OTVORENO PISMO PUPOVCU Zašto ste objavili tri nepismena, agresivna i lažljiva članka?

Štovani profesore,

najradije Vam se obraćam tako, kao lingvistu sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Ne obeshrabruje me činjenica što uz zvanje gajite i funkcije: predsjednik ste političke stranke, saborski zastupnik, novinski izdavač. Istina je, doduše, ovo pismo ostalo bi nenapisano da te funkcije ne obnašate, no istina je i da funkcionarima opširnije pisati smisla nema, osobito ne štivo koje ište makar minimum koncentracije.

Štovani profesore, molio bih da mi javno odgovorite čime sam zaslužio to da za vas postanem moralni idiot te zašto zavirujete u moju postelju? Pitam vas, nadalje, zašto ste raširili po gradovima Zagrebu i Beogradu vijest da sam pritajeni ustaša, Tomislav Klatež?

Nove očale

Naime, štovani profesore, to ste objavili u dva broja tjednika Novosti, čiji ste izdavač kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća, čije izlaženje Vlada podupire s više milijuna kuna godišnje, a tu Vladu podupirete i vi, zakonodavac, saborski zastupnik Srpskog narodnog vijeća. Unaprijed uzimam u obzir da ste zauzeti važnijim poslovima, no dužan sam Vas upozoriti da vladate najvećim tjednikom u državi. Naime, više u nas ne postoji nijedan u nacionalnoj distribuciji s toliko imena u impresumu. Istodobno, ne postoji tjednik u nacionalnoj distribuciji koji bi se slabije prodavao. A drži na plaći, dakle, više urednika od Glorije, koja se prodaje najbolje. Od dobiti s kioska Novosti svome glavnom uredniku ni nove očale ne bi mogle kupiti. Zbog toga je njegova odgovornost veća.

Vaš glavni urednik Ivica Đikić i Vaš glavni komentator Viktor Ivančić ispisali su na moj račun tri toliko lažljiva, nepismena, glupa i agresivna članka da su nadmašili razinu i najluđeg desničarskog tabloida, osobito s dva objavljena u broju 747., od petka, 11. travnja 2014. Oprema, izbor fotografija - takva svinjarija rijetko se viđa. A Vi, štovani profesore, šutite.

Ne vidim drugoga načina da Vas iz šutnje prenem nego da analiziram te njihove tekstove, opreme. Prvo ću dokazati da je, po tomu što i kako piše, Vaš glavni urednik gluplji od tave. Potom ću dokazati da je, po tomu što i kako piše, vaš glavni komentator gori od ustaše.

Dakle, Đikić. Pod ogromnim, iz vlaka čitljivim naslovom “Tomislav Klatež”, u Novostima od 11. travnja, broj 747., strana četvrta, stupac treći, navodi: “Čadež je napisao da bismo se Viktor Ivančić i ja trebali ispričati, ‘prije svega obiteljima žrtava’, zbog ispovijedi merčepovca Mire Bajramovića, koja je 1. rujna 1997. objavljena u Feral Tribuneu. Iz te opširne ispovijedi Čadež uzima rečenicu-dvije u kojima Bajramović govori o broju ljudi koje je ubio.”

Sitničica! Napriča Bajramović, “otac četvero djece”, da je sam smaknuo tri kamiona civila a cijela njegova škvadra još svega triput toliko! Takvu bajku ne bi progutao ni najgluplji od svih novinara što sam ih ikad upoznao, a kamoli te, 1997. godine, kad sam radio kao glavni redaktor Nacionala, gdje su zalazili baš svakakvi luđaci, provokatori, slabo prikriveni doušnici. I da se poput Pavla Svirca najeo ludih gljiva, ne mogu zamisliti pokojnog Ivu Pukanića Pukija kako mi donosi tekst i spika: “Čuj Tomek, dragi moj Tomek, kaj se furt srdiš, buš nam redigiral ovog tu Mireka. Znaš, ima pun klinac teksta, al’ ne buš se dosađival. Buš videl, Mirek je sam pobil 72 čoveka, daj onak jako to nafutraj za naslovnicu.”

Sve gadarije

Pobogu, štovani profesore, ako je pobio toliko ljudi, što ga nije Đikić pitao gdje i kad, pa da mu makar koje stratište pokaže i koje lice žrtve opiše, ime mu doda? Nego tvrdi da je Feral “te dijelove” koji su “plod bolesnog napuhivanja” objavio “da bi svatko za sebe mogao procijeniti vjerodostojnost njegova svjedočenja te napraviti barem skicu njegova psihološkog profila.”

Štovani profesore, zašto bi itko, osobito iz obitelji žrtava, tkogod je kupio taj slavni broj Ferala, trebao “za sebe”, iz svih tih gadarija, od kojih su sve odbačene na sudu kao iskaz neuravnotežene osobe, “napraviti barem skicu psihološkog profila”? Dakle, dijalog novinara Đikića i njegova čitatelja:

Đikić: Napravi skicu!

Čitatelj: Da napravim skicu čega?

Đ: Psihološkog profila.

Č: Kako se skicira psihološki profil? Dodam li uši?

Đ: Napravi barem skicu.

Č: Što je više od “barem skice”? Što bih još mogao?

Minimalna mogućnost

Štovani profesore, misli li Vaš glavni urednik da je lukav zato što je prešutio da sam napisao kako je toga Miru Bajramovića poslala Feralu koja domaća tajna služba jer je vlast odlučila da pohapsi merčepovce i, drugo, implicite, da unaprijed kompromitira moguće prave svjedoke njihovih stvarnih zločina upravo tim suludim Bajramovićem. Misli, po svemu sudeći, vaš glavni urednik “lukav sam”, izdrži jednu rečenicu a već u sljedećoj prizna: “Tomislava Čadeža ne zanima činjenica što su nekoliko sati nakon izlaska Ferala s Bajramovićevom ispovijedi uhapšena osmorica bivših pripadnika policijske jedinice Tomislava Merčepa…”. Pa nabraja sve te kriminalce što su se razmiljeli posvuda i nisu baš bili građani s urednim prebivalištem, a onda ih eto baš sve redom pohapse “nekoliko sati nakon izlaska Ferala”. A mene ta činjenica, je li, ne zanima. I još se provaljuje da je svjedočio na suđenju Merčepu “i to uglavnom o Bajramovićevoj ispovijedi”. I još je drzak da mi pripisuje kako “relativiziram činjenice” a to zato jer sam “opsjednut mračnim motivima i spletkarskom pozadinom”, premda sam navodi da se Merčepu sudi za oko četrdeset ubojstava, dok su on i Miro baratali sa 280 leševa kao minimalnom mogućnošću…

Podmetanje ustaštva

Vratit ću se, štovani profesore, Vašem glavnom uredniku, neka otpočine, njegova strast za leševima manja je od strasti što je spram kadavera gaji vaš glavni komentator Viktor Ivančić.

Ivančić je tobože usput izvirio, na susjednoj, petoj stranici Vašega tjednika, broj 747., i bolesniju maštu pokazao. Naime, štovani profesore, ne samo da mi podmeće ustaštvo, nego je tekst ilustrirao fotografijom kolegice iz Jutarnjeg lista, s kojom pod istim krovom radim od kraja 90-ih, i koja je srpske nacionalnosti. Znači, dolazim u redakciju, pozdravljam je i to pošto sam, tvrdi Ivančić, objavio, upravo u Jutarnjem, da je godine 1991. ubijeno u Osijeku “tek desetak Srba” te da je u Lori mučeno i ubijeno njih “samo nekoliko desetaka”.

Nemojmo, štovani profesore, okolišati: razlika između “desetak Srba” i “tek desetak Srba” razlika je između ustaštva i novinarstva. Između fašizma i slobode. Meni se, štovani profesore, ne može omaći tih “tek”, meni to podmeće jedan dobro uhljebljen, namiren ratni mačak, što je na Đikićevim i svojim virtualnim leševima podizao nakladu, i kojemu je žao što tih leševa nikako da se skupi dovoljno, pa zato, “salutirajući krpi i metli”, ponovit ću da je taj Ivančić bio šef obiteljskog klana što je iz Ferala izvukao dovoljno novca da živi na relaciji London - Split - Zagreb. Klan u kojem je najmlađa pripadnica kupila stan, za keš, već u 25. godini života, a direktor se ljuljuškao u splitskoj luci i potpisivao fakture; klan što ga je osobno podupirao premijer Ivo Sanader, a za rata osobno štitio predsjednik Franjo Tuđman, čiju je redakciju i pohodio. Jedina ugroza što je zadesila Feral bio je ispad dvojice povratnika iz Australije, ustaških klokana, što su od prodavača na dva, tri kioska oteli Ferale pa ih zapalili. Neš’ ti nevolje ljute za list što se u svoje najbolje dane, prodavao u osamdeset hiljada primjeraka.

Sve to za Ivančića i dalje će biti “poneka sočna denuncijacija”, o kojoj je “besmisleno raspravljati”, budući da dolazi iz usta “takvog sirotana” koji je, molit ću lijepo, “stilski ozbiljno raskvašen”. I premda Ivančića, zbog svega toga, “ne zanima baš ništa iz sfere njegove privatnosti: ni kakvim prometalima raspolaže, ni gdje stanuje, ni s kim spava”, on to ipak navodi. Tako piše taj sumnjivi poduzetnik, što je raznim svojim dobavljačima, zajedno sa svojim klanom, ostao dužan više od milijun eura, pa ga je, za kaznu, Sanader premjestio kod svoga poslovnog partnera Roberta Ježića u Novi List, zajedno s Đikićem, gdje je tukao plaću od dvije hiljade eura zato da ne piše.

‘Ofucani klišej’

Dužan sam vas upozoriti, štovani profesore, da je modus operandi Vašega glavnog komentatora nalik onome Marka Perkovića Thompsona. Ili, njegovim, visokim stilom kazano: “u ishodu dobivamo isti ofucani klišej”. Naime, Thompson protiv Sanadera nije pjevao tri tjedna za 515 hiljada eura, a Ivančić protiv njega nije pisao pola godine za 2 hiljade eura mjesečno. Obvezu da će o njemu lijepo pisati, koliko se to može, potom je, za solidnu državnu plaću, produljio ad infinitum.

Štovani profesore, među posljednjim potezima što ih je premijer Sanader povukao bilo je znatno povećanje novčanog iznosa za Vaš tjednik, na temelju čega je u vas namješten i gospodin Ivančić te cijela svita njegovih krilnika i doglavnika, rodbine i tazbine. Na čelu s Đikićem. Također Ježić-Sanaderovim kadrom.

Dakle, kad Kerumovo carstvo propadne, vjerovnici mu uzmu hotel, a kad propadne Ivančićevo, on vjerovnicima naprosto o glavu razbije fikus. Potom obojica završe na državnoj plaći, sve u koaliciji s HDZ-om: Ivančić u Novostima, Kerum u Saboru. S tim da je Kerum oduvijek bio mnogo pošteniji. Naime, nad vratima njegovih dućana nikad nije pisalo kako su “u vlasništvu onih koji u njima rade i kupuju”, dok je ispod Feralove glave uvijek pisalo: “Feral je vlasništvo onih koji ga čitaju i pišu”. Nadalje, Kerum nikad nije za rata i poslije netransparentno baratao donacijama iz inozemstva u paketima od po 300 hiljada dolara, nego je navodno tek netransparentno baratao brašnom i uljem.

Marko Perković Thompson morat će na Sanaderovu donaciju platiti porez, pa će biti novca za Ivančićevu plaću, a ja sam moralni idiot jer sam pobrojao stratišta srpskih civila 1991. U svojoj nekrofiliji, Vaš je glavni komentator, štovani profesore, izmislio da su meni ti leševi “posve u granicama normale” i zatim na tu laž javno nalijepio lice moje kolegice redakcijske.

Ruganje istini

To što sam savjesno, na temelju činjenica, pobrojao stratišta, Ivančić doživljava kao novu priliku da se naruga istini.

Čadež: Lora je bila vojni zatvor.

Ivančić: Logor, mučili su neki stražari nekoliko civila.

Č: Onda i azil za pse, udomili su neki stražari nekoliko pasa.

I: Koliko iz svoje izdajničke busije razumijem, ti su svjetlosni signali važni zbog kontrole društvenog pamćenja… Ti si, Čadež, autorski nemoćno njuškalo!

Č: Zašto autorski?

Štovani profesore, Vaš komentator i u ovom tekstu, kao i u prethodnome, kojim me je ovjerio kao moralnog idiota, tvrdi da postoji čvrsta veza između ubojstva Aleksandre Zec i javnog nastupa redatelja Krešimira Dolenčića.

Možemo ovako, štovani profesore, dovijeka, jedino, ponavljam, ne shvaćam čime sam ja to zaslužio? Sve što je Ivančić prešutio iz mojih tekstova, činjenice u prilog pomirenju, nadomjestio je lažima i nekrofilijom. Moj je propust što sam zaboravio navesti vojni zatvor Kuline u Šibeniku, što sam propustio naglasiti da je Tomislav Merčep bio pomoćnik ministra policije, pa evo sad koristim priliku da i te crne, mrlje iz 1991. oživim, kojih se Ivančić, kipteći od zlobe, nije sjetio. Nego bježi u BiH i ondje traži logore, koncentracijske, i ako koji nađe i njega će meni o vrat okačiti.

Zaključak da Hrvatska 1991. nije bila ustaška ja sam podupro dokazima, a Ivančić se tim dokazima ruga jer želi “stati u obranu neopravdano optuženih ustaša čijim umjetnim zubalima pitomi građani poput Čadeža i Dolenčića prikrivaju očnjake”. Gori od ustaše, taj vaš glavni komentator, zbilja jest.

Jesam li spomenuo u ovom tekstu pomirenje? Bili smo neki dan, štovani profesore, i Vi i ja na premijeri predstave “Aleksandra Zec” u Rijeci. Nije lako, ali mogli bismo dalje, zar ne, profesore? Količina nesreće, može se, na koncu, profesore, izmjeriti, onako kako se količina sreće ne može.

Besmislena dreka

Vrijeme je da se vratimo Đikiću, već mu dolje u kutu popušta koncentracija. Zašto je, pobogu, on pak svoj tekst, položen uz Ivančićev kad rastvoriš novine, ilustrirao fotografijom zgrade EPH? Zato što ćemo sutra kolegica ponad Ivančićeva teksta i ja u nju kročiti? I što uzalud pogibe uz toliko psovki i besmislene dreke? Već sam razobličio njegove “argumente” a Vama neka, štovani profesore, objasni zašto me je prije toga na dvije kartice pokušao ad hominem poništiti komično neuspjelim rečenicama. Ja ću za Vas analizirati jedino lead, poput naslova otisnut ogromnim slovima ponad teksta: “Tomislav Čadež jednokratni je glasnogovornik šankova i deskova po kojima hrvatska intelektualna klatež domoljubno-domobranske provenijencije oplakuje svoju nedarovitost i kukavičluk: nevolja je samo u tome što ti šankovi i deskovi predstavljaju centralnu struju ovdašnjeg javnog života.”

‘Oba su pala’

Priznajem, jednokratno se javljam, ta radim u dnevnim novinama! Kojih nema bez deska a nema, bogami, ni bez šanka. Zašto Đikić vrijeđa profesiju? Što je to hrvatska intelektualna klatež domoljubno-domobranske provenijencije? Što to znači?

Zašto dopuštate da se Vaš glavni urednik toliko sramoti, odnosno “oplakuje svoju nedarovitost”? Kakva njega, pobogu, nevolja muči kad visi na debeloj državnoj sisi, od koje se, eto, ne može odvojiti ni da siđe među ljude, u Limb ili u Esplanadu, jer je uvjeren da će ga ti opaki šankovi uvući u “centralnu struju ovdašnjeg javnog života”. On radije prima plaću, nepismeno popuje oponašajući svoga idola Ivančića te je usput mene ugledao i pomislio da sam miš, koji se dao u “grebanje i cijukanje”. Možda zaista Vaš glavni urednik u kući previše pije, i nije mu dobro, pa zato i miševe ganja i od šankova bježi, ali što se to mene tiče?

Podsjetit ću Vas, za kraj, štovani profesore, da sam jedini novinar iz velikih medija koji je stao na Vašu stranu kad ste objavili naslovnicu “Oba su pala”. Zato što je bila točna i duhovita, što se, evo, tek danas vidi po brojnom stanju vojnih hrvatskih mlažnjaka. Bila je duhovita jer iza nje nisu stajali leševi. A bez leševa Vaš novi glavni urednik i Vaš glavni komentator ne mogu. Zato je valjda i Sanader ljupko zaključio da im je onda mjesto upravo u Novostima. A vi ste na to ljupko pristali. I vrijeme je da Vas tkogod na to upozori, makar i u pukoj samoobrani.

Sračno Vaš, Tomislav Čadež