila i SPC. Štoviše, u zadnje dvije godine otvoreno i ostrašćeno.

Jeste li upoznali Rivellija?

- Gosp. Rivelli jer danas već pokojni. Koliko mi je poznato umro je 2010. I to je sve što znam. U Italiji on je poznat kao “popožder”. On se u svojoj raboti poslužio povijesnim falsifikatima u odnosu na nadbiskupa Alojzija Stepinca, Katoličku crkvu u Hrvata i hrvatski narod. Stoga njegova knjiga nije “povijesna studija” napisana “objektivno”, već djelo koje donosi “vrlo zanimljive činjenice o političkim uvjetima u Kraljevini SHS, te uzrocima osnivanja ustaškog pokreta u inozemstvu”, koje on osobno ne poznaje, ponajčešće ih krivo tumači, a neke i falsificira. Naime, spomenuta Rivellijeva knjiga ne samo da je puna netočnosti i krivih zaključaka, nego je prepuna kleveta i krivotvorina. A kad sâm autor za sebe tvrdi da posjeduje “strast prema historijskim znanostima”, a kaže da “po profesiji nisam povjesničar, to je jedina knjiga koju sam napisao”, onda ta tvrdnja dovodi u pitanje pravičnost njegova pisanja i njegovu stručnost. Nažalost, ta je knjiga poslužila za stvaranje iskrivljene predodžbe o bl. Alojziju Stepincu. Kao promicatelj postupka za njegovo proglašenje svetim osjećam dužnost pružiti javnosti činjenice potkrijepljene dokumentima da se ne bi i dalje zlorabila laž protiv istine. Stoga se moja knjiga obraća svim ljudima dobre volje kao prigoda za upoznavanje činjenica da bi mogli razlučiti izvornik od falsifikata, istinu od laži.

Koliko dugo ste radili na ovoj knjizi?

- Lik i djelo bl. Alojzija Stepinca proučavam 35 godina. U pripremi kanonskog postupka za proglašenje svetim kardinala Stepinca prikupljeno je preko 40.000 tisuća stranica dokumenata. Istraženi su arhivi crkvenih i državnih, domaćih i međunarodnih arhiva. Značajan prinos za poznavanje činjenica čine dokumenti iz arhiva jugoslavenske UDBE, Komunističke partije Hrvatske i Jugoslavije, arhiva Međunarodnog Crvenog križa u Ženevi, te svjedočanstva očevidaca, a među njima su ne samo kardinali, biskupi, svećenici, časne sestre, Kristovi vjernici laici, nego i pripadnici srpskog naroda, Židova, Poljaka, Slovenaca, Mađara i dr. Svojski sam se založio da se sasluša Blaženikove stražare u Lepoglavi i Krašiću, te nosioce javnih vlasti. Bili su to: Josip Hrnčević, Jakov Blažević, Nedo Milunović, Josip Manolić, Josip Špiranec i drugi.

Budući da se Rivellijevu knjigu u naše doba uzima kao temeljac za napade na svetu osobu kardinala Stepinca, posvetio sam joj osobitu pozornost. Razumije se, nisam išao za tim da obeskrijepim svaku Rivellijevu lažnu tvrdnju, jer bi zato trebalo nekoliko knjiga, ali sam iz svakog poglavlja uzeo onu koja je ciljano izmišljena, krivotvorena ili tendenciozno protumačena s ciljem da prikaže nadbiskupa Stepinca kao najvažnijeg podupiratelja ustaške vlasti, koji prešućuje navodne ustaške zločine i tom šutnjom ih odobrava. Jer u knjizi ima i bezbroj kontroverznih tvrdnji mišljenja sam da je on potpisao knjigu koju mu je netko preporučio i pomogao objaviti.

Zbog čega u knjizi opisujete ulogu SPC-a za vrijeme Drugog svjetskog rata? Kakva je uloga SPC-a? Postoji li ikakva suradnja SPC-a sa Stepincem?

- U svojoj knjizi povezujem nadbiskupa Stepinca i SPC jer ona sukladno s velikosrpskom politikom optužuje nadbiskupa Stepinca da je aktivno podupirao “nacističku i fašističku” tvorevinu NDH, da je masovno “pokrštavao srpsko stanovništvo na katoličanstvo i da je inspirirao genocid nad srpskim, židovskim i romskim narodom”. Činjenica je da nadbiskup Stepinac ni jednom gestom nije izricao hvalospjeve ni Hitlerovoj ni Mussolinijevoj vlasti niti je pjevao ode Paveliću. Povijesna je činjenica da je NDH postojala, kao što su u to doba postojale i tolike druge zemlje koje priznaju povijesne činjenice, ali time ne žele krivnjom i odgovornošću opteretiti cijeli jedan narod samo zato što nije po volji jednom drugom narodu.

Ovdje je temeljno pitanje isto ono koje je nadbiskup Stepinac postavio komunističkim vlastima u sudnici: “Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučist Simović u Beogradu? Ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti?” Po nikakvom pravu ni konvencijama ne može se nadbiskupa Stepinca optuživati zbog poštivanja zakonite vlasti. A čine uljudnosti, službenih prijema i traženje prava za slobodno djelovanje Crkve nije puzanje i podilaženje nego pravo koje proizlazi iz čovjekove naravi i prava svakoga naroda na njegovu slobodu.

Tvrdite da nema dokaza da je Stepinac podržavao NDH ili progon Srba.

- Nitko neće dokazati da je nadbiskup Stepinac savjetovao ili podržavao vlast NDH u progonu srpskog življa. Štoviše, sačuvani dokumenti demantiraju takve optužbe i dokazuju da se on pravovremeno zauzeo i za taoce Srbe, za uhićene episkope i ljude svih društvenih slojeva te tražio da budu poštivana prava srpskoga naroda i imovina Srpske pravoslavne crkve.

Što je onda bilo sa primjerice srpskim manastirom u Orahovici? Stepinac se kod Pavelića u listopadu 1941. zauzeo da se to dodjeli Katoličkoj crkvi.

- Znam da ćete me pitati. Taj nekoć katolički samostan, nadbiskup Stepinac nije tražio za sebe, nego kao privremeni smještaj za redovnike koje su iz samostana u Reichenburgu protjerali Nijemci.

Spomenimo i to da nadbiskup Stepinac nikada nije gajio nesnošljivost prema srpskom narodu ili SPC-u. Susretao se s njihovim episkopima, pohodio je patrijarha Varnavu, a i njihov metropolit Dositej vrlo se pohvalno očitovao o nadbiskupu Stepincu. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kako je u knjizi navedeno, nadbiskup Stepinac je često intervenirao za oslobađanje uhićenih episkopa SPC-a i pripadnika srpskog naroda.

Tko pokušava odgoditi kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca? Je li to uopće moguće? Što nas dijeli od proglašenja Stepinca svecem?

- Postoje pokušaji da se kanonizacija odgodi za vrijeme kad će biti manje napetosti između hrvatskog i srpskog naroda u “Regionu”. Ni predsjednik Srbije ni patrijarh SPC-a nisu javno obznanili što konkretno predbacuju bl. Stepincu glede njegova ponašanja za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Koliko ja znam za to razdoblje je “đavlov odvjetnik”, prelat teolog u Kongregaciji za svete u Rimu, rekao: “Njegove [Stepinčeve] vrline sjaje poput sunca. Što se njegova krjeposnog života tiče, on može po ‘autocesti’ doći do proglašenja blaženim”. Zato se veselim što će oni koji imaju moguće prigovore glede Stepinčevih krjeposti moći na temelju dokumenata doći do spoznaja koje sada ignoriraju ili ne poznaju.

Na koga mislite?

- Nalazimo se u vremenu teških kleveta i insinuacija. Kad premijer Srbije Aleksandar Vučić iznosi neistinu da su mu “familiju ustaše pobile”, i da se od njega traži “da kaže nešto pozitivno o Stepincu koji je tražio izliku za njihove zločine”, onda je doista upitan svaki prigovor sa srpske strane jer su njegovi roditelji godine 1958. iz Bugojna odselili u Beograd i tamo žive. Svi njegovi rođaci ostali su u Bugojnu. Nijedan od njegovih roditelja i braće za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije stradao. A za vrijeme Domovinskog rata njegovi najbliži rođaci izbjegli su u Baško polje u Hrvatskoj, dobili su hrvatske dokumente (putovnicu, domovnicu…), a po završetku rata vratili su se u Bugojno, kao hrvatski državljani, i danas tamo žive. Kraj takvih činjenica doista se moraju vagati riječi i treba liječiti srca i jezik od mržnje i klevete. Istinita, objektivna i pravedna historiografija već je davno odbacila apsurdne optužbe, poput Rivellijevih, protiv nadbiskupa Stepinca. Stoga se njegova kanonizacija ne može bitno usporiti ni ugled Blaženika osporiti. Ove intervencije i trenutno ili trajno protivljenje proglašenju svetim bl. Stepinca potvrđuju da napadi na njegov sveti lik i djelo u protuhrvatskim i protukatoličkim krugovima nisu ništa manje agresivni ni politički pogubni no što su bili za njegova života.

Rivellijevu knjigu nazivate zločinom. Zašto? Je li ta knjiga tiskana u Hrvatskoj? Ako mislite da je ta knjiga pamflet zašto joj dajete na važnosti?

- Spomenuta knjiga Marka Aurelija je politički pamflet. Ona ne bi imala nikakvu važnost da se SPC njezinim sadržajem ne nabacuje blatom na svetački lik bl. Alojzija Stepinca i Katoličku crkvu. Budući da je ta knjiga napisana na temelju falsifikata, iskrivljujući povijesne činjenice i dokumente, ona ne samo da dezinformira javnost nego kvari javno mnijenje i unosi zlu krv među narode.

O kojim se falsifikatima radi?

- Kad Rivelli tvrdi da je ustaški režim dao ubiti mitropolita Dositeja i njegovo mrtvo tijelo obeščastiti, kleveće ne samo jedan društveni poredak nego iznosi neistinu jer je mitropolit Dositej četiri posljednje godine života živio u Beogradu, u samostanu “Vavedenje” na Topčiderskom brdu i njegovo mrtvo tijelo nije nabijeno na kolac, nego su ga mitropoliti i vladike po obredima SPC-a svečano sahranili u samostansku grobnicu. Dakle, daleko od ustaša. Odakle Rivelliju pravo predbaciti NDH da je dala ubiti episkopa “svetitelja” Nikolaja Velimirovića, za kojega se uopće ne zna da je nogom stupio na tlo NDH, a zadnjih desetak godina živio je u Libertyvilleu u SAD-u? Dakle, nespojivo s NDH. To se u intelektualnom području slobodno nazove zločinom, jer je protiv istine, pravde i poštenja. A ubiti istinu i obeščastiti pravdu doista je zločin. Osim toga, posljedice te zločinačke Rivellijeve rabote osjećaju se i u Republici Hrvatskoj. Naime, s Rivellijevim imenom i naslovom objavljena je u nakladi “Cipetić”, u Kastvu 2002. godine, knjiga pod naslovom “Zatajeni genocid. Nezavisna Država Hrvatska 1941.–1945.”. Nažalost, to izdanje s talijanskim izvornikom nema gotovo nikakve veze osim imena autora i naslova knjige. Još je žalosnije što je srpska propaganda Rivellijevu knjigu zlorabila i proširila klevetama i objedama protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca i NDH. Treba napomenuti i to da se jedan jedini primjerak te knjige nalazi u zaštićenom fondu jedne knjižnice grada Zagreba. Nema je ni Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Dakle, knjiga je tiskana i potajice se njome širi mržnja u Republici Hrvatskoj, a njezina zloćudnost nije uopće dostupna široj javnosti. Postoji još jedno izdanje Rivellijeve knjige i objavljeno je na ćirilici u Nikšiću 1999. godine. I to izdanje odiše dodatnom propagandom, mržnjom, na nadbiskupa Stepinca. Dok to sve čovjek stavi u neke odnose prolazi vrijeme, a lažne tvrdnje osvajaju prijestolja. Nadamo se, da neće i Božje.

Kritičari predbacuju Stepincu suradnju s Nijemcima i ustašama. Stepinac kaže kako nije bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. U jednom trenutku žestoko ga kritizira Katolička mladež. Kako to komentirate?

- Ja vjerujem u istinitost riječi “nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama” koje je nadbiskup Stepinac izgovorio na onom sramotnom komunističkom sudu 1946. godine. Štoviše, pojasnio ju je optužbom svojih tužitelja: “Paveliću nikada nisam položio prisegu, kako su to učinili mnogi i mnogi činovnici, koji se i danas nalaze u vašoj službi, prema tome sam bio daleko od toga da budem ustaša.” Dr. Ante Ciliga koji je dvadesetih godina 20. stoljeća bio istaknuti jugoslavenski komunistički aktivist, a nakon Drugoga svjetskog rata disident, svjedoči o nadbiskupu Stepincu: “Strancu koji misli da je rat Beograda protiv katoličke crkve počeo s Titom, s dolaskom komunizma na vlast u Jugoslaviji, s hapšenjem 1946. zagrebačkog nadbiskupa Stepinca i poslije njegovog imenovanja godine 1952. kardinalom, varaju se. Oni zaboravljaju ili ne poznaju s te strane povijest prve Jugoslavije. Varaju se također i oni, koji misle, da je to čisto vjerski rat, oni koji predviđaju, da je osnova i polazna točka tog vjerskog rata nacionalni spor i rat srpsko-hrvatski, koji od 1918. neprekidno traje i drži Jugoslaviju u stalnoj ne samo političkoj nego i državnoj krizi.”

Ako je tako činjenično stanje prosuđivao jedan komunist koji nadbiskupa Stepinca sigurno nije doživljavao kao svoga vjerskog poglavara ili političkog istomišljenika, onda su suludi svi prigovori o navodnoj sprezi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca s dr. AntomPavelićem dok se on još nalazio u Italiji, dakle, davno prije Drugoga svjetskog rata. Da se razumijemo, Pavelić je bio vlast u Zagrebu, kao što je Milan Nedić bio vlast u Beogradu. Volio bih vidjeti jednu jedinu rečenicu, a kamoli govor jednog srpskog episkopa, mitropolita, jereja ili arhijevreja koji je Nediću predbacio zločine koji su učinjeni nad srpskim narodom, svećenicima SPC-a i pripadnicima drugih naroda pod njegovom i njemačkom vlašću. Stoga u svojoj knjizi iznosim brojne dokumente koji pokazuju odlučan, kršćanski i ljudski obrazloživ stav nadbiskupa Stepinca i prema Paveliću i prema predstavnicima njemačke vlasti u Zagrebu, pa i onda kad je radi toga stava dobivao i prijetnje.I na ovom području Rivelli se upleo u područje koje ne poznaje pa je brkajući govore nadbiskupa Stepinca u različitim prigodama ili njegove okružnice posložio u krivo vrijeme i na krivo mjesto, a sve je to učinio u nakani, kako je to svojevremeno učinio i Viktor Novak, a na crkvenom sudištu, koje je ispitivalo glas svetosti nadbiskupa Stepinca, bivši djelatnik UDBA-e Josip Manolić, prikazao riječima: “A što vi mislite, ako želite nekoga osuditi da ćete ga prikazati u pozitivnom svjetlu. Morate ga nabacati najcrnjim blatom.” Kod te spoznaje veličina nadbiskupa Stepinca izranja još snažnija jer je kršćanski autentična. Naime, u svom djelovanju i naučavanju branio je dostojanstvo ljudske osobe i njezino pravo na slobodu jer je dijete Božje i tko dira čovjeka dira samu “zjenicu” Božjega oka. Takvim naukom prožeti su brojni njegovi govori i pisma nosiocima vlasti NDH u kojima se zauzimao za Židove, Srbe, Rome, Poljake, Slovence, članove Komunističke partije i Hrvate koji se nisu mogli složiti s postupcima ondašnje vlasti.

U svojoj knjizi navodite da je Beograd bio Judenfrei. Koga točno citirate? Prema navodima iz knjige ispada da SPC nije digla glas protiv provođenja rasističkih zakona na području Srbije.

- Vrlo je zgodno ovo vaše pitanje. Nažalost, velik dio hrvatske javnosti, a još manje srpske javnosti nije upoznat s genocidom koji su nad Židovima i Romima izvršili njemački gospodari i srpska kvislinška vlast u stvaranju Nove Srbije, “očišćene od Židova”. Nošenje vrpci bilo je naređeno svim Židovima, ograničen njihov upis u škole, zabranjeno vođenje zanatskih radnji, posebnom uredbom imovina “jevreja … ako se nalazi na srpskom području pripada Srbiji bez ikakve naknade”, a provodeći borbu za čistoću rase srpska vlast je naredila da se svi Židovi moraju prijaviti i registrirati; “a potom su bili likvidirani”. Brojni logori u Srbiji u kojima su ubijani Židovi do danas su obavijeni šutnjom, a bilo bi dobro znati ili dokumentom dokazati na koje je načine SPC u to doba štitila progonjene Židove. Štoviše, Srbija je postala “zemlja u kojoj je pitanje Jevreja i pitanje cigana rešeno, a Beograd ‘jedini veći grad Evrope očišćen od Jevreja, da je postao ‘Judenfrei’«.

Čitatelji će u mojoj knjizi moći vidjeti u dvostupačnom rasporedu kako u to doba postupa Katoličkacrkva i nadbiskup Stepinac prema Židovima i Romima, a kako prema njima postupa SPC. Razumije se da nisam osobno mogao istražiti arhive u Beogradu i drugim srpskim gradovima, pa sam se poslužio knjigom spisateljice Ljubice Štefan “Srpska pravoslavna crkva i fašizam” u kojoj je ona u detalje prikazala taj odnos. A taj odnos zavrjeđuje i šire proučavanje. Svakako da ću ovu svoju knjigu poslati i gospodinu Zuroffu da se i on uvjeri tko je Židovima za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio prijatelj i podupiratelj, a tko je radio na istrebljenju židovskog naroda na području nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Kad se sve činjenice i dokumenti prouče bit će vidljivo da “antisemitizam nije bio skoncentriran samo u katoličkom delu Jugoslavije” nego da je došlo do tih razmjera, kako je ustvrdio očevidac, da u Srbiji “jevrejsko pitanje više ne postoji”. Primjerke knjige poslat ću i srbijanskom predsjedniku Nikoliću i srbijanskom premijeru Vučiću.

Neki smatraju kako Stepinac nije dovoljno glasno upozoravao na rasne zakone i progone Židova, Srba, Roma odnosno da je to činio tek u drugoj polovici NDH.

- Između brojnih propovijedi nadbiskupa Stepinca u kojima je javno osudio rasne zakone izabirem propovijed koju je 27. ožujka 1938. izgovorio katoličkim akademičarima i akademičarkama: “Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi, što neće pasti na koljena pred njegovim kumirom i pokloniti mu se. Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju ispuniti sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca, sa smrću prestaju i sve rasne razlike (…). Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo - što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome! Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja, i zato svi vape k Bogu – Oče naš, koji jesi na nebesima!”

Na svetkovinu Krista Kralja 25. listopada 1942. blaženi je Alojzije najotvorenije osudio rasizam: “A što su pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da se i o tome upitamo u doba kad su klasne, rasne i narodnosne teorije postale prvim predmetom raspravljanja među ljudima. Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. ‘Svi su narodi’, govori prorok, ‘kao ništa pred Njime i smatra ih za ništa i ništavilo’ (Iz 40, 17) (...). Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2, 7) (...). Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu,ali bitno ostaju rasa, koja od Boga proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenoga po Sinu Božjem Isusu Kristu, vladaru svih naroda (…). Zato je Katolička crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija.” Slične misli ponovio je i u propovijedi ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943.: “Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome (...). Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke crkve! (...). Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano – ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga (...). I ljuto bi se varao, tko bi mislio, da iza ovoga poretka nema sankcije za prestupnike.”

Kako se bl. Stepinac prema NDH ponašao u početku stvaranja, dakle 1941. a kako pred raspad te države odnosno potkraj rata? Neki govore da je u početku bio blagonaklon prema Pavelićevom režimu, a kada je bilo jasno da Njemačka gubi rat, krenuo je kritizirati vlast. Kako to komentirate?

- Javno izgovorena riječ nadbiskupa Stepinca dovoljno govori i o njegovom odnosu prema Pavelićevom režimu i ustaškoj vlasti. O tome sam opširno pisao u prvoj knjizi trilogije: “Blaženi Alojzije Stepinac: svjedok Evanđelja ljubavi” i mislim da ne treba ponavljati i pravdati Nadbiskupov stav. Osim toga u samoj sam se knjizi i na to osvrnuo. Stoga će istinit pogled na njegovu osobu i djelovanje pridonijeti novim spoznajama koje falsifikatori povijesti prešućuju. Čini mi se vrlo znakovitom tvrdnja dr. Ante Cilige: “U napetoj, nervoznoj, a u cjelini uzeto, ipak blijedoj i sivoj atmosferi Pavelićeva režima, samo jedna osoba iskače, stoji ravna i više Pavelića, Nadbiskup Stepinac. Usprkos stanovitih nedostataka u procjeni nekih aspekata hrvatske političke situacije i nedovoljno utemeljenog optimizma, Stepinčeva veličina dominira duhovno i politički već tada u hrvatskom narodu (...). Kad sam se našao pred Nadbiskupom Stepincem u njegovom uredu i uvidio pred sobom ne samo poznatog čovjeka željezne volje, nego i pravog asketu, živog sveca (...). Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s Nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.”

A nadbiskup Stepinac nije bio čovjek koji bi časovito mijenjao svoje uvjerenje. Volio je Katoličku crkvu, volio je svoj hrvatski narod i vjeran savjesti nije se ustručavao poraditi na njegovoj slobodi i temeljnim pravima čovjeka. A kad pitate o odnosu nadbiskupa Stepinca prema dr. Anti Paveliću na početku Drugoga svjetskoga rata i na kraju rata onda moramo imati na umu da je i dr. Paveliću skrenuo pozornost da država mora biti utemeljena na istini i na pravdi i da je to ponovio Josipu Brozu Titu u razgovoru 4. lipnja 1946. Dakle, prolaze režimi, a ostaje istinoljubivost i čestitost svojstvena onima koji se ne boje Božjega suda.

Jedna od kritika bl. Stepinca koja se ponavlja je i njegova uloga o nasilnom prelasku 240 tisuća Srba na katoličanstvo. Kako to komentirate? Isto tako mnogi nadbiskupu Stepincu upućuju kritike da nije javno osudio kler koji je svim srcem stao uz ustaški režim. Kako to komentirate?

- Što se tiče vjerskih prijelaza u Kraljevini Jugoslaviji, sâm nadbiskup Stepinac je ustvrdio da je preko 200.000 katolika bilo prisiljeno prijeći u SPC. A vjerski prijelazi u NDH nije započela Katolička crkva, nego politička vlast na svoju ruku. Svaki dobronamjeran čovjek, nakon uvida u izvorne dokumente, može se osvjedočiti u istinitost Blaženikovih riječi koje je izrekao na sudu: “Dovedite mi ovamo jednog jedinog Srbina koji je mojim potpisom bio prisiljen prijeći u Katoličku crkvu.” A jer SPC sustavno podgrijava problem vjerskih prijelaza pripisujući ih želji Katoličke crkve i nadbiskupu Stepincu, posvetio sam toj problematici posebno poglavlje u knjizi. Poznato je da je nadbiskup Stepinac morao premještati svećenike, koji su pokušali u skladu kanonskih zakona vršiti vjerske prijelaze, jer su im Srbi prijetili smrću. Štoviše, mnogi su i ubijeni jer njihovom zahtjevu nisu trenutno udovoljili. Zadojena mržnjom na Katoličku crkvu i lažnom propagandom komunistička je vlast poubijala više svećenika pod lažnom optužbom da su prevodili pravoslavce u Katoličku crkvu, a oni su spasili na tisuće svojih sumještana, Srba pravoslavne vjere. Na taj način učinjena je nepravda i Katoličkoj crkvi i njezinim svećenicima. To je nepravda koju bi trebalo cjelovito proučiti i smjestiti u kontekst povijesti kako bi se izbjegle paušalne ocjene i lažne optužbe nevinih ljudi. U knjizi sam naveo i činjenice koje pokazuju da je istodobno dok je vlast u NDH nastojala vjerskim prijelazima riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj, SPC nasilno prevodila u srpsko pravoslavlje slovenske i albanske katolike i četnička vlast, koju je SPC svesrdno podržavala, ogorčavala život hrvatskih katolika na području Srbije.

U knjizi ste poprilično oštri u ocjenama SPC-a i njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. Bojite li se reakcije?

- Čini mi se varljivim vaš dojam navodne oštrine u mojoj knjizi. Rivellijeve klevete nisu uznemirile moje srce, ali jesu izazov svakom zdravom razumu. Dokumente sam poredao vremenski i za svako pojedino područje: odnos prema Židovima, srpskom narodu i SPC-u, logorima, svećenicima, Nijemcima, Talijanima, pitanje vjerskih prijelaza te vjersku problematiku iz koje je vidljivo da je SPC u svojem djelovanju na hrvatskom području djelovala u vidu ne navještaja pravoslavlja nego utjelovljenju svetosavlja. A to otvara rane koje proizlaze iz činjenice da je SPC u Kraljevini Jugoslaviji nastojala biti povlaštena državna Crkva i provoditi vjerski prozelitizam. To će biti najvidljivije u propovjedi koju je patrijarh Varnava održao na pravoslavnu Novu godinu 1938. godine u kojoj je kormilarom SPC-a prozvao sv. Savu, a istodobno bl. Alojzije Stepinac govori o Kristu Gospodinu kao jedinom kormilaru Crkve. Želio bih istaknuti da problematika koja usklađuje odnose SPC-a i Katoličke crkve nisu prekapanje grobova i prebrojavanje kostiju, jer je za to zadužena politička vlast, nego suživot i približavanje idealu jedinstva Kristovih vjernika u vjerovanju i slavljenju sakramenata. Nažalost, još do danas nisam vidio ekumenskih susreta gdje bi patrijarh SPC-a molio Oče naš s apostolskim nasljednikom Katoličke crkve. Dakle, odnose između Katoličke crkve i SPC-a ne bi smjeli zasjeniti svjetovni, politički, događaji, nego rasvijetliti vjerovanje u Krista Gospodina koji je u nauku i jedne i druge Crkve. Sigurno bi za takva promišljanja bilo dobro proučiti učenja pojedinih teologa SPC-a o padovima grješnog čovječanstva:

Adamovom, Judinom i papinom padu. Mislim da od tuda proizlazi više psiholoških poteškoća i naboj koji se onda u političkom diskursu samo jasnije artikuliraju.

U knjizi je i poglavlje Zaštitnik srpskog naroda. Kako gledate na ulogu SPC-a danas oko kanonizacije bl. Stepinca?

- U povijesti Crkve nije se dogodilo da bi se jedna Crkva miješala u kanonsko proglašenje svetima pripadnika druge Crkve. Nije mi poznato čime SPC obrazlaže svoj stav kada dovodi u pitanje Stepinčevu kanonizaciju. Da se očitovala prije beatifikacije sigurno da bi se na poseban način na to i odgovorilo, ali ovo naknadno priopćenje ne može poništiti postignute stupnjeve znanstvenog istraživanja i sam čin beatifikacije. Niti Sveti Otac ne dovodi u pitanje proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Čini mi se da je njegova nakana da srpsku stranu suoči s činjenicama i dokumentima. Da se jednom zauvijek razluče falsifikati od izvornika i činjenice od kleveta. U tom vidu Postulatura je javnosti podarila zbirku od 691 dokumenta na temelju kojih je dovršen postupak o krjeposnom životu bl. Alojzija Stepinca.

Što mislite o pismu srbijanskog predsjednika Nikolića papi Franji vezano za kanonizaciju Stepinca?

- O pismu predsjednika Nikolića nemam što reći jer je ono tajno, njegov sadržaj nije objavljen u javnosti. Ta tajnovitost trebala bi pojačati određene sumnje i prigovore. Stoga sam u svojoj knjizi pokušao iznošenjem činjenica prikazati stvarno stanje stvari da se ne bi kasnije moralo govoriti, ponavljati Isusovu opomenu: “Brate zašto gledaš trn u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne vidiš?”

Kakva je uloga patrijarha Irineja? Što konkretno smeta SPC-u i kojom dokumentacijom oni raspolažu?

- Pitate me, kojem dokumentacijom raspolaže SPC u provođenju svoje taktike. Pretpostavljam da to nisu knjige poput “Magnum Crimen”, “Varvarstvo u ime Hristovo”, “Vatikan protiv Jugoslavije”, “Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata”, “Vatikan i Jasenovac” koje idu u književnu vrstu “istorijsko-političke literature”, a po porijeklu i obliku su “nesumnjivo jednostrane”. Jer do najnovijeg doba nije konkretiziran niti jedan prigovor SPC-a protiv proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca moglo bi se i u ovoj prigodi dogoditi ono što se dogodilo više puta kroz povijest. Naime, da se SPC približila Katoličkoj crkvi želeći ishoditi neku korist, a kad ju je dobila okrenula joj je leđa. Tako je bilo s miropomazanjem kojim je papa Honorije III. dao pomazati Stevana Prvovjenčanog za srpskog kralja, a koje je njegov brat Sava premazao pravoslavnim miropomazanjem; ili traženje priznanja Marčanske biskupije i unije koju su Srbi kasnije napustili. Slično se dogodilo i s Dalmatinskom unijom. Mene veseli što se Beograd želi približiti Vatikanu. To je doista milosni trenutak da traže prijateljstvo i blizinu “sa crnim poglavarom crne internacionale”. Neka svaki čitatelj ove knjige dođe do onih spoznaja koje će mu omogućiti pravednu prosudbu povijesnih događaja povezanih uz Drugi svjetski rat i odnos Srba i Hrvata u njemu te osobu bl. Alojzija Stepinca koja je te odnose oplemenila kršćanskim zazivom mira i darom kršćanske ljubavi.

Ne smijemo izgubiti s vida ni brojne zahvale spašenih Srba niti svjedočanstva onih Srba koji su zajedno s nadbiskupom Stepincem spašavali Srbe u Drugom svjetskom ratu, a o tome ću progovoriti na skorom simpoziju o odnosu nadbiskupa Stepinca i SPC-a.

Prije dva mjeseca svoje viđenje o nadbiskupu Stepincu u svojoj knjizi napisao je i Josip Manolić. Javno ste kritizirali neke njegove tvrdnje u demantiju kojeg ste poslali Jutarnjem listu.

- Svakako da sam pročitao Manolićevu knjigu “Politika i domovina”. U spomenutoj knjizi gospodin Manolić ničim nije stavio prigovor na moj rad ili moje tvrdnje. Štoviše, on je bio jedan od krunskih svjedoka za Stepinčevo proglašenje blaženim. Ja sam se u spomenutom demantiju osvrnuo samo na ono što je on iznio kao djelatnik UDBA-e u svom poslu u kojem je bio šef, a podređeni su izvršavali njegove naloge onako i onoliko koliko su mogli, smjeli i htjeli. Svakako je neprimjereno optužiti vlč. Miju Pišonića da je želio potplatiti liječnike za očuvanje Stepinčeva srca od uništenja. Neprimjereno je i optuživo je hvaliti se uništenjem zaplijenjenog Stepinčevog srca jer je to otimačina i zločin nad mrtvim tijelom. U spomenutom demantiju nisam se osvrtao na njegove tvrdnje o drugu Branku Ileju za kojega kaže da je “odbio svaki razgovor s Kaptolom o temu Stepinac”. Manolić to može reći za sebe, ali ja sam s dr. Ilejom razgovarao nakon njegove operacije i doznao pojedinosti koje Manolić vješto sakriva. Čudi da se Stepinčeva dokumentacija iz Lepoglave čuvala ili još i danas čuva u zatvoru u Remetincu. Čemu ta konotacija? Osim toga, Manolić tvrdi da je cjelokupan originalan dosje “Stepinac” predan kardinalu Franji Kuhariću. Taj dosje ne postoji u Arhivu Postulature ni u ostavštini kardinala Kuharića. Ja nikada nisam sreo gospodina Ognjena Krajačića za kojega gosp. Manolić tvrdi da mi je dao nekakve dokumente. Ja sam gosp. Manoliću zahvalan što su neki drugi djelatnici Ministarstva unutrašnjih poslova RH proslijedili Postulaturi elaborate o zapljeni i spaljivanju Stepinčeva srca o čemu ću detaljno progovoriti u knjizi: “Uzroci bolesti i smrti kardinala Alojzija Stepinca” koja će, nadam se, uskoro biti objavljena. Žalosno da Katoličkoj crkvi, Zagrebačkoj nadbiskupiji do dana današnjega nije dana dokumentacija o boravku nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi u kojoj se prema Manolićevom očitovanju nalazi liječnički bilten nadbiskupa Stepinca, lepoglavskog uznika. Treba spomenuti i to da do danas ni jedno pismo koje mu je tisuće vjernika poslalo kao ohrabrenje u Lepoglavu nije vraćeno Zagrebačkoj nadbiskupiji. Bilo bi vrijedno radi povijesti znati i sudbinu onih koji su iskazali tu hrabrost.

Sada Rivellijevu knjigu nazivate genocidom istine. Uzimate li si za pravo da je vaše tumačenje jedino ispravno?

- Vaše mišljenje da ja sebi prisvajam pravo na istinu nije istinito. Ja sebi ne prisvajam pravo na istinu, ali se oslanjam na dokumente, na činjenice, ne na njihovu mistifikaciju i njihove falsifikate. Izmisliti klevete da je nadbiskup Stepinac dolazio u Jasenovac i ubijao zatvorenike, da je dr. Pavelić prije odlaska iz zemlje došao u Nadbiskupski dvor radi pripreme plana povratka doista je bespredmetno. To je politikansko smeće. I državotvorna politika hrvatske Vlade, kad bi je bilo, i sve kulturno-obrazovne i znanstvene ustanove u Republici Hrvatskoj i Katolička crkva trebale bi na uljudan način braniti svoj obraz i svoju čast. Svi moramo poslužiti istini. To sam ja učinio. Stoga si ne prisvajam pravo na istinu, jer je istina samo jedna. Svaki čitatelj ove moje knjige može se u to uvjeriti. Rivelli to nije učinio jer za to nije bio osposobljen niti je poznavao materiju o kojoj je pisao. Zato će čitatelji Rivellijeve knjige, a ona je, čini mi se, kamen temeljac današnjega stava SPC-a o blaženom Alojziju Stepincu, nakon čitanja ove moje knjige moći bolje upoznati iskonsku narav činjenica povezanih uz Drugi svjetski rat te ulogu bl. Stepinca i SPC-a u njemu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 21:30