'ODGAJALA SAM KOMUNISTIČKU ELITU' Nevjerojatna priča žene koja je radila u Sj. Koreji

Većina informacija koje u svijet dopru o Sjevernoj Koreji, izuzev onoga što se u medije probije iz obavještajnih krugova, svjedočanstva su ljudi koji su uspjeli pobjeći iz zemlje, a oni u najvećem broju dolaze iz nižih slojeva tamošnjeg društva. Malo je podataka iz prve ruke o tome kako se stvarno osjeća elita i što ljudi bliski političkoj vrhušci doista misle. Američka spisateljica i novinarka Suki Kim, Južnokorejka koja je kao tinejdžerica s roditeljima prije 30 godina emigrirala iz Seula u New York, nedavno je, nakon što je pod krinkom profesorice engleskog jezika provela šest mjeseci podučavajući u Pjongjangu, izdala knjigu (“Without You, There Is No Us”) koja pruža rijedak uvid u život elite, djece najmoćnijih ljudi nacije. Suki Kim radila je na Sveučilištu znanosti i tehnologije u Pjongjangu (SZTPJ), najelitnijoj visokoškolskoj adresi, kako kaže “tamošnjem pandanu američkog MIT-a”. Riječ je zapravo o malom sveučilištu na kojem studira 270 isključivo muških studenata, redom sinova politički moćnih ljudi. Većina profesora na SZTPJ su stranci, i studenti i profesori žive u kampusu, u predgrađu Pjongjanga, i nije im dopušteno napuštati ga. Studenti nemaju kontakt čak ni s obiteljima kod kuće. Svi su pod stalnim nadzorom čuvara.

Puni respekta

“Ti mladići su crème de la crème Sjeverne Koreje. Nisam ih intervjuirala, živjela sam s njima. To je puno dublji uvid. Osim što sam ih podučavala, pola sam godine s njima jela tri obroka dnevno, igrala košarku... Iznenadila me podvojenost u njima. Bili su vrlo ljubazni, puni respekta, ponešto provincijalno naivni, iskreni. Dakle, dopadljivi i dragi, a istodobno gorljivi sljedbenici naslijeđa Velikog vođe, gotovo kao roboti. Tri puta dnevno stupali bi do menze poput vojnika, u koloni, pjevajući patriotske koračnice. Ti sinovi utjecajnih također žive u strahu. To je sistem izgrađen na strahu koji osjećaju svi, bez obzira na to pripadaju li vladajućoj vrhušci ili su seljaci daleko od Pjongjanga”, objašnjava u razgovoru za Jutarnji list.

O svijetu ne znaju gotovo ništa. “Jedan me je, primjerice, pitao drže li u Americi i šire da je naengmyun, njihovo nacionalno jelo, najbolje na svijetu. Mnogi nemaju pojma što je Eiffelov toranj ili Taj Mahal, neki misle da ljudi u Americi govore korejski, da je intranet, strogo kontrolirana mreža, isto što i internet. I makar studiraju znanost i tehnologiju, nemaju pojma kad je čovjek stupio na Mjesec. No, svaki od njih mogao je naizust recitirati kad je i za koliko Aljaska prodana Americi, bitnu im lekciju iz imperijalizma. Baš svi su čuli za ‘Prohujalo s vihorom’.

Dopuštena literatura

Valjda je to na popisu dopuštene literature jer prati rat Sjevera i Juga gdje na kraju pobjeđuje Sjever”, zaključuje.

Svako predavanje i knjige koje su koristili, prije toga je vlast provjerila i dopustila. Studenti su jako motivirani za učenje engleskog, no pisanje eseja im je bila noćna mora. Nisu mogli shvatiti strukturu te forme. “Objašnjavala sam im da će jednoga dana kao znanstvenici morati pisati radove u kojima će dokazivati svoje teze i teorije. No, u njihovu svijetu se nikad ništa nije argumentiralo jer je sve zapravo hir i naslijeđe Velikog vođe. Napisati tri do pet pasusa u kojima imaš tezu, uvod, razradu i argumente te zaključak bilo im je potpuno strano i teško shvatljivo”, navodi Suki Kim. Na pamet joj pada i sljedeći primjer: “Jednoga dana u menzi je bilo veselo. ‘Pobijedili smo Japan’, viknuli su uglas kad sam ušla. Njihov nacionalni tim u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo pobijedio je Japan, kažu. Utakmica je prenošena uživo, a studenti su mi puni ponosa govorili o korejskom igraču koji igra za Manchester United. Dan kasnije pogledala sam na internetu (kojem smo pristup imali samo mi, strani učitelji) i vidjela da je Sjeverna Koreja davno ispala iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Meč s Japanom bio je neka sasvim nevažna utakmica. Otkrila sam i to da nije prenošena uživo, snimka je puštena kad je režim bio siguran da je nacionalni tim odnio pobjedu. Našla sam i da ne postoji igrač iz Sjeverne Koreje koji igra za Manchester United. E sad, u svijetu u kojem su odrastali ti dečki, jasno da nisu mogli razumjeti što znači napisati esej, potkrijepiti nešto argumentima.”

Tajne bilješke

Knjiga se temelji na bilješkama koje je potajno vodila i pohranjivala na USB-u koji je skrivala u odjeći, ne usuđujući se ostaviti ga u svom apartmanu. Od trenutka kad je stigla u kampus do dana kad je odletjela iz zemlje živjela je u sveprisutnom strahu. Kako se nosila s njim? “Strah je postao integralni dio mene, ali nisam imala vremena razmišljati o tome. U Sjevernoj Koreji nemaš ni sekunde slobodnog vremena u kojem si sam, nema tamo privatnosti. To je neprepričljivo, iscrpljujuće. Konstantno te netko promatra, kao da živiš u akvariju. Ne znaš ni tko te sve promatra. Čuvari nadziru cijelo sveučilište, studente, profesore, studenti također motre jedni druge i profesore. Svaki obrok, svaki razgovor, svaki održani školski sat je pod lupom. Svatko može biti opasan. Naši uredi i apartmani bili su ozvučeni. Sve zgrade u kampusu su s obje strane povezane ostakljenim prolazima pa je svatko svugdje izložen pogledima. Ponekad sam se osjećala kao da ja, moja privatnost i osoba kao takva više ne egzistiramo. Taj bi me osjećaj pritiskao poput malja, klaustrofobično, na trenutke gotovo nepodnošljivo. Trenutke fizičke samoće, u mom apartmanu, ujutro i navečer, koristila sam za pisanje bilješki za knjigu. Bilo mi je važno da ne zaboravljam stvari. No, bilo bi pogrešno kazati vam da sam u tim trenucima, vodeći bilješke, nalazila olakšanje. Znala sam da će me, ako ih netko otkrije, proglasiti špijunom. Ako mi je išta donosilo olakšanje, onda je to bila moja vezanost za studente, privrženost koju sam osjećala za njih. Ta interakcija s njima, ljudski kontakt, neki trenuci s njima bili su jedino vrijeme kad bih zaboravila na strah. Za te mladiće sam se iskreno vezala, osjećala sam kao da su mi sinovi.” Nije joj, kaže, niti jednom palo na pamet da odustane od pisanja bilješki. “Od trenutka kad sam čula da planiraju osnivanje tog sveučilišta za elitu, 2008., i da će na njemu raditi stranci, planirala sam i tražila način kako da dođem tamo i dobijem posao. Znala sam da, ako odem tamo, moram napisati knjigu.”

Strašan konflikt

Što je naučila o ljudskoj prirodi? “Na neki način, ti mladići nisu bitno drugačiji od 19-godišnjaka po svijetu. Jesu, jer su neprirodno zaštićeni, rastu u strogo kontroliranim uvjetima. No, to ih je možda učinilo iskrenijima i naivnijima u puno stvari. S druge strane, lažu cijelo vrijeme i režim ih zapravo tjera da lažu cijelo vrijeme. Sve građane. To je nevjerojatan konflikt koji imaju u svakodnevnom životu. Mogla sam razviti razumijevanje i empatiju za njih kako je vrijeme prolazilo.”

Osjećaju li sinovi elite, odrasli u svojevrsnom socijalnom laboratoriju do kojeg ne dopiru bitne vijesti ni iz vlastite zemlje ni iz svijeta, da je nešto ozbiljno čudno i pogrešno u Sjevernoj Koreji? “Neki da, makar mi to nitko od njih nikad nije otvoreno kazao. Većina ih nema pojma, u to sam uvjerena. Dobro sam upoznala te dečke, mogla sam prepoznati kada bi mi neki od njih lagali ili kad su bili iskreni. Čak i ako su znali, nisu smjeli to pokazati jer sumnja u sistem znači smrt u toj zemlji.”

Suki Kim je u Sjevernoj Koreji boravila 2011., bila je to 100. obljetnica rođenja Kim Il-sunga, Velikog vođe, i tome u čast vlasti su zatvorile sva sveučilišta, a studente poslali na gradilišta. Jedino sveučilište koje je te godine nastavilo s radom bilo je ono na kojem je predavala naša sugovornica.

Smrt vođe

Slučaj je htio da je dan prije nego što se trebala vratiti kući umro Kim Jong-il, Dragi vođa. “Nisam se uspjela niti pozdraviti sa studentima. Vjerujem da u toj zemlji ima ljudi koji su se radovali smrti diktatora, pogotovo oni koji su izvan Pjongjanga, no svi koje sam ja vidjela bili su iskreno potreseni. Studenti su to jutro za doručkom izgledali kao da su ridali cijelu noć, imali su grozne debele podočnjake, kao da im je duša isisana. Taj dan sam shvatila koliko je moćan režim. Prije sam kao novinarka intervjuirala izbjeglice iz Sjeverne Koreje i svi su mi govorili da ljudi lažu, da se pretvaraju da im je stalo do vođa, ali ono što sam ja vidjela je iskrena tuga. Jasno, to su bila djeca roditelja povezanih s vlašću.”

Rat između Sjeverne i Južne Koreje trajao je tri godine i završen je primirjem 1953. “Iako ga povjesničari ponekad nazivaju ‘zaboravljenim ratom’, niti jedan Korejac do danas ništa nije zaboravio. Čak ni mi rođeni nakon rata. Mnoge obitelji ostale su razdvojene ratom i artificijelnom granicom na 38. paraleli. Cijela nacija tu tugu nosi u sebi. Mamina brata nikad nisam srela. Imao je 17 godina kad su ga zatočili vojnici Sjeverne Koreje, nikad poslije obitelj nije čula za njega. Možda je i danas tamo, živ. Ta neizvjesnost je moju baku gotovo otjerala u ludilo. Progoni i moju majku. I ja to nosim u sebi. Puno je obitelji koje se nadaju da su njihovi najbliži i danas živi, a ne mogu do njih. Ta čežnja, čekanje i tuga razboljela je cijelu naciju. I to ide kroz generacije. Udaljeni smo od naših možda samo stotinjak kilometara, a čekamo na susret cijeli život. Zamislite majku koja se odbija preseliti u novu kuću jer čeka sina kojeg je zatočio Pjongjang, želi biti sigurna da će je naći ako pokuca na vrata. Od Pjongjanga do Seula samo je tri sata vožnje i toliko patnje između nas... Tu istu priču mogli bi ispričati i mnogi u Sjevernoj Koreji, kad bi im bilo dopušteno. Zato sam htjela napisati knjigu o ljudima Sjeverne Koreje, a ne o ideologiji i režimu o kojem svi znamo.”

Božanska figura

Ima li što pozitivno u Sjevernoj Koreji što bi Amerika mogla naučiti od njih? “Ta pristojnost, respekt prema starijima koji imaju tamošnji studenti, to nije pravilo među američkim studentima. Mislim da to ne dolazi samo iz straha, nego velikim dijelom iz tradicije koja je prisutna u većem dijelu Azije.”

Suki Kim ne misli da će se u neko skoro vrijeme diktatura urušiti. “Vojska vodi zemlju. Najgore je što ta diktatura nije nametnuta samo fizičkom silom, nego je desetljećima uštrcavana u glave ljudi. Ljudi krivo misle da Sjevernu Koreju vodi Kim Jong-un, zapravo njega iskorištava vojska, kao što je koristila i prijašnje vođe. On je za obične ljude poput božanske figure. Dakle, imate tu jaku emocionalnu kontrolu nad ljudima i imate fizičku kontrolu. Studenti, primjerice, uopće nemaju slobodnog vremena. Shvatite to vrlo doslovno. Od 5 ujutro pa do odlaska na spavanje imaju obaveze, beskrajan niz obaveza - propagandna predavanja, sastanke... Kad imate takvu kontrolu u svim porama zemlje, ne vidim kako se stvari mogu mijenjati nabolje. Ali, ako dođe do revolucije iznutra, to mora biti potpomognuto izvana. Jer, unutra je brutalnost omamila sve.”