ODABRAO ALEKSANDAR DRAGAŠ

ODABRAO SALE DRAGAŠ: Najbolji inozemni albumi 2012: 'Blunderbuss' Jacka Whitea

Dileme nema. Na top listama najprodavanijih, što znači legalno downloadanih pjesama - čime je format singla doživio pravu renesansu - rocka nema ni u tragovima! Tamo uglavnom skakuću utegnuta tijela mladih dance-pop i R&B pjevačica te njima srodnih kolega, uključivši jesenas dominantnog korejskog repera umjetničkog imena Psy čiji je “Gangam Style” poharao planetu.

Bacite li se u potragu za najboljim albumima godine, “mam se druga slika kaže”! Bez rocka dakako, u najširem mogućem smislu tog, gotovo šest desetljeća starog pojma - teško možete sastaviti iole relevantnu listu istih. Frapantna je i razlika u godinama između vladara liste najtraženijih singlova i vlasnika najboljih albuma godine čijim gornjim dijelom dominiraju zreli autori i majstori kantautorskog zanata, neki od njih dovoljno stari da u Zagrebu od Bandića dobiju besplatan pokaz za autobus i tramvaj. Naravno, ima na ovoj listi simpatičnih, zgodnih, pa i sjajnih mladih, pretežito indie-rock bendova (koji se ne libe stapanja s elektronskim teksturama) i kantautorica.

Springsteen je ponovo poharao stadione, isto se sprema učiniti i iduće goidne, a čeka se hoće li to učiniti i Stonesi. Mnogi maštaju i o reunionu Zeppelina, ali to je samo usferi mašte, no u vrijeme ageisma zgodno je vidjeti i čuti kako rock (još) može biti velika umjetnost i lukrativan posao starijih izvođača, baš poput književnosti, filma i slikarstva, odnosno jazza, bluesa i countrya. I što bi bilo lošeg u tome da rock završi poput jazza i bluesa? U malim klubovima, prestižnim dvoranama i s potporama institucija kulture. No, još smo daleko od toga. Rock se igra i na stadionima i na velikim livadama, mladih bendova kao pljeve, a i dovoljno je otići po europskim open-air festivalima i uvjeriti se kako je (indie) rock vrlo profitabilna grana popularne glazbe, mada u koncertnom biznisu sve važniju ulogu imaju razne vrste elektronske glazbe čemu svjedoči i invazija DJ-a i festivala Outluk, Hideout, Garden i Ultra na Jadran. Njihovim akterima i posjetiteljima albumi uglavnom nisu interesantni, ali u rijeci electro-popa još se može naći pokoji grumen zlata. U doba tableta i pametnih telefona pojavila se i plejada folk-rock klinaca koji se s akustičnim gitarama doimaju svježima kao što je 1962. godine publici svježim bio Dylan koji je točno pedeset godina nakon debija ponovo snimio jedan od najupečatljivijih albuma godine. Drugi, pak, elektroniziraju i raznim drugim sastojcima obogaćuju indie-rock ili cijepe indie-pop na R&B što također daje zanimljive rezultate. Kao i obično, sastavljaču ove liste najboljih albuma bitnija je ljepota, intrigantnost, umjetnička vrijednost i trajnost nečije glazbe od njezine komercijalne težine na kojoj je izgubio hip hop - oko čega nitko ne diže paniku.

Naklade CD-a i dalje padaju, ali sporije nego ranije pa i danas nose solidan prihod diskografskoj industriji. Nadajmo se da će album kao umjetnička forma preživjeti eventualni odlazak CD-a u ropotarnicu povijesti, no kao posljednje provjere nekih albuma već radim “via YouTube” jer je tako jednostavnije. Zašto, onda, ne bismo legalno uživali u blagodatima cjenovno povoljne pretplate na download i/ili on-demand streaminga, odnosno a'la carte “muzikovod” ili “glazboteku” nalik pretplati na kablovsku TV? Neki od nas će i tada skupljati nove LP ili CD albume kojih je i 2012. godine bilo nekoliko tisuća previše. Stoga, neka vam i ova lista posluži tek kao jedan od orijentira ka mogućim najboljim albumima 2012. godine na legalnim i ilegalnim zapisima čemu će se diskografska industrija već jednom morati prilagoditi i svoja prava početi štititi na drukčiji način. Usput, čuo sam da je jedan lik ove godine skinuo 840 novih albuma, ne računajući reizdanja, kompilacije i live izdanja, a to je tek djelić ponude. Pa sad vi sve to svedite na listu od 75 ili 50 najboljih i onda ih još poredajte po dojmu umjesto po abecednom redu. Uši mi izgorjele, mozak zakuhao, kičma zaštekala, ruke ukočilo... Želi li netko iduće godine raditi ovaj posao umjesto mene?

1. Jack White: Blunderbuss

“Blunderbuss” se doima poput presjeka dionica koje je Jack prevalio do sada; od obrade blues standarda “I'm Shakin'” Little Willie Johna i arhivskog countryja u naslovnoj pjesmi preko “Sixteen Saltines” koja zvuči kao da je sišla s “Elephanta”, hommagea pijanisti Jamesu Bookeru i njuorlinškom rhythm & bluesu u “Trash Tongue Talker”, do još jednog mjerenja snaga s najvećim sinovima rock'n'rolla, pa čak i stadionskim te prog-rockom 70-ih, ali i ponovnog poigravanja s predratnim vodviljskim i hillbilly idiomima, ponekad u istoj pjesmi. Uz tu stilističku potkovanost i fascinantnu sposobnost eklektičnog uskakanja u žanrove, unutar zadane tri-četiri minute s tek tri-četiri instrumenta, White je dovoljno uvrnut, autorski jak i inovativan da sve te stare stvari učini originalnijima, svježijima i inovativnijima od mnogih djela onih izvođača koji se ježe bilo kakve glazbene prošlosti ili smatraju kako ona eventualno počinje s njihovim tinejdžerskim fascinacijama. “Blunderbuss” je doista poput rollercoaster vožnje u nekom imaginarnom blues, country, folk, vodvilj, R&B i roots rock lunaparku, odnosno još jedna sinteza velikih žanrova američke, odavno globalno razumljive i univerzalne glazbe.

Tematski, “Blunerdbuss” se može pojmiti i kao Whiteov “Blood On The Tracks”. Ljubav s Karen Elson je pukla, pale su ružne riječi, ostala je tuga i zajedljivost, a Jack sva ta stanja secira kao i Dylan na spomenutom remek-djelu iz sredine 70-ih. Zanimljivo, Karen nije pobjegla od čeprkanja po brodolomu vlastitoga braka, iznošenja prljavog veša i mračnih, uznemirujućih tema dojučerašnje intime, nego je bivšem suprugu kao prateća pjevačica otpjevala tri pjesme. Možda je već netko drugi, kako veli Jack, mazi po zamamnoj stražnjici koju je donedavno ljubio i obasipao zvučnim epitetima, ali njih dvoje uspjeli su ostati frendovi ili ponovo, kao nekoć Jack i Meg, brat i sestra. Naravno, to je još jedan dio uvrnutosti karaktera Jacka Whitea. Na noirovskom omotu fotografira se sa strvinarom koji kljuca po strvini njegove ljubavne veze, a onda mu objekt njegovih pjesama pristaje pjevati u njima. Može "Blunderbuss" biti i opća priča o prevrtljivim ženama koje nas mame svojim čarima, a onda ne utažuju našu požudu i muškarcima sklonima prevari i avanturama, ali može se shvatiti i kao osobna ispovijest Jacka Whitea o raspadu braka s Karen Elson, posve uklopiva u glazbeno-ljubavničku mitologiju Nashvillea s čijim se običajima White, očito, dobro srodio. Sjetimo se samo dueta o bračnim lomovima Georga Jonesa i Tammy Wynette. A propos Nashvillea, White je u pravu. Nije to tek sjedište country industrije, nego i dom nekih od najvećih glazbenih ličnosti Amerike posljednjih sedamdesetak godina. Uključivši Jacka Whitea koji “Blunderbuss” koncertno promovira s muškim bendom The Buzzards i ženskim sastavom The Peacocks.

2. Dr. John: Locked Down

Dan Auerbach iz The Black Keysa nije ogolio Dr. Johna i prikazao ga moćnom, ali ipak ruinom, kao što je to Rubin učinio s Cashom u “American Recordings” seriji nego ga učinio poletnim i razigranim, kao u ranim 70-ima. Nema govora o tome da je imitirao stil i zvuk Dr. Johna s njegovih legendarnih albuma iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih poput “Gris-Gris”, “Gumbo” i “In The Right Place”. Posrijedi je vanvremensko djelo kojem se istodobno može prilijepiti naljepnica retro, ali i prišiti etiketa moderno, baš kao i recentnim albumima Whitea, Dylana, Waitsa ili The Black Keysa. Auerbach savršeno poznaje veze i prečice između jazza i francuskog vodvilja, soul i ska glazbe, swamp rocka i Afrike, bluesa i reggaea, funka i hip hopa, a sve se to, uz neizbježnu voodoo magiju i buntovnost Dr. Johna koji više svira orgulje negoli klavir i marleyevski zaziva “rebeliju i revoluciju kao posljednju soluciju”, prelomilo na genijalnom albumu čiju je istodobnu gustoću i tečnost, koheziju stilske šarolikosti te bogatstvo zvuka u organskoj svirci teško dočarati tekstom.

3. Mark Lanegan: Blues Funeral

Na “Blues Funeralu” kojeg je uživo predstavio u zagrebačkom Pauku, najimpresivniji rock pjevač današnjice, kojeg je za soundtrack “lawless” unajmio i Nick Cave, fascinantno je umrežio gotovo sve glazbeno raznolike, ali vokalno uvijek unikatne i prepoznatljive postaje svog stvaralaštva u posljednjih desetak godina. Lanegan je i dalje opsjednut duhovima bluesa, gospodarima tame i demonima prošlosti, a kroz pjesme se probija kao da su olujno more na kojem u jedrenjaku skršenih jedara traži barem jedno, makar posljednje utočište. Na toj plovidbi on “krvari Muddy Waters”, hropće “grobarevu pjesmu”, leleče “elegiju St. Louisa”, ganja “fantazmagorični blues” i hvata “crni vlak koji nestaje”. Velika je stvar da je uopće živ, no ovakav album mogu iznjedriti sam ooni koji su se vratili iz svijeta sjena.

4. Bob Dylan: Tempest

Kad bi se tjeralo mak na konac, moglo bi se reći kako je “Tempest” manje uronjen u blues i rockabilly od “Modern Times” ili u jazz i country od “Love And Theft”, odnosno u tex-mex od “Together Through Life”, ali zamjetan je povratak folk naraciji. S gorljivom posvećenošću i zaigranim iščašenjima arhivskih žanrova koji su prethodili rock & rollu, “Tempest” je i religijski i osobni i politički album o izazovima pozne starosti i svijeta pred kolapsom. “Nisam još mrtav, moja zvona još uvijek zvone”, pjeva Dylan na “Tempestu” koji zvuči poput velike sinteze njegova tri prethodna albuma iz 21. stoljeća. Neka bude tako.

5. Bruce Springsteen: Wrecking Ball

Prilično uspješna sinteza glazbenih slika kakve je Springsteen s The E Street Bandom donio na albumima “Magic” i “Working On A Dream” te širokim potezima oslikane freske protestnih folk pjesama “We Shall Overcome: Pete Seeger Sessions” podebljana je stihovima koje je uputnije shvatiti kao Springsteenov obračun sa suvremenim kapitalizmom negoli kao još jednu pozivnicu za restauraciju urušenog američkog sna. Iza uznositog, stadionski moćnog refrena i stihova “gdje god se vijori naša zastava, mi brinemo za svoje” stoji i ona slika Amerike u kojoj “nema rada koji bi oslobodio duh”, “nema pomoći”, “konjica ostaje doma”, a građanin uporno kuca na “vrata iza kojih je dobro čuvani tron” politike i kapitala. Može li prekršeno obećanje biti obnovljeno, možemo li se izboriti socijalnu državu koja brine za svoje građane? Kako uAmerici, tako u Hrvatskoj.

6. Neil Young - Psychedelic Pill

“Psychedelic Pill” je pravi glazbeni trip za koji vam zapravo ne treba ni LSD, ni marihuana, ni bilo koja druga droga. Dovoljno je samo odvrnuti pojačalo i prepustiti se ljuljuškanju na valovima ove blagotovorne, hipnotične, slatke buke i podsjećanju na krasne dane u kojima nije bilo sramota snivati neki bolji svijet i vjerovati u društvo bolje i pravednije od ovoga u kojem živimo. Young je nepopravljivi sanjar, idealist, romantik i hipik i u tome jest ljepota njegovih misli i glazbe. Nevjerojatno je da netko 2012. snimi izvrstan dvostruki album sa samo devet pjesama od kojih su dvije duže od šesnaest, a jedna i od 27 minuta.

7. Van Morrison: Born To Sing: No Plan B

Turneja na kojoj je izvodio pjesme s legendarnog “Astral Weeksa” kao da je Vana Morrisona inspirala da snimi album koji atmosferom podsjeća na spomenuto remek-djelo te podjednako cijenjeni “Moondance” iz 1970. godine. No, “Born To Sing” je i najdžezerskiji Vanov album te najrječitiji obračun starog gunđala - često je u pravu - s kapitalizmom, pohlepom, elitama, medijima i vladavinom novca. Zapravo, Morrison je savršeno spojio teške, čemerne i gorke socio-ekonomske teme s crnim humorom, sartreovskim egzistencijalizmom i prekrasno aranžiranim melodijama na tromeđi swinga, bluesa i soula ponad kojih Vanov glas lebdi bez imalo napora.

8. Tame Impala: Lonerism

Perth je čak i iz zagrebačke perspektive Bogu iza nogu, ali to odavno nije prepreka za velika djela. Pogotovo ako se povežete s Daveom Fridmannom koji svako toliko s ovog ili onog kraja svijeta iskopa neke genijalce. “Lonerism” je drugi, nedavno objavljen i vrlo upečatljiv album Tame Impale, sastava koji zvuči poput mladih, luckastih zanesenjaka u misiji spajanja najluđih faza Beatlesa i The Flaming Lipsa il iBeach Boysa i MGMT. Psihodelija se ponovo pokazala izuzetno izdržljivim žanrom u kojem je i danas moguće iznjedriti nešto osobeno, zasljepljujuće lijepo i svježe.

9. Alt-J: An Awesome Wave

Svake godine pojavi se neki bend kojeg čovjek skuži s nekoliko mjeseci zakašnjenja pa se pita što mu bi. “An Awesome Wave” je, kako naslov sugerira, “prekrasan val” jednostavne, ali maštovito i ukusno posloženih sastojaka s nekoliko najudaljenijih zakutaka glazbenog svemira. Primjercie, kao da Fleet Foxes u podrumu Black Keysa sparite s Wild Beasts ili kažete folk bendu da s blues pjesmom napravi elektroniziran R&B. Na papipur možda zvuči blesavo, ali lijepo je ljuljati se na valovima debija ovog mladog benda iz Leedsa koji je osvojio i nagradu Mercury.

10. Jake Bugg: Jake Bugg

Premda će se poprilično boriti s naljepnicom “novi Dylan”, bilo bi nepošteno, njome prekriti druge osobine 18-godišnjeg “šerifa iz Nottinghama”. Primjerice, njegova zgodna osobina je da u “retro-folk”, ako ga baš tako moramo nazvati, ubacuje suvremene indie-rock rifove u stilu Arctic Monkeysa, lennonovsku i gallagherovsku crtu za melodije, kombinacije folka i psihodelije nalik The Coralu ili folka i rockabillyja, odnosno skifflea koji je utjecao na Beatlese. Teško se i odučiti je li Jake uvjerljiviji u prelijepim baladama poput “Someone Told Me”, “Country Song”, “Broken” i “Note To Self” ili u pjesmama koje pršte energijom poput “Trouble Town”, “Lighning Bolt” i “Two Fingfers”.

11. Bobby Womack: The Bravest Man In Universe

Bobby Womack - posljednji soul man, kako sam sebe naziva možda nije najhrabriji čovjek u svemiru, ali fakat treba imati kuraže i znanja da kao pjevač u poznim godinama, nakon više od četiri desttljeća solo karijere, snimiš ovako moderan album na kojem se sudaraju kurentni londonski stilovi plesne elektronske glazbe i stara škola soula. Sličan je trik pod istom prducentskom palicom Richarda Russella i za istog izdavača (XL) primijenio pokojni praotac rapa Gil-Scott Herron na posljednjem albumu “I'm New Here”, no čini se kako je Womackov “The Bravest Man In The Universe” još impresivniji.

12. Frank Ocean: Channel Orange

Nije sav današnji R&B gnoj i američka inačica turbo-folka. Svako toliko u tom se žanru objavi i avangardno djelo koje setira nove trendove. Takav je slučaj s drugim albumom senzibilnog pjevača Franka Oceana koji je prošle godine online objavio svoj mixtape “Nostalgia, Ultra”. Ocean je sada štićenik Def Jama, a njegov prvi regularni album intrigantan spoj soul tradicije, antiknih orgulja i ultramodernih nokturalnih produkcijskih atmosferalija nalik onima kakve nam je prošle godine priuštio dubsteper James Blake. Suptilan, ultramoderan, najkvalitetniji R&B album dekade. Klasik.

13. Brian Eno: Lux

Umjesto glazbe zasnovane na korištenju ritmičkih uzoraka pohranjenih u kompjuteru čija je gotovo jedina namjena ples u disco klubu, “Lux” je elektronski album za kojeg Eno kaže da može “nagraditi pažnju slušatelja, ali bez striktnog zahtijevanja slušanja”. Nije za ples, ali jest komad ambijentalne i uvjetno rečeno retro-futurističke elektronske glazbe koja meandrira, mutira, prelijeva se iz jedne teme u drugu pa čak i izobličuje osjećaj za vrijeme i prostor. Moguće je i da se percepcija samoga djela mijenja ovisno o tome da li ga slušate uz mnogo sunca ili za depresivno sivog dana i u kojoj ga prostoriji slušali, a aplikacija za iPhone je toliko genijalna da mi je prvi put palo na pamet da kupim tu spravu.

14. The xx: Coexist

“Coexist” je poliranje postupaka s prvijenca “xx” nagrađenog Mercury Prizeom, odnosno uspio pokušaj da se minimalističkom i ukusno elektroniziranom indie-pop glazbom dočara unutarnja dramatičnost ljubavnika na rubu raspada. Tišina ponovo igra podjednako veliku ulogu kao i note u produkciji Jamieja ili riječi i glasovi Romy i Olivera. “Coexist” je prekrasan album i zapravo je izvrsno što The xx nisu mijenjali gotovo ništa u odnosu na eponimni prvijenac s kojim su iznašli dobitnu formulu samosvojnosti i prepoznatljivosti. Možda njihova glazba nije za velike pozornice, ali slušati je u mraku vlastite sobe jako je lijepo jer atmosferom, a ne postupcima ili citatima, podjseća na najsenzibilnije velikane post-punka.

15. Grizzly Bear: Shields

Iz godine u godinu ovaj intrigantni bruklinški bend raste, a sad je na trećem pravom albumu zasjao punim sjajem. Slatke, tugaljive, nježne, a ipak moćne, prostrane i uznosite ‡ takve su melodije Grizzly Beara čiji članovi lakoćom pomiruju svjetove Fleet Foxesa i TV On The Radio. Kad biste stavili revolver na čelo članova Radioheada i rekli im neka naprave folk ili americana album, možda bi izašli s nečim nalik “Shieldsu” koji je podjednako i avangardan i konzervativan, ali možda baš na to msukobu počiva njgova ljepota i snaga.

16. Django Django: Django Django

Ako se ne varam, edinburški Djanjo Django bio je prošle godine na listi onih debitanata koje je valjalo imati na oku ili pri uhu u 2012. Povjerenje je opravdano “malim velikim” art-rock albumom, efektnim i skladnim, no zapravo zviznutim djelom na kojem manirom vrhunskih minimalista zgodno spajaju pop-psihodeliju i surf-rock modernijim sazvučjima od post-punk do elektronskih tekstura, a da taj spoj izgleda logično i skockano, ali i zabavno i otkačeno. Naizgled proturječan bend s rješenjima za koje se čovjek pita kako ih se nitko nije ranije sjetio. Kao da su Franz Ferdinand preko Talking Headsa nabasali na Crosbyja, Stillsa i Nasha pa malo opleli po gitarama i sintisajzerima.

17. Green Day: Uno! Dos! Tre!

Green Day, čiji stil počiva na premisi punka kao jednostavne pop glazbe s glasnim gitarama i žustrim ritmom, prisjetili su se kako su to nekoć radili ne samo prvaci punka 70-ih nego i Beatlesi, Stonesi, The Who, Kinksi, Byrdsi, Beach Boysi, Yardbirdsi koji su albume sredinom 60-ih objavljivali kao na tekućoj traci i potom odvalili hitmejekrski niz od tri albuma za kojeg je tešpko reći koji je bolji. Sva tri su pala! Na listu najboljih albuma. Ako si panker, nema težeg zadatka u glazbi od dostojnog starenja u javnosti i sazrijevanja no to je problem kojeg su Green Day ne jednom nego tri puta u manje od pola godine riješili - bez problema.

18. Bob Mould: Silver Age

Kao za vraga, kad se koncem ljeta pojavio “Silver Age”, nije bilo rubrike da vam poručim kakvu je zvijer od albuma snimio sad već sjedokosi, oćelavjeli i sjedobradi, 52-godišnji novi album Bob Mould. Jebeno je jasn okako korijeni prekrasne buke Boba Moulda počivaju u hardcore punku i ostavštini njegovog nekadašnjeg benda Husker Du, ali i talozima klasičnog rocka kojim su zavladali Foo Fighters, a čiji je šef Dave Grohl za gosta na “Wasting Light” pozvao Moulda. Odvrnite na jedanest, skačite do plafona i lupajte glavom u zid. Bolje to nego fitness.

19. Cat Power - Sun

Što pobogu jedan house producent ima raditi s američkom kantautoricom kojoj su Dylan, Hank Williams, Patti Smith, Joni Mitchell i PJ Harvey te folk, blues, soul, punk i country-rock do sada bili bliži od bilo kojeg žanra plesne elektronske glazbe ili hip-hopa s kojim efektno graniči zaključna, dubom i bluesom natopljena skladba “Peace And Love”? Hm, možda najefektniji album karijere i estetski ukusno djelo na kojem je do izražaja došao i utjecaj abrazivnijeg zvuka synth-popa, post-punka i neo-psihodelije ranih 80-ih. Zloporaba alkohola, mentalna iscrpljenost, psihički slom, autorska blokada, a na koncu i raskid šestogodišnje ljubavne veze s glumcem Giovannijem Ribisijem ipak nisu zaklonili sunce.

20. Sharon Van Etten: Tramp

Nije ova djevojka iz New Jerseya slučajno svrstana do Cat Power, a i volio bih je upoznati s Ninom Romić. Obje, pak, imaju manje sreće od Laure Marling koja sa srodnim pjesmama lakše dolazi do vrhova. Sharon je duže od godinu dana, nakon raskida ljubavne veze, bila bez stalne adrese, a iskustvo skitanja pretočila je u bolno tužan album “Tramp” u produkciji Aarona Dessnera iz The Nationala. U neku ruku “Tramp” zvuči i poput priča Patti Smith o odlasku iz New Jerseya u New York, samo što Sharon svoje pjesme zaogrće country-folk/indie-rock ruhom i pjeva zvonkijim, višim i nježnijim glasom. Možda da je pozovemo u Zagreb i udomimo?

21. Alabama Shakes: Boys & Girls

Athens, i to ne onaj iz Georgije nego ovaj iz Alabame teška je zabit iz koje su do gotovo samog vrha britanske top liste najprodavanijih albuma stigli gotovo nepoznati Alabama Shakes iza kojih ne stoje multinacionalna kompanija, veliki novac i jak marketing nego neovisni Rough Trade. Uspjeh je još veći ako znamo da stil Alabama Shakesa počiva na vintage soulu iz Muscle Shoalsa, Alabama. Izgleda da se taj rock'n'soul destilat dopao publici koja je već zavoljela Duffy, Adele i Amy Winehouse u pop glazbi pa Detroit Cobras, Sharon Jones i Eli Paperboy Reeda u rocku te Raphaela Saadiqa i Black Joe Lewisa u R&B glazbi. Usto, Alabama Shakes su se s debi albumom “Boys & Girls” pojavili i u pravom trenutku; malo nakon uspjeha “El Camina” The Black Keysa i ugasnuća The White Stripesa.

22. Lana Del Rey: Born To Die

OK, nije njezin album savršena cjelina, ali taj retro-pastiš baroque-pop melodija, štrajhova gudača i raskošnih twang-gitara, podloženih trip-hop i R&B ritmovima, prilično je efektna prostirka za Lanin glas i stas kojim izluđuje mušku publiku. Lana pjeva o onome za čime žudi, a to su ljubav, strast i bijeg, makar i od prilično ugodne svakodnevice. Ipak, način na koji pjeva o “gangsterima” i “sponzorima”, o novcu i bogatstvu ili se uživljava u ulogu ženskih stereotipa iz noir-trilera nekako ne sugerira da je to ispravan i poželjan način života. Glas urokane ljepotice ranjenog srca, koja kao da bez valijuma i viskija ne može proći dan, sugerira kako je razočarana muškarcima iz svoga života kojima su bitnije video-igre i kokain.

23. Julia Holter: Ekstasis

Taman kad pomisli kako je za neko vrijeme miran s novim kantautoricama, iznenadi ga Julia Holter iz Los Angelesa čiji drugi album “Ekstasis” zvuči podjendako blisko Joanni Newssom i Laurie Anderson. U osnovi su folk melodije otpjevane sopranom, no procesuiranje vokala i glazbe tu osnovu odvodi prema nekim čudnijim sferama psihidelične elektronske glazbe koja me podsjetila i na već zaboravljeni bend White Noise samo što “Ekstasisa” za razliku od njihova antologijskog djela “Electric Storm” nema ništa košmarnoga u sebi. Samo slatki snovi. Rado bih ovaj CD poslao Bjork. Da se malo prijsjeti kako je moguće raditi krasnu glazbu ispunjenu suštinom.

24. Leonard Cohen: Old Ideas

Depresija, patnja, bol, žal i smrt su tu, ali iz Cohenovih pjesama još nisu otišle žudnja, ljubav, seks ili religija, mizantropija i strast za pisanjem,. Uz obilje crnog humora, autoironije i cinizma, a bez sintisajzera i aranžmana koji svojedobno baš i nisu pristajali njegovom dubokom glasu i načinu skladanja, “Old Ideas” je zapravo klasičan Cohenov album. Uvelike utemeljen na orguljama i gospelovskom ugođaju te na arhivskim obrascima bluesa, jazza, folka i countryja te okušavanju u žanru kojeg pomalo nespretno zovemo gotičkom americanom, uz još jedan naklon europskoj glazbenoj tradiciji. Za pjesnika koji se u popularnoj glazbi odvujek osjećao staro, Cohen je na “Old Ideas”, poput Dylana na relativno srodnom albumu “Modern Times”, uzeo ulogu starog mudraca.

25. Patti Smith: Banga

Između zaključne pjesme, obrade “After The Gold Rush” Neila Younga o ekocidu koji smo počinili Zemlji i početne, podjednako emotivne “Amerigo” o potrazi Vespuccija za koncem 15. stoljeća još novim i neotkrivenim svijetom kojeg će ljudi nazvati Amerika, Patti je sabila niz opservacija o tome dokle smo se doveli kao civilizacija. U desetominutnoj “Constantine's Dream”, nazvanoj po slici Pierra della Francesce koji je umro istoga dana kad je Kolumbo otkrio Ameriku, Patti doslovce prepričava svoj san u kojem Francesco nariče nad ranama Zemlje koju sustavno uništavamo kako god znamo i umijemo. Ljepotu na albumu na kojem su Patti podršku pružili njezin pouzdani trio (Tony Shanahan, Jay Dee Daugherty i Lenny Kaye), Tom Verlaine iz Televisiona, Jack Petruzzelli, Johnny Depp te Pattini sin i kćer Jackson i Jesse Paris, zastupaju umjetnost, ljubav i kroza njih potraga za boljim društvom.

Divine Fits - A Thing Called Divine Fits

Liars - WIXIW

Dirty Projectors - Swing Lo Magellan

Of Monsters And Men - My Head Is An Animal

Neneh Cherry & The Thing - The Cherry Thing

Swans - Seer

Dinosaur Jr - I Bet On Sky

ZZ Top - La Futura

Turbonegro - Sexual Harassment

Japandroids - Celebration Rock

Cloud Nothings - Attack On Memory

Best Coast - The Only Place

Beach House - Bloom

Tribes - Baby

Bill Fay - Life Is People

Jamey Johnson - Living For A Song: Tribute To Hank Cochran

Dwight Yoakam - 3 Pears

Norah Jones - Little Broken Hearts

Iris DeMent - Sing The Delta

Band Of Skulls - Sweet Sour

Jon Spencer Blues Explosion - Meat + Bone

Ty Segall - Twins

John Murry - The Graceless Age

Richard Hawley - Standing At The Sky's Edge

Paul Weller - Sonik Kicks

Lambchop - Mr. M

Calexico - Algiers

Giant Giant Sand - Tucson

Mark Knopfler - Privateering

Amadou Y Mariam - Folila

Mala - Mala In Cuba

Orbital - Wonky

Hot Chip - In Our Heads

The Avett Brothers - The Carpenter

Mumford & Sons - Babel

The Gaslight Anthem - Handwritten

Spiritualized - Sweet Heart, Sweet Light

Soulsavers - The Light The Dead See

Beth Jeans Houghton - Yours Truly, Cellophane Nose

David Byrne & St. Vincent - Love This Giant

Carolina Chocolate Drops - Leaving Eden

The Bryan Ferry Orchestra - The Jazz Age

Diana Krall - The Glad Rag Doll

Andrew Combs - Worried Man

Cody Chesnutt - Landing On A Hundred

Justin Townes Earle - Nothing's Gonna Change The Way You Feel About Me Now

John Mayer - Born And Raised

Gossip - A Joyful Noise

Crystal Castles - III

Grimes - Visions









Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 21:30