OTAC MINISTRA FINANCIJA OTVORENO O PRIJETNJAMA KOJE JE DOBIO NJEGOVSIN: ‘Moj sin Boris žalostan je što mora raditi pod nadzorom policije, ali...'

Glava obitelji Lalovac čovjek je kojega učas poželite posvojiti: ponosan otac ministra financija i uspješnog liječnika te njihov najvjerniji promotor na društvenim mrežama, nježan djed 11-godišnjeg unuka, socijaldemokrat starog kova, topao i neposredan, elokventan i neodoljivo otkopčan, čovjekoljubac koji i najsuroviju realnost zaključi pozitivom. No, krivo je i pomisliti da je takav jer je imao preležeran život: miješanih gena, prošao je migracije, sve što ima izgradio je sam i zadovoljan je svojim skromnim životom. Iz razgovora s njim ne izlazite iscrpljeni, nego vedri i puni. Ni da sto godina poživi, neće postati još jedno staro čangrizalo. Upoznajte Obrada Lalovca (62), profesora turizma u Srednjoj školi Metković, SDP-ovca iz Gradca, tatu Borisa Lalovca i dobrog duha obitelji.

- Živim za unučića koji je sad moja preokupacija jer sam djecu izveo na put - kaže s neskrivenim zadovoljstvom, priznajući kako su očigledno vezani po muškoj liniji iz jednostavnog razloga.

- U široj obitelji nemamo ženske djece. Pa, dobro, valjda će doći! Eto, Boris se oženio, mlađi Miloš još nije, ali sa svoje 34 godine je doktorirao medicinske znanosti i uspješno gradi karijeru u zagrebačkom KB-u Merkur kao specijalist interne medicije. Ma, samo neka su sretni, to je moja osnovna želja jednom i drugom sinu - najdražem političaru i medicinaru poručuje iz “svog resora” hotelijersko-turističkog djelatnika.

Iznimno vezan za unuka Tomislava

- Iz siromašnog Tjentišta u BiH došao sam poslije završene osnovne škole u Cavtat kao stipendist tamošnje Srednje hotelijersko-turističke škole. Od te 1969. ostao sam u Dalmaciji i cijeli svoj profesionalni život bio vezan uz hotelijerstvo i turizam, kao profesor i upravitelj ugostiteljskih kuća, višegodišnji i uspješan, smatram. Želio sam da barem jedan sin krene mojim stopama pa da ga pošaljem na studij u Opatiju, ali stariji je otišao na Ekonomiju, a mlađi na Medicinu jer, eto, svaki od nas je svoj - otvoreno kaže, dodajući kako istu nadu sada gaji za unuka Tomislava za kojega je iznimno vezan.

- Na jesen će u peti razred, a cijeli školski raspust on je kod svog dide. Svaki dan idemo na kupanje, plivamo i sve slobodno vrijeme provodimo zajedno. Poput većine roditelja, i njegovi povazdan u Zagrebu rade, a ja kao prosvjetni djelatnik imam malo više vremena da mu se posvetim. Da mi je tkogod prije rekao da se unuče može tako voljeti, mislio bih da je poludio, a sad nema riječi kojima bih do kraja opisao tu ljubav. Svojoj djeci nisam bio toliko posvećen. Tomica i ja smo nerazdvojni, s njim imam više strpljenja negoli kad sam bio mlađi i jurio za poslom. Svu pažnju koju sam možda propustio dati sinovima, sad vraćam unuku - govori s mnogo nježnosti u glasu. Jednako je predan i posvećen svojim učenicima, s kojima je ovih dana skoknuo do Makarske.

- Došao sam na poziv Meksikanaca koji su vlasnici Karisma Hotels i Resorts, lanca s pet zvjezdica, a udružili su se kod nas s Todorićem i kupili nekoliko objekata oko Dubrovnika. U pratnji sam 25 svojih đaka od kojih želim stvoriti prave turističke djelatnike, radim i uživam u tom mladom kadru turističko-ugostiteljske branše koji je, nažalost, najveći nedostatak ove države. Uzalud nam najluksuznije hotelske kuće ako i dalje ne budemo imali radnike na visini zadatka, siguran sam. Odradim tako s njima par sati pa se vratim Tomici kojemu u međuvremenu zadam da pročita 20-ak stranica neke knjige, ne mora biti lektira, važno mi je samo da čita jer to je bogatstvo. A kad mu se dida vrati, ponovno cvjeta ljubav. Rekao je da neće tatinim stopama, ne želi biti ni doktor kao stric, pa ako ništa drugo, neka bude kao dida. Bit ću sretan da ga zadržim u turizmu, nagovorim da on studira hotelijerstvo - zdušan je u planovima za najmlađeg člana obitelji i kao insajder kritičan prema radu djelatnika u turizmu, čemu ipak vidi lijeka.

Osmodnevna edukacija

- Hotelska kuća Karisma hoteli Adriatic skupila je iz Slavonije, od Vinkovaca do Vukovara, 98 djelatnika koje sam imao na osmodnevnoj edukaciji da im prenesem osnove rada, ali smatram da je to premalo. Zato sam s predsjednikom Uprave Karisma hotela Adriatic, Veljkom Ostojićem, bivšim ministrom turizma kojega smatram jednim od najvećih hotelijera u Hrvatskoj, dogovorio da u sklopu kompleksa na jesen osnujemo akademiju preko koje ćemo zimi upriličiti kompletnu obuku. Jer, uzalud nam sve i ne možemo dobiti vrhunsku kategoriju s kadrovskim ograničenjima. Ozbiljno smo shvatili posao i želim još nekoliko godina do mirovine ostati aktivan u perspektivnim hotelskim kućama, pomoći im prenošenjem znanja sljedećim generacijama. Imam volje, želje, a sigurno i znanja jer sam od svoje 14. godine u turizmu i sva svoja poslovna postignuća tu sam gradio, povezao turizam i prosvjetu, to je struka koju sam predavao, volim je i jedina je koju znam raditi - strastven je Obrad Lalovac i u svom pozivu.

Uz obitelj i turizam, aktivan je i politički. Kao dugogodišnji SDP-ovac često u Gradcu ugošćuje premijera Milanovića, sa sinovljevim stranačkim kolegama, ministrima Baukom i Kotromanovićem, rado karta, a svog Borisa prati kad zaigra omiljenu košarku za lokalni klub. Sve te trenutke ima ovjekovječene na fotografijama, od kojih mu je najdraža ona unuka Tomice za saborskom govornicom.

- Višegodišnji sam SDP-ov gradski vijećnik i član Skupštine Splitsko-dalmatinske županije čiji je predsjednik Arsen Bauk, a znamo se već skoro 20 godina. Poznajem sugrađane i našu tradiciju, pa sam tu da još pomognem prije negoli prepustim mjesto mlađima. I s drugim Borisovim stranačkim kolegama sam dugo prijatelj pa kad se nađemo, usput proćakulamo. Predsjednik SDP-a Milanović dobro zna moju vjernost i odanost stranci - bez friziranja priča i iskazuje jasan stav o sada najpopularnijoj temi političke pripadnosti.

Kao socijaldemokrat starog kova, koji dosljedno živi u stanu od 56 kvadrata i od prosvjetarske plaće, a uz to je društveno angažiran da pomogne drugima, što misli o našem današnjem društvu, sustavu i političkom trenutku?

- Ispast ću prepotentan, ali smatram da ova Vlada ipak ide prema pravom cilju. Možda je na početku bilo nesnalaženja, kad su nalijetali na probleme za koje nisu znali da postoje, ali siguran sam da će pošteno odraditi svoj posao do kraja, a ovo što su započeli jedini je put da se svi spasimo.

Podrška sinu

Ne smatram se nekim specijalnim patriotom, ali nikad u životu nisam utajio ni kune, radim i živim od primanja profesora srednje škole i ne volim ove velike domoljube koji se kunu u ljubav za domovinu, vrte milijune, a prijave prosječnu plaću. Pa neka se uvede red u ovoj državi! Nije mi strana ni ekonomija pa podržavam svog sina u svim potezima. Neka učini koliko bude mogao i uspio. Nemojte misliti da sam opterećen SDP-om ili HDZ-om, više ili manje. Mislim i stalno ponavljam da je Hrvatska najljepša i najbogatija zemlja u Europi. Ali, ne mogu shvatiti da smo se kao narod doveli u ovakvu situaciju. Sjedim tako na rivi gledajući našu obalu gdje na svakom koraku vidim kako bi nešto moglo napredovati, ali nisam od onih slijepaca koji vide samo ovo tu, nego putujem, a nije me sramota ni prepisati.

Strava i užas

Tako sam prije nekoliko godina grupu svojih đaka odveo u Kotor i Budvu da dožive neke od najjačih klubova i DJ-a u regiji, od kojih mi je bilo drago naučiti ponešto. Nikoga ne valja podcijeniti, odnosno od svakoga se može nešto naučiti. Pozdravljam rad ministra turizma Lorencina jer je i on otvoren za ideje. Kad god dođe na ovo područje, ispričamo se, čini dobre pomake, a još treba poraditi na kategorizaciji i radnom vremenu. Spomenut ću opet Kotor gdje sam u 3 sata u noći, kad sam pozdravio učenike i krenuo na počinak kroz stari grad, spoznao da svaki restoran radi u ugodnoj atmosferi uz laganu muziku. A mi smo bili počeli razgoniti goste u 23 sata na spavanje! Pa to je strava i užas! Tko bi nam više od turista došao uz tako rigorozna pravila? Mogao bih slično navoditi danima. Ministarstva turizma i prosvjete morala bi zato biti jedna duša i jedno tijelo pa voditi računa o mladim kadrovima. Imam 40-ak medalja s gastro natjecanja, državnih i međunarodnih, na koja sam nekada vodio svoje učenike, pa mi se ne sviđa što smo posljednjih godina stali i pali. U nedostatku kadra pokušali smo s all inclusive varijantom gdje dobijete narukvicu koja uključuje sve, od noćenja i nekoliko obroka do pića. Smatram da je to najveće zlo po našu struku. Zašto? Jer im, recimo, u tom paketu daju najjeftinija vina pa odu kući s krivim dojmom da nemamo vrhunska. Mi vino trebamo prezentirati, otvoriti, šandelirati, frapirati, dekantirati, pa butelju prodati za 300 do 500 kuna - e, to je struka! Ponavljam, ovo je najljepša i dandanas najbogatija zemlja na svijetu, ali... Plače mi se kad pomislim o našim mogućnostima. A koliko samo neki od nas imaju želje i volje! Obišao sam, recimo, nedavno kompleks u Kuparima, s ambicijom da u pet hotela imaju 1500 ležajeva i na njih 1300 zaposlenih. E, to je struka, to su sadržaji: jedan radnik na jednoga gosta! Volio bih doživjeti da se to ostvari u ovoj našoj zemlji pa da uživam zadovoljan u ovim svojim plodnim godinama sa saznanjem da je moja struka došla k sebi. Ide to, možda presporo, ali vjerujem u nas, optimist sam. Temperamentni smo pa bih tako možda i ja želio preko noći neke stvari promijeniti. Trgnimo se!

Savjetuje li jednako srčano sina Borisa u njegovu financijskom resoru?

Obiteljske veze

- Naša obitelj funkcionira na prijateljskoj razini pa možemo jedan drugome reći mišljenje, ali vjerujte da se ne petljamo, nego podržavamo u svojim poslovima. Znam da su neki Borisovi potezi nepopularni, pa možda i opasni, ali uvijek će imati moju podršku. Priznajem, vjerojatno sam prezaljubljen u naše obiteljske veze. Eto, ne prođe dan a da se sa svojim sinovima dva-tri puta ne čujem. Mog doktora na Merkuru nazovem da saznam kako mu je dan prošao, a on mene kontrolira jesam li prošetao i plivao, zbog šećera u krvi. Zdravlje nam je najvažnije jer nismo neki megalomani - i danas živim u stanu veličine 56 kvadrata, kupljenome još ‘85. kada sam bio direktor jedne hotelske kuće.

Borisu stigle prijetnje

Ulagali smo u djecu i znanje. Kao prosvjetnom djelatniku nije mi uvijek bilo lako s dva studenta, ali mi smo na kraju zadovoljni, no neću biti sretan dok drugi oko mene nisu. Ima i ljubomornih, ali nije sreća u milijardama ako pitate nas Lalovce. Mi nismo materijalisti, sretni smo samo da nam je zdravlja i rada, mislim da je to realno.

Zato je bio veoma razočaran kada su njegovu Borisu zbog poteza koji se nekima nisu svidjeli nedavno na adresu stigle prijetnje zbog kojih je dobio policijsku zaštitu.

- Tužan sam zbog toga kao što bi bio jadan svatko čiju obitelj, djecu i unuke, treba čuvati u vlastitom gradu. Ako nisam kome pomogao, sigurno nisam nikome niti odmogao, pa mi je ovo neugodna tema. I Boris je žalostan što mora živjeti i raditi pod nadzorom policije, ali vjerujem da je to prolazno - optimističan je tata Lalovac. Iako svjestan da mu je sin stavio šapu na imetke bogatih i ne baš sasvim bezopasnih, vjeruje u pošten razvoj situacije. Jer, kaže, reda u državi mora biti.

- Ako uzmemo u obzir samo fiskalizaciju, napravili su potez stoljeća. Zadovoljan sam kad vidim da počinjemo funkcionirati. Nije domoljub onaj koji se busa u prsa; plati svojoj državi pa onda uzmi pravo glasa. Nisam jalan, dabogda svi bili milijarderi, a ja ostao s malo što imam, ali samo da se lijepoj našoj državi plate obveze - odlučan je Obrad Lalovac u iskazivanju ljubavi za Hrvatsku, iako mu to kao u doba rata zbog specifične mješavine korijena nije bilo sasvim lako.

- Do te nesretne ‘90. uopće nisam razmišljao od kojih sam. Iz rodnoga Tjentišta pamtim riječi svoga oca koji je govorio: ‘Sine, samo neka je zdravlja i ne daj ti Bože rata’. Kao mlad nisam ga potpuno shvaćao dok nisam doživio sukobe jer, nažalost, u ovim našim krajevima ne prođe generacija da se ne zapuca. Ne običavam to isticati, ali od svojih kolega profesora najdulje sam bio na prvoj liniji bojišnice, oko dvije godine. Iako su oba moja sina rođena u Splitu, kad je ludilo krenulo, Boris i supruga Jasminka dobili su domovnicu, a Miloš i ja ne, zamislite! Pripadamo nekom normalnom svijetu koji samo živi i radi, a ja nikada nisam krio da sam rođen u Bosni od roditelja pravoslavaca, antifašista kojima se ponosim. Bili smo neopterećeni nacionalnom pripadnošću jer je bilo takvo vrijeme, a i ja osobno nisam gledao na te stvari. Sve je na kraju dobro, ja sam zadovoljan, imam ovdje svoju obitelj, dom i grob, ovo je moja država. Nikad nisam niti pomislio otići u BiH glasati na izborima, a i ne mogu jer nemam više nikakvih njihovih dokumenata.

Kuća na Tjentištu

Na Tjentištu mi je iza oca, majke i sestara koje su umrle ostala kuća u koju bih volio otići jednom do dvaput godišnje s obitelji, ali moj je dom u Dalmaciji. Iako sam tek s 14 godina prvi put u životu vidio more, zavolio sam ovdašnje ljude, a mislim da i oni mene cijene. Tu sam se i oženio, povučenom Dalmatinkom koja je radila u Razvitku, bivšem trgovačkom gigantu što su ga 90-ih rasprčkali i na kraju ugasili, pa je s 31 godinom radnog staža morala otići u prijevremenu mirovinu od 850 kuna. Ali, što možemo, bilo je kako je bilo. Mi smo zadovoljni, prava smo obitelj, ne gledamo na različitosti, pa tako ni tko je muško, a tko žensko, to nas ne određuje. Ja sam, doduše, više iz kuće izbivao zbog posla pa kad je supruga radila, uskakala nam je za čuvanje djece njezina majka, pokojna baka koja je umrla u 98. godini. Bila je krasna žena, ma legenda, pronicljiva do srži. Svom ljubimcu Borisu, dok je još studirao turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, govorila je ‘Ti ćeš biti moj Crkvenac’, misleći na ondašnjeg ministra financija. Pogodila je i pravo mu budi jer je naš Boris kvalitetna osoba, nikad nije pušio niti pio, zanimao ga je sport, osobito košarka i Hajduk, a struku je apsolutno pogodio. Nadam se da ću doživjeti da nam se i mlađi sin oženi pa da dobijemo još unučadi, a može i prvu unučicu. Ja ću za tri godine objesiti kopačke o klin pa polako uživati s obitelji.