KRITIČARI ZBILJE

'ODLUČILI SMO SE PJESMOM OBRAČUNATI S USTAŠAMA I PARTIZANIMA' Punoljetni Elemental uoči slavlja u Domu sportova govori za Jutarnji

Album ‘Tijelo’ odlučili smo izdati kao samostalni diskografi i birokracija nas je stvarno dokusurila
 Boris Kovačev/EPH

Ne mislimo napraviti proračunatu pjesmu! Znaš ono kada razmišljaš da bi bilo dobro da je refren ovakav, a ritam onakav jer bi to moglo proći kod publike. Za to nećemo ni za narednih 18 godina imati želudac. Osjećamo se ugodno u svom kutku svemira gdje radimo onakve pjesme kakve mi želimo slušati i gdje se ne moramo obazirati na komentare onih koji misle da bismo mi trebali ovo ili ono. Nama je muzika hobi kojim zaradimo dovoljno da se prema njoj moramo odnositi odgovorno, ali nedovoljno da bi nam zatvorila mjesečni budžet. Uvijek guramo tako da svoje granice pomaknemo sa svakim novim albumom. Zato ne vjerujem da ćemo i u ovoj našoj ‘punoljetnosti’ promijeniti taj stav. Jer, ako nije igra koja nas zabavlja, onda nema smisla. Uostalom, postoje i lakši poslovi od kojih se bolje živi, izjavljuje Luka Tralić Shot koji zajedno s Mirelom Priselac Remi čini istureni vokalni tandem zagrebačke grupe Elemental. Svoje punoljetstvo, tj. 18 godina rada, grupa slavi samostalnim koncertom u Domu sportova 5. ožujka, ali i upravo objavljenim dvostrukim albumom “Tijelo”.

Elemental je nakon Hladnog piva drugi veliki domaći bend koji se odlučio diskografski osamostaliti. Zašto?

Remi: U posljednjih nekoliko godina upoznali smo se, preko udruga glazbenika HGU, HUZIP i ZAMP, koja su točno naša prava, kao autora i izvođača, i shvatili da lako možemo zadržati i diskografska prava ako odlučimo sami izdati CD. I, eto, to je bilo presudno, sad je sva sudbina albuma u našim rukama. Neću reći da nije bilo teško, jest, itekako, no morali smo se unutar benda organizirati kao tvrtka. Tko što radi, za što je tko zadužen. Moram priznati da nas je birokracija dokusurila, ali radimo to za sebe pa odlučujemo stisnuti zube na situacije koje bi nas inače izludjele. Mi smo već dugo dosta stvari radili sami, a sada smo to zapravo sve ozakonili. Bio je to brak iz vlastite koristi (smijeh).

U vrijeme vladavine singlova vi snimate ‘Tijelo’, svoj prvi dvostruki album u karijeri. Kakav je to nalet inspiracije ili možda ego tripa?

Shot: Nama uopće na početku nije bila ideja da to bude dvostruki album. Jednostavno smo se zabili u prostoriju za probe i radili pjesme. Stavili smo se u vrlo intenzivan radni tempo, tri probe tjedno, i nakon par mjeseci izašli s previše komponiranih pjesama. Nakon nekih eliminacija u studio smo otišli s 18 pjesama. Ideja je bila da u procesu snimanja odlučimo koje mislimo da ne zaslužuju ići na album, ali kada su se sve snimile, to nismo mogli. Uslijedio je mučni period biranja koje pjesme lete van i kad smo sami shvatili da je to nemoguće, s obzirom na to da smo ionako sami sebi izdavač, odlučili smo sve te pjesme objaviti. Pa je dupli, da ne smara sve na jednom disku! Sve je, samo ne ego trip!

‘Tijelo’ bi moglo imati i službeno nepoćudnu naslovnicu u ova ‘čedna’ vremena. Može li par riječi o njoj, ideji, izvedbi i razlogu da podsjeća na neki valpurgijski ples, neki poganski ritual?

Remi: Divno si to interpretirao! Miron Milić bio je zadužen za ilustraciju, a Dušan Jungić za umjetničko i grafičko oblikovanje. S Mironom se poznajemo preko umjetničkih krugova, prijateljstva i kroz AKC Mediku. Predložila sam dečkima da se odlučimo za ilustraciju jer je pojam tijela vrlo human, nepravilan, grešan, taktilan i senzualan, a takve su nam bile i ideje za pjesme. Ilustracija je pobijedila nad simetričnim kompjutorskim dizajnom. Da, možda nas zbog golih tijela na omotu negdje i cenzuriraju, ali spremno smo ušli u avanturu s Mironom. Čedna su vremena, ali umjetnost nikada nije plesala po pravilima vremena.

Zaštitni znak

Društveno angažirani tekstovi vaš su zaštitni znak. Vjerujem da ste ovaj put bili itekako inspirirani. Kako komentirate sve ovo što se trenutačno događa, ovaj sudar dva nepomirljiva svjetonazora, dvije Hrvatske?

Shot: Pa, taj sudar svjetonazora nije ništa novo. Možda je samo šok Zagrepčanima jer Zagreb ne primjećuje ostatak Hrvatske! Ali, to postoji posljednjih 20 godina i ako malo opipamo bilo naše države, nije ništa novo. Sada su ovi došli na vlast. Prije su bili oni. Samo varira količina glupana koji sjede u izvršnoj vlasti. Malo više, malo manje…

Kako vi gledate na činjenicu da je Zlatko Hasanbegović ministar kulture?

Remi: Zastrašujuće je da resorom koji se oslanja na maštovitost i stvaralaštvo začudnih ljudi predsjeda jedan tako rezolutno krut čovjek, s proustaškim, zatvorenim stavovima. Jedino čemu se mogu nadati jest da neće inkvizitorski rezati sve kreativne ideje vezane uz kulturnu politiku Hrvatske u sljedeće četiri godine! Nezavisna kultura je ono što inspirira institucionalnu kulturu i nikako ne bi smjela biti prva na udaru. Nezavisna kultura je poligon za eksperiment i istraživanje, i iako smatram da postoje određene udruge i pojedinci s nezavisne scene koji možda ne zaslužuju sredstva koja su im dodjeljivana godinama, treba učiniti reviziju, uz savjet stručnjaka, a ne svirepo udarati po svima! Mi kao građani moramo podupirati nezavisnu kulturu jer stvara novitete i rađa inovaciju, to je naša civilizacijska dužnost. Zato država treba podržavati kulturno stvaralaštvo! Osim toga, kultura je jedan od rijetkih resora koji svojim djelovanjem generira prihod u proračunu. Podatke o tome lako je naći na stranicama Ministarstva kulture i dostupni su svim nevjernim Tomama koje misle da kultura samo uzima, a ne daje. Daje, itekako! Život umjetnika često se percipira samo kroz krajnji rezultat, a ono što ljudi ne vide je bespoštedan i neumoran rad koji stoji iza jedne predstave, albuma, performansa... No, u zemlji koja je na prosjačkom štapu, za kulturu javnost često nema sluha.

Mislite li da bi i glazbenici koji se ne uklapaju u te gabarite mogli doći na udar nakon neprofitnih medija ili to smatrate nemogućim?

Shot: Sve je kod nas moguće! Sjetimo se samo koliko smo puta prethodnih godina svi sebi rekli onu rečenicu ‘pa od ovoga gore ne može’ i svaki se put pokazalo da itekako može. Ako imamo vlast koja nakon svih priča i javnobilježničkih potpisivanja treba mjesece da raspodijeli stolce onima koji se ideološki uklapaju, a nemaju puno veze s resorima u kojima će sjediti, što onda možemo očekivati od njih? Da njeguju pluralizam i slobodno mišljenje? Ma daj! To ti je ono: ‘Sad smo mi i sad ćemo mi svoje’. No, glazbenike je malo teže ušutkati. Ne ovisimo o državnom novcu, medijima smo interesantni i imamo internet. Pa da vidimo!

Nije naša tema

Na novom albumu imate pjesmu ‘Hej, Slaveni’, o čemu ona govori?

Remi: Željeli smo pokazati svima koji razmišljaju o prošlim vremenima da to nije naša tema, tema mlađih generacija. Dosta nam je priča o ustašama i partizanima, želimo gledati u budućnost, biti građanima svijeta, razmišljati kako prosperirati i živjeti život dostojan čovjeka, a ne plaziti po prošlosti. Zapravo, sve ove prošlo-svršene teme kojima nas svakodnevno šopaju samo su prekrasno smišljeni spinovi koji nam odvlače pozornost od pitanja: ‘Što dalje? Kamo dalje? Kako izgledaju danas naši životi? Što je naša budućnost?’ Na refrenu govorimo o tome da nas guše priče o prošlosti, od dima baklji s jugoslavenske zastave ne možemo disati, prošlo je vrijeme Hej, Slavena i sve što je išlo pride. A partizani i ustaše upravo su motivi tog zastarjelog diskursa, zato smo se odlučili pjesmom obračunati s njima. Mene i moju generaciju zanima što dalje, kako ćemo živjeti, a ne što je bilo prije i tko je kriv. Pustimo da prošlost bude u prošlosti i gledajmo unaprijed. Zaslužujemo to, naša je generacija izgubljena. Mlađe generacije odlaze u krajnosti, ili su nezainteresirani ili su radikalni. Naš srednji sloj odumire. Dok se cijeli svijet bori za građanske i ljudske slobode, mi se borimo s kosturima iz ormara. Poštujemo povijest, nemojte me krivo shvatiti, zahvalna sam svim našim veteranima, ali moramo krenuti dalje. Pjesma ‘Hej, Slaveni’ naš je vapaj.

Što je to što u ovom trenutku ‘ujedinjuje’ Južne Slavene? Putujete. Svirate svuda. Što primjećujete?

Shot: Sada, nažalost, besparica. Svugdje se osjeti. No, u široj slici rekao bih da je sada zapravo sve puno jasnije. Razišli smo se, svi smo u svojim državama i sada krojimo samostalno svoje sudbine. Nekima to ide bolje, nekima ne. Sada, dvadesetak godina kasnije, moramo se suočiti da su naše navike zapravo prilično slične: jedemo istu hranu, psujemo iste psovke, govorimo jezike koji se premalo razlikuju. Svi naši dnevni rituali su više-manje isti, od pasioniranih ispijanja dugih kava do radne etike koja se vodi onom ‘ne možeš me toliko malo platiti koliko ti ja mogu malo raditi’. Sada znamo koliko smo različiti i vrijeme je da učimo kako te razlike uvažavati, ali i prihvatiti sve naše sličnosti. Tu smo, blizu smo, razumijemo se. Naše pjesme same putuju po ovim prostorima jer se cijela regija može pronaći u tim malim stvarima o kojima pišemo. To dovoljno govori o svima nama.

S obzirom na to da se pakrački tinejdžeri moraju ispričavati na to što su se na maskenbalu obukli u pionire, očigledno smo došli i do vremena kad je sam naziv ‘Hej, Slaveni’ postao nepoćudan. Komentar?

Remi: Mnogo toga u posljednje vrijeme postaje nepoćudno, i to me plaši. Umjesto da vrtimo kazaljke sata unaprijed, mi ih vraćamo. Bojim se vremena u kojemu neću smjeti reći što mislim kao građanka ove zemlje. Zamisli, ja sam prva za odstrel: mlada, akademski obrazovana osoba, žena, koja ustaje za svoja prava. Ima li što nepoćudnije od toga? Kad mi se strah počne uvlačiti u kosti, razmišljam koliko bih daleko išla u obranu svoga glasa i odgovor mi se nametne sam od sebe - nužno je boriti se za sebe i svoja prava. Što drugo imam? Stan? Kredit? Medije zasićene žutilom i perfidnošću? Da uživam u činjenici da tek postojim? Je li mi to dosta? Nije. Želim imati život dostojan čovjeka, a ne da razmišljam da je bolje niti ne doživjeti penziju jer mirovinska reforma svaki put sve više uzme, zdravstvena zaštita obuhvaća sve manje i manje, porez je sve viši... Imam li ja pravo zadržati svoj glas? Moram ga imati. Moramo imati svoje stavove, kakvi god bili, ali i prava da budemo humoristični u njihovoj interpretaciji i za maskenbal se odjenemo kako god želimo.

Mi smo klupski bend

Svoju punoljetnost bend slavi koncertom u Domu sportova. Koliko vas je trebalo nagovarati na takvo što?

Shot: Nama su još prije o-ho-ho godina počeli govoriti da bismo trebali ići svirati u nekom većem prostoru. No, mi smo oduvijek bili klupski bend. Volimo taj neposredni kontakt s publikom, svirku bez ikakvih scenskih kerefeka i trikova. Sada se to toliko zakotrljalo da smo i sami postali svjesni da moramo slomiti i zasvirati Dom sportova. Nije nam to prvi put na velikim binama, ali je prvi put da to radimo samostalno u svome gradu. Kad je taj dogovor pao, onda se logično nadovezalo da pozovemo kao predgrupe one koji su nam najbliži i s kojima smo već dijelili bine po drugim gradovima. S Marčelom smo zadnji put nastupali u prostoru sličnom našem Domu sportova, beogradskoj Hali sportova, kada nas je on ugostio. Vrijeme je za uzvratnu utakmicu! A Sassja je… pa Sassja je sjajna! Dugo nitko nije uzburkao regionalnu scenu kao ona kada se pojavila. I još ta zgodna poveznica da je Remi njoj gostovala na pjesmi. Morali smo je zvati! Sve u svemu, složili smo super program za Dom sportova 5. ožujka i uvjeren sam da će od prve do zadnje minute sve biti izvrsno!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 20:53