Dalaj-lama. Tako je Pepa Guardiolu njemu iza leđa zvao Sandro Rosell, Barcelonin predsjednik koji je prije godinu dana osramoćen odstupio nakon što su otkrivene laži i financijske manipulacije u vezi s Neymarovim transferom. Bilo je to, naravno, sarkastično. Rosell je ismijavao egzaltirani status pseudointelektualne ikone koji je njegov trener uživao u nogometnoj zajednici.
Na koljenima
Guardiola je u ljeto 2012. otišao iz Barcelone nakon četiri godine i osvojenih 14 od 19 raspoloživih trofeja. Bio je emotivno i mentalno iscrpljen, a nije bila tajna da je svemu tome pridonio njegov napeti odnos s predsjednikom. “Rekao sam mu da odlazim 6000 kilometara daleko od njega i sve što tražim je da me pusti na miru”, otkrio je puno kasnije. Tog ljeta Pep je s obitelji prešao Atlantik i privremeno se nastanio u New Yorku.
Tijekom svoje ‘studijske godine’ sklopio je neka nova poznanstva i prijateljstva, a čovjek koji je na njega ostavio najjači dojam - piše Marti Perarnau u knjizi “Pep Confidential” - bio je proslavljeni šahovski šampion Gari Kasparov. Njih dvojica provodili bi večeri u dugim raspravama o koječemu, a samo povremeno bi na red došle i šahovske ili nogometne teme. Ipak, postojalo je jedno pitanje koje je posebno kopkalo Guardiolu, a Kasparov je izbjegavao izravno odgovoriti na njega: zašto ne želi ni razmisliti o ideji da se ogleda s mladim šahovskim maestrom Magnusom Carlsenom? “To je nemoguće”, samo bi odmahnuo Gari na Pepovo insistiranje.
Kasparov je 2009. čak u tajnosti trenirao Carlsena i još tada bio uvjeren da će Norvežanin postati svjetski prvak (što se dogodilo u studenome 2013.). No odbijao je i samu pomisao da se s njime javno sučeli za šahovskom pločom. “Sposoban sam pobijediti ga, ali u praksi je to nemoguće”, rekao je jednom Guardioli, što je samo još pojačalo Katalončevu znatiželju. Nije mogao odustati i samo tako prijeći preko toga. Na kraju, njegova žena Cristina izvukla je odgovor od Garijeve supruge Darije - riječ je bila o strasti. “Da je u pitanju dvosatni meč, Gari bi mogao pobijediti Carlsena, ali u stvarnosti se partija može oduljiti na pet ili šest sati. Gari ne želi prolaziti kroz tu muku. Gari to predobro zna…”
Pep je jednostavno ‘izgorio’ nakon tri godine u Barci. Četvrtu se mučio - iako je momčad u toj posljednjoj sezoni 2011./12. osvojila četiri trofeja (Copa del Rey, španjolski i europski superkup, Svjetsko klupsko prvenstvo) i prikazala neke sjajne igre, bilo je očito da nastupa zamor i trenera i među igračima. Opsjednut željom za stalnom evolucijom i adaptacijom igre, Pep je radikalizirao svoj taktički pristup i Barcelona je igrala još izrazitije napadački nogomet nego ranije, ali time je zapravo postala predvidljivija i ranjivija na protunapade. Kako je nedavno u intervjuu za Jutarnji list objasnio taktički analitičar Jonathan Wilson, Guardiola je sve češće igrao s trojicom u obrani i podizao bokove da bi dobio dodatne opcije za probijanje gusto postavljenih obrana. Međutim, time je momčad izgubila okomitost i njezina igra prečesto je bila sterilna.
“Otišao sam jer sam se potrošio”, rekao je Pep Perarnauu. “Bio sam na koljenima, nisam više imao novih ideja.”
Marti Perarnau dobio je priliku o kakvoj ostali novinari i pisci mogu samo sanjati. Čitavu godinu u stopu je pratio Guardiolu tijekom njegove prve sezone u Bayernu, razgovarao s njim, s njegovim suradnicima, igračima i s klupskim dužnosnicima, a rezultat svega je spomenuta knjiga. Kad ga pitam koji je najsnažniji dojam koji nosi iz tog iskustva, odgovara: “To što se većina stvari koje sam mislio da znam o Pepu pokazale neistinitima. On nije romantik niti estet, ali jest perfekcionist koji neprestano propituje sve, uključujući sebe”. Pep ovako definira svoju filozofiju: “Moj nogomet je jednostavan: volim napadati, napadati i napadati. Sve što radim je to da analiziram suparnike i tražim način kako ih uništiti”.
Zakon 32 minute
Manel Estiarte, nekadašnji “Maradona vaterpola”, a već godinama Guardiolin najbliži suradnik i prijatelj, jednom je to nazvao “zakonom 32 minute”. Toliko je, po njemu, najdulje vrijeme koje Pep može provesti bez intenzivnog razmišljanja o svom pozivu. “Izvedete ga na večeru u nadi da će zaboraviti na nogomet, ali 32 minute kasnije vidite da je njegov um već odlutao. Lik može izdržati samo pola sata prije nego što se vrati svojoj kontemplaciji.”
Je li Pep doista taktički genij i inovator kakvim ga smatraju mnogi ili precijenjeni guru čiji se utjecaj mistificira?
Za trenera koji je imao toliko puno uspjeha na najvećoj sceni, Guardiola ima nevjerojatno puno osporavatelja. U Hrvatskoj, gdje puno novinara i nogometnih fanova Pepu zamjera tretman Mandžukića u Bayernu, takvih je možda i više nego drugdje. Kad su Bavarci prošle sezone teško stradali od Real Madrida u Ligi prvaka, probila je površinu velika količina podsmijeha, zluradosti i pljuvanja po njegovu radu. Kako u šankerskim pričama, tako i u medijskim komentarima (a u nas ne postoji uvijek jasna granica između ta dva diskursa), svi su se odjednom osjetili pozvani držati mu lekcije kao da su s njime ovce čuvali, pa mu mogu reći: “Ne valja ti to, kume - dođi po šamar…” Otto “Herr Otto” Barić proslavio se zrncem zen-mudrosti u intervjuu Tomislavu Židaku: “Ovo što igraju Bayern i Barcelona je obično drka***”.
Nije to, međutim, hrvatska specifičnost. Ljudi vole vidjeti pad mitova i heroja.
Bayern je klub koji ne trpi prosječnost i kojemu je postalo nedovoljno samo pobjeđivati. S Guardiolom su Bavarci htjeli nešto više od trofeja, nešto što transcendira rezultat: stvaranje momčadi koja će biti upamćena kao jedna od najboljih i najinovativnijih u povijesti, kao što je to bio slučaj s Barcelonom. S Pepom nisu dobili samo najslavnijeg trenera na svijetu, nego i aureolu imidža koja s time dolazi te njegove radikalne ideje. Za njih nije bilo nikakve sumnje da kupuju nešto posebno - nisu ga platili sablažnjivih 17 milijuna eura po sezoni da bi im samo osvajao Bundesligu te svake sezone konkurirao za osvajanje Lige prvaka jer to s ovakvom momčadi može gotovo bilo koji trener.
Pep se u Münchenu pojavio sa svježim idejama i nastavio nadograđivati taktičku evoluciju koju je počeo s Barcom. Utakmica protiv Rome u listopadu (pobjeda 7-1 u gostima) bila je strahovita demonstracija moći, ali i otkrivanje dosad možda najviše aduta kojima će napasti europski naslov - jer to je, uz sve “apstraktnije” stvari koje se tiču stila i ostavljanja traga u povijesti, nešto što se od njega nesumnjivo očekuje. I to već ove, najkasnije iduće sezone.
Trener ima trogodišnji ugovor s Bayernom. Bavarsko “vijeće staraca” koje upravlja klubom jako ga cijeni i voljelo bi ga zadržati i dulje, ali to se, po svemu sudeći, neće dogoditi.
Nije on Alex
Oko Božića je u medije izašla izjava Karla-Heinza Rummeniggea: “Guardiola je blagoslov za Bayern. Napravit ću sve što mogu da ovaj trener i čovjek ostane u Münchenu što je dulje moguće”. Njemački novinar i kolumnist Raphael Honigstein otkriva da je klub oprezno pristupio Pepu i ponudio mu produljenje ugovora do 2018., ali je trener to glatko odbio.
I Perarnau je uvjeren da Guardiola sigurno odlazi nakon tri minhenske godine: “On nije poput Sir Alexa Fergusona i ne bi mogao provesti dulje vrijeme u jednom klubu. Njegov pristup poslu nevjerojatno je intenzivan, potpuno ga okupira i mentalno troši…”
Kao što opsesivno traži taktička rješenja za svaku utakmicu, tako je trener zapeo i za rješavanje ovog problema, pa je zato onoliko insistirao na odgovorima od Kasparova. Kako sačuvati fokus i mentalnu energiju? Kako zadržati strast? Odgovor koji je konačno dobio možda nije bio ono što je očekivao, ali je snažno utjecao na njegovo poimanje vlastite karijere. Barem tako tvrdi Perarnau, koji je posljednje rečenice svoje knjige posvetio razgovoru između Kasparova i Guardiole. “Istog trena kad sam osvojio svoj drugi naslov, 1986., znao sam tko će me na kraju pobijediti”, rekao je šahist. “Tko to?”, upitao je nogometni trener. “Vrijeme, Pep. Vrijeme…”
“It's better to burn out than to fade away”, pjeva rocker Neil Young. Pep je u Barceloni nakon treće sezone izgorio, a u četvrtoj je slava njegove momčadi počela blijedjeti, zajedno s njegovom vlastitom. Ponavljanje ovog prvog možda ne može izbjeći, ali druga stvar ga je pogodila još više i neće dopustiti sebi istu pogrešku. Zato će otići 2016., bez obzira na rezultate. No, do tada će morati donijeti novu europsku krunu u München. Ako mu to uspije, opet će biti slavljen kao najveći, a kritičari i “šankeri” će se povući u defenzivu - iako će za dio njih i dalje vjerojatno ostati precijenjeni “dalaj-lama”.