IRENA ŠKORIĆ

ONA JE AUTORICA PRVE HRVATSKE EROTSKE DRAME ‘Nakon četiri mjeseca dala sam ostavku u DHFR-u. Evo zašto...'

Irena Škorić (33), redateljica iz Zagreba koja radi i kao scenaristica, producentica, organizatorica festivala i spisateljica, a pri kraju je s doktoratom iz dramskih i audiovizualnih umjetnosti te završava dvogodišnju edukaciju za menadžera u kulturi, 22. travnja u Teatru &TD ima premjeru svoje nove predstave ‘Soap opera’
 Neja Markičević/CROPIX

Redateljica Irena Škorić (33) ima godina otprilike koliko i filmova jer je počela, kaže, vrlo rano.

- Imala sam 16 godina kad sam u Kinoklubu Zagreb snimila svoj prvi kratki igrani film. Bilo je to zanimljivo iskustvo, pravi timski rad s glumcima, u staromodnoj montaži, sa snimkama na VHS-ici. Na medijskoj nastavi u petom razredu gledali smo mnogo filmova svih žanrova i tada sam definitivno odlučila da se želim baviti režijom. Plakati najdražih filmova iz onoga doba, ‘Imam dvije mame i dva tate’ te ‘Tko pjeva zlo ne misli’, i danas mi krase zid radne sobe, a prvo čega se sjetim iz djetinjstva su partizanski filmovi, koji su se davali nedjeljom u zoru, te do danas najdraža serija ‘Naše malo misto’ - otkriva sa sjetom u glasu.

U rodnom Zagrebu studirala je jezike, da bi naposljetku završila filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Otad konstantno radi po nekoliko projekata odjednom.

Operna sapunica

- Moj najnoviji rad je ‘Soap Opera’ ili ‘Operna sapunica’, nastala po mom dramaturškom predlošku i određenom broju songova, a u režiji Dore Ruždjak Podolski. Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvio Foretić i Gordan Tudor skladatelji su pet epizoda. Koprodukcija je Muzičkog Biennala Zagreb, Cantus Ansambla i Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Originalni je hrvatski koncept za koji ima mnogo interesa pa će 2016. gostovati u Grazu, a domaća premijera bit će 22. travnja u Teatru &TD u Zagrebu. Paralelno sam umjetnička voditeljica u zahuktaloj organizaciji 2. noći hrvatskog filma i novih medija, što će se odvijati 6. lipnja u desetak naših gradova te u tri vojvođanska, sa svečanim otvaranjem u zagrebačkom Kinu Europa i svim besplatnim projekcijama. Radim i na dugometražnom dokumentarcu povijesno-političke tematike, a riječ je o takozvanom ‘filmu visokog rizika’ - kazuje.

- Za svoj posljednji dokumentarac, ‘Dragi Lastane!’, tri godine sam nagovarala na sudjelovanje prvog Lastana alias Rudija Aljinovića, novinara koji je odgovarao na pitanja jer Ivica Bednjanec, koji je osmislio lik iz našeg djetinjstva, nažalost više nije s nama. To mi je trenutno najdraži film jer nakon sveg truda i ‘špijunskih’ metoda da realizaciju privedemo kraju, ostala je pozitivna vibra sažeta u jednom od njegovih odgovora iz devedesetih: ‘Dragi Lastane, koji je tvoj životni cilj? Da neprimjetno nikad ne odrastem’ - govori Irena Škorić.

Jednom je ustvrdila da se kratki igrani film može snimiti već s tisuću eura budžeta ako se svi odreknu honorara i uz uvjet da je oprema besplatna. No, kad je promovirala svoj “7seX7“, prvu domaću erotsku dramu, prokomentirala je da više nikad neće snimati na takav “gerila način” jer uzima previše zdravlja i energije. Zanimljivo je da je jedna žena u nas prva imala hrabrosti snimiti tako lascivan uradak.

Komisija za pregled...

Osvrće se na činjenicu kako joj to nije prvi put u karijeri da se dotiče golotinje.

Irena Škorić je, naime, autorica knjige “Eros na filmu”, izdane krajem 2012. Kao stručnjakinja za tu materiju, nije zadovoljna našim filmskim kretanjima.

- Kinematografija bivše Jugoslavije po mnogočemu je bila čak ispred svjetskih kretanja. Vladajući režim nije se plašio seksa, nego politike. Službeni hrvatski organ, otvoreno zvan Cenzurom premda je imao tipično socijalistički eufemističan naziv ‘Komisija za pregled...’, nije zabranio distribuciju nijednog filma s eksplicitnim seksom, no u posljednje vrijeme živi model lažnog ćudoređa i ono što volim nazivati ‘ognjištarskim patrijarhatom’ - smatra.

Nitko nije prorok u svom selu, citira, pa nastavlja kako su joj upravo stoga od 50-ak nagrada, najdraže one dobivene u Hrvatskoj.

- Moji su filmovi doista obišli cijeli planet, dobili mnogo priznanja i krasnih kritika i sad ne bih raspredala već dosadnu priču o hrvatskom jalu, ali nadam se da ćemo se jednoga dana naučiti radovati našim uspjesima u svijetu i prestati ih prešućivati. Primjerice, moj kratki igrani film “Rastanak” jedan je od najnagrađivanijih od hrvatskog osamostaljenja. Od svih svjetskih nagrada, najdraži mi je Grand Prix na Danima hrvatskog filma.

Za razliku od sporta, s filmom je najteže pobjeđivati ondje gdje bi to bilo prirodno: na vlastitom terenu.

Bila je kratko predsjednica Društva hrvatskih filmskih redatelja, pri čemu je u javnost izašlo mnogo objeda i prepucavanja.

U međuvremenu je s mjesta ministrice kulture abdicirala Andrea Zlatar, navodna zaštitnica Hrvoja Hribara, inače kolege redatelja Irene Škorić i kao ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra njezina najvećeg oponenta. Zašto je dala ostavku i kakva je sad ondje situacija?

- Za predsjednicu sam izabrana temeljem programa koji je trebao jamčiti samostalnost Društva, jačanje pozicije filmskih redatelja i naš zajednički odlučni utjecaj na sve institucije koje se bave filmom. Na žalost, nekim članovima Društva povezanim s HAVC-om to nije odgovaralo i nisu dopustili da provedem program. Dala sam ostavku, ta je epizoda za mene prošlost - prokomentirala je.

Redateljica je, scenaristica, producentica, organizatorica festivala, spisateljica i bivša strukovna funkcionerka. Pri kraju je s doktoratom iz dramskih i audiovizualnih umjetnosti, a završava i dvogodišnju edukaciju za menadžera u kulturi, u organizaciji DeVos Instituta osnovanog u suradnji Kennedy Centera u Washingtonu i Ministarstva kulture RH.

- Pitaju me zašto su tako često lajtmotivi mojih filmova teme iz prošlosti: u oba dijela ‘Rastanka’ imam ‘stojadin’, u ‘Sudbini broja 13’ stare tramvaje, u ‘Dragom Lastanu’ njega i Modru lastu kao simbole svog vremena... Teško pronalazim inspiraciju u sadašnjosti. Nisam nostalgična politički, već za kulturološkim fenomenima. Novim generacijama nepojmljivo je da je nama ultimativni provod bio igrati graničara, gumi-gumi i nogomet satima u parku.

Crtić u 7.15 i ‘stojadin’

Sentimentalno sam vezana za to vrijeme svog djetinjstva 80-ih. Bila sam vedra i zadovoljna, kao i svi koje sam poznavala u tom divnom razdoblju uoči ratne kataklizme. ‘Socijalistički bogovi’ poprimili su pristojno, blago lice, a novi ‘Bog kapitalizam’ treptao je okicama kao lutkice iz Trsta. Bilo je to vrijeme slobode, nade, optimizma, blagostanja. Radilo se, radovalo, kupovalo, išlo u kino. Doista osjećam nostalgiju, ali ne za sustavom; kako sam sa sedam godina mogla znati što je samoupravni socijalizam?! Tada nisam imala pojma što to znači, ali sam voljela djedov ‘stojadin’, Lastana, Mikijev zabavnik, bajadere, crtić u 7.15, komadiće jednog svijeta koji mi se u ova dva desetljeća ratnih i poratnih zbivanja, kriza i naopakosti čine kao komadići kristala što me zaokupljaju kao filmska i scenaristička tematika.

U staromodnoj maniri leksikona opisala je i samu sebe.

- Zaljubljena sam u život i umjetnost. Moja mana je ujedno i moja najveća vrlina: neumoljivi sam radoholičar s ubitačnim tempom, koji nikada ne odustaje od svoje vizije i teško se prati. Stalno sam u pogonu koji si zapravo sama stvaram jer imam toliko projekata u glavi koje želim ostvariti. A opuštam se u kinu uz dobar film i mini krimi serije nakon ponoći.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:51