Adolf Hitler, njemački Führer, najgori kriminalac na svijetu, najveći gangster čovječanstva, je mrtav - pompozno naglašavajući svaku riječ obraća se kameri čovjek u besprijekornoj bijeloj mornaričkoj uniformi.
Film je očigledno poluamaterski snimljen, crno-bijeli, i šarmatno pucketa pred očima. U trenutku kada Michael Angelo Musmanno izgovara te riječi, od završetka Drugoga svjetskog rata i Hitlerova samoubojstva prošle su tri godine. Pitanja je i dalje više nego odgovora, a nisu rijetki oni koji sumnjaju u tvrdnje o Hitlerovoj smrti. Gallupova anketa pokazuje da čak 65 posto Amerikanaca smatra da je njemački vođa živ i zdrav te da se skriva negdje u Južnoj Americi, eldoradu za odbjegle nacističke dužnosnike, poslušnike i egzekutore.
Hitlerov najbliži krug
Mussmano, mornarički kapetan i američki sudac koji je predsjedao nad nekoliko suđenja nacističkim zlikovcima u Nürnbergu, te 1948. intervjuirao je širom Njemačke gotovo stotinu ljudi koji su činili Hitlerov najbliži krug suradnika (dakako, one koji su preživjeli posljednje dane u bunkeru ispod Kancelarijata, ali i NKVD-ove ispitivače koji su se sjatili na Berlin). Iz te potrage za definitivnim odgovorom na pitanje Hitlerove sudbine 1950. nastala je njegova knjiga “Deset dana do smrti”, veliki bestseler toga vremena, ali Musmanno je 20-ak najvažnijih sugovornika privolio na dodatnu rundu razgovora, taj put pred kamerom i prevoditeljem. S Hitlerovim šoferom Erichom Kempkeom razgovarao je pred ruševinama Bergfoha, tiraninova slavnog utočišta u Alpama, koje tada još nije bilo sravnjeno sa zemljom. Njegovu kućnu pomoćnicu Anny Winter snimao je na minhenskom Prinzregentenplatzu, a tajnicu Traudl Junge koja će kasnije od davanja intervjua o svojim danima s Hitlerom praktički napraviti karijeru snimao je u studiju. Od tih snimaka Musmanno je bio naumio napraviti dokumentarac, ali zašto nikad nije iskoristio ni sekundu od onoga što je zabilježio, ostat će vječni misterij, jer je njihov autor umro 1968. u Pittsburghu. Sva njegova ostavština pripala je jednom američkom sveučilištu, a snimke su ostale zaboravljene i zagubljene. Bilo je poznato da postoje i da su prvorazredna roba, ali nitko nije imao pojma na kojem tavanu ili podrumu skupljaju prašinu - sve dosad. Na taj spektakularni materijal nabasao je njemački dokumentarist Maurice Philip Remy te ga je prepustio Michaelu Kloftu sa Spiegel TV-a, koji je u suradnji s mrežom SAT1 napravio film “Zeugen der Untergang” (Svjedoci pada), premijerno prikazan prije desetak dana.
Michael Mussmano odvjetničku je karijeru izgrađivao u svojoj rodnoj saveznoj državi Pennsylvaniji, gdje je obavljao funkcije od državnog tužitelja do suca Vrhovnog suda, a jedan od njegovih najslavnijih slučajeva bilo je zastupanje kasnije pogubljenih anarhista Ferdinanda “Nicole” Sacca i Bartolomea Vanzettija, koji su bili su optuženi da su 1920. tijekom oružane pljačke u tvornici cipela u mjestu South Braintree u Massachusettsu ubili dva čovjeka.
Kontraadmiral u Italiji
U vojsci je Mussmano dogurao do čina kontraadmirala, što ga je 1945. dovelo do Italije. Bio je pokrajinski vojni upravitelj sorentinskog poluotoka tijekom savezničke okupacije, a kasnije je dotjerao do funkcije predsjedavajućeg suca na nekima od dodatnih suđenja vojnog tribunala u Nürnbergu, koja su bila pod ingerencijom američke vojske, za razliku od glavnog tribunala pod nadležnošću međunarodne zajednice. Mussmano je tako predsjedao nad takozvanim Einsatzgruppen suđenjem (Einsatzgruppen su bili mobilni ubilački odredi SS-a odgovorni za egzekucije više od milijuna Židova i desetaka tisuća Rusa, Roma, partizana...) i bio član sudskih vijeća na takozvanim Milch i Pohl suđenjima ( Erhard Milch bio je feldmaršal Luftwaffea, a Oswald Pohl član SS-a koji je s još 17 SS oficira bio optužen da je sudjelovao u provođenju u djelo ideje “konačnog rješenja židovskog pitanja”). Potom je 1946. u Austriji bio dio tročlanog Odbora za sovjetsku repatrijaciju raseljenih osoba, gdje se borio protiv nasilnog slanja u Sovjetski Savez osoba koje ni za živu glavu nisu željele biti “repatrirane”, strahujući od grozomorne osvete Staljinovih agenata. Kao svjedok je sudjelovao na jeruzalemskom suđenju Adolfu Eichmannu. Logično, budući da je kao svojevrsni Zelig svoga doba bio u blizini ili u središtu bitnih poratnih događanja, američki pravnik stekao je nebrojene kontakte koje će iskoristiti kako bi došao do pripadnika nacističke vrhuške interniranih u Nürnbergu te kućnih adresa Hitlerova “pomoćnog osoblja”. Naumio je pomoću njih rekonstruirati kako su izgledali smrtni hropci nacističkog režima. Nisu mu, međutim, svi bili na raspolaganju; do sjećanja kasnije pogubljenih nacističkih velikaša Wilhelma Fricka i Alfreda Jodla došao je tek kada se dokopao transkripta njihovih ispitivanja, jednako kao u slučaju na 20 godina osuđenog Hitlerova ministra Alberta Speera. Ali, zato je uspio razgovarati s diktatorovim tajnicama Gerdom Christian i Traudl Junge, ađutantima Nicolausom von Belowom i Juliusom Scchaubom, generalima Waltherom Wenckom i Karlom Kollerom, obitelji Eve Braun, redateljicom Leni Riefenstahl... Otkriveno je 50-ak minuta razgovora, ali lako je moguće da ih postoji još, a iako u principu ne otkrivaju ništa što dosad nije bilo poznato, neprocjenjiv su historiografski dragulj.
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....