'Obožavam nogomet i vatreni sam navijač splitskog Hajduka, pa se još i danas naježim kad se sjetim pobjede nad Zvezdom 6:1'

Kada u Vatikanu odluče imenovati novog biskupa u nekoj lokalnoj crkvi, gotovo ništa nije prepušteno slučaju.

Naime, osim skautiranja pojedinih kandidata za biskupski položaj, velika važnost daje se i, na prvu, nebitnim detaljima.

Jedan od takvih detalja je i datum kada će se urbi et orbi objaviti ime nekog novog biskupa.

Da se o tome uistinu vodi briga, pokazuje i prošlotjedno imenovanje novog gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića (63), prvog karmelićanskog biskupa u Hrvatskoj.

Naime, njegovo imenovanje objavljeno je prošlog ponedjeljka, kada se liturgijski slavio blagdan Blagovijesti odnosno Navještenja Gospodinova.

Isto tako, upravo je blagdan Navještenja naslovni blagdan katedrale u Gospiću.

Osim toga, Gospa od Karmela je i zavjetni blagdan u gradu Senju.

Otac Zdenko Križić kaže mi je kako je o tim detaljima i sam duboko razmišljao.

- Čini mi se da je blagdan Navještenja moj blagdan. Bavio sam se tim Marijinim pitanjem “kako će to biti kada ja ni muža ne poznajem”, pa su mi kroz glavu sada prolazile misli “kako će to biti kada je ni biskupiju ne poznajem”. Učinilo mi se da je to na neki način moj blagdan - kaže mi Križić koji je karmelićanin odlučio postati kao 14-godišnji dječak iz Johovca, u župi Foča kod Doboja u Bosni i Hercegovini. Bio je rimski student, prvi provincijal hrvatske karmelske provincije svetog Oca Josipa, generalni vikar karmelskog reda, a od 2012. godine i rektor karmelićanskog međunarodnog zavoda Teresianum u Rimu. Bio je i odgajatelj sjemeništaraca, a završio je i studij duhovnosti.

Ipak, početak razgovora bio je rezerviran za - nogomet.

Vaš dobri prijatelj Anto Knežević, sada prior karmelićanskog samostana u Splitu, s kojim se znate još od vremena sjemeništa, rekao mi je da ste veliki zaljubljenik u nogomet.

- A to je moja velika ljubav još odmalena. Nogomet mi je bio u krvi, a igrao sam ga do prije pet godina gdje god se pružila prilika. Sada imam problema sa srcem pa uživam samo u gledanju utakmica.

Prior Knežević kaže da ste u vrijeme studija na Terasianumu u Rimu plijenili pozornost ostalih studenata i svećenika zbog nogometnog umijeća.

- Imali smo uistinu dobru ekipu tada. Tri godine zaredom bili smo prvaci na prvenstvima papinskih sveučilišta i u tom razdoblju nismo izgubili utakmicu. Dva puta sam bio najbolji strijelac. Oni koji su dolazili na studij poslije mene znali su se šaliti kad bi me sreli i govorili mi kako me u Rimu baš i ne pamte po pobožnosti, koliko po nogometu (smijeh).

Isto tako, čuo sam da ste i veliki navijač Hajduka.

- Navijao sam za Hajduk odmalena. Bile su to šezdesete i Hajduk je onda bio slab. A počeo sam navijati za taj slavni kub jer su moj otac i brat navijali za Dinamo. Morali smo biti različiti kako bismo se mogli međusobno natjecati, svađati ili izazivati. Kako je Hajduk tada bio slabiji, jer su u Dinamu igrali zvijezde poput Zambate, Jerkovića, Belina, Ramljaka, ja sam uglavnom ispaštao. To se promijenilo 70’-ih kada je na našu klupu došao Tomislav Ivić.

Kojeg ste igrača posebno cijenili?

- Iz Hajduka sam volio Andriju Ankovića. On je bio vrhunski napadač. Volio sam Hlevnjaka, Žaju, Cuzzija, Nadovezu. Kasnije Jerkovića, Šurjaka, Peruzovića, Buljana, kada su počela naša bila vremena. Od mlađih, svakako su tu braća Vujović i Alen Bokšić.

A vaš stil igre, kome ste bili najsličniji?

- Volio sam solirati, driblati, udarati lažnjake. Po analogiji nešto slično Blažu Sliškoviću. Ali samo po analogiji. Baka je ipak vrh.

Rekli su mi i da ste, kada ste mogli, često posjećivali Hajdukove utakmice.

- Da, bio sam na Starom placu i na Poljudu. Još i danas se naježim pobjede nad Crvenom zvezdom 6:1 u prijateljskoj utakmici u ljeto 1970. To je bila najava novog Hajduka. Najtužniji sam bio famozne 1976. godine kada smo odigrali 2:2 protiv OFK Beograda u zadnjem kolu, a Partizan pobijedio Olimpiju u Ljubljani u 94. minuti. To je bio poznati slučaj Maksimović. Prvak je postao Partizan. E to mi je bilo najteže.

Vaš red službeno se naziva red bosonoge braće Blažene Djevice Marije od gore Karmel. Što danas za karmelićane znači biti bosonog?

- Biti bosonog je asketski termin. To nije značilo da su oni bili bosonogi, već je to bio znak reforme, da se red reformirao. Bosonog nije značilo hodati bosih nogu, nego je označavalo one koji su preuzeli drugačiji stil života, koji su odlučili živjeti što je više moguće vjernost vlastitoj karizmi. Bosonog i danas znači biti reformiran. Reforma nije nešto što se dogodilo jednom, već nešto što mora trajati.

Znači li to onda da papa Franjo postavljanjem bosonogog karmelićanina za biskupa u Hrvatskoj želi reformirati Crkvu u Hrvata?

- Osobno ne vidim da se se preko toga želi poslati neka posebna poruka. Rečeno mi je da sam izabran jer imam iskustvo u poslovima oko vođenja reda karmelićana, jer sam već upravljao provincijom, jer sam vodio naš karmelićanski međunarodni Zavod. Napomenuto mi je i da sam izabran zbog duhovnosti, čime sam se bavio. Poznato im je bilo da je gospićko-senjska biskupija pretrpjela brojna stradanja za vrijeme vrata te kako je uz materijalnu obnovu važna i i ova duhovna. To apsolutno ne znači da se na tom području dosad nije radilo. Ali Crkva stavlja naglasak na to da bez duhovnosti nema transformacije, nema posebnijeg vjerničkog iskustva. Nama nije stalo samo da vjernici vjeruju da Bog postoji, nego je cilj da vjernici iskuse da Bog postoji. Da se susretnu s Bogom. Ne da samo nauče Boga, nego da ga dožive. A to bez jače duhovnosti neće ići.

Koliko znate o biskupiji u koju dolazite?

- Moram vam biti iskren i reći da malo znam. Naravno, čim su me obavijestili, počeo sam se informirati.

Statistika kaže sljedeće. Ima oko 90 tisuća stanovnika. Nešto više od 11 stanovnika živi na četvornom kilometru, imate 85 župa, a 49 svećenika. Od tog broja, 15 je redovnika. I sam biskup Mile Bogović nedavno je istaknuo kako je jedna od stvari kojom ne može biti zadovoljan stanje vjernika i svećenika u Lici, kojih je po njegovoj ocijeni malo.

- Tu statistiku sam i ja vidio. Očito je da postoji nerazmjer između broja župa i broja svećenika. Sigurno da prethodni biskup nije s tim zadovoljan. Ako jedan svećenik mora pokrivati dvije župe koje su često udaljene, onda to nije lako. Odsutnost je velika. Netko možda traži svećenika u svojoj župi, a on je otišao u posjet drugoj župi. Sigurno je da je tu prisutan i problem duhovnih zvanja. S time se treba suočiti. Što se tiče naroda, mi ne možemo zaustaviti iseljavanje. Iseljavanje je veliko jer mladi ne nalaze dostatne uvjete za solidan život. Tu smo nemoćni. Ali mi moramo raditi za one koji ostaju. Pa bile to samo starije osobe. Za njih se moramo žrtvovati. Ti krajevi su tako lijepi, ali se prazne. No kako možemo reći nekom čovjeku da ostane kada nema ništa i ne zna od čega će živjeti.

Tko je odgovoran za iseljavanje i kako to, ako već ne možemo zaustaviti, onda barem ublažiti?

- To je svakako posao države. Država mora naći zaposlenje tim ljudima. Bez toga nema ništa. S državom treba naći zajednički jezik i omogućiti ljudima da opstanu i da imaju pristojan život.

Kada su vas obavijestili da ste imenovani za gospićko-senjskog biskupa?

- Kad su me zvali, odmah sam posumnjao da se možda radi o imenovanju. Tada sam imao temperaturu i kada sam im to rekao, odgovorili su mi kako će to kratko trajati. Onda sam počeo razmišljati o tome da me možda zovu kao rektora s obzirom na to da sa mnom rade svećenici iz Afrike, Indije, Koreje. Pomislio sam da se možda interesiraju za nekog svećenika pa žele moje informacije. No čim sam došao, dočekao me tajnik Kongregacije za biskupe i pitao me imam li temperaturu. Rekao sam da imam. Onda je on meni odgovorio: Sad će malo porasti. Uđite. Odmah sam shvatio o čemu se radi.

Kako je tekao taj razgovor?

- Kardinal Marc Ouellet, prefekt Kongregacije za biskupe, već je imao Papin pristanak. Razgovarali smo neko vrijeme i ja sam mu navodio neke svoje osobne razloge zbog kojih sam smatrao da moj izbor na mjesto biskupa nije najbolji, da vjerujem kako ima i boljih kandidata. Kardinal je naveo kontra razloge smatrajući da moji razlozi nisu dostatni.

Koji su bili vaši razlozi? Ta čast nije svakom dana, a siguran sam da ima mnogih koji bi učinili sve da postanu biskupi. Koje ste razloge naveli?

- Da budem iskren do kraja. Kada bi se tu radilo o časti, da imam tri života tu čast ne bih prihvatio. To je odgovornost. Velika odgovornost. Borio sam se sam sa sobom. Hoću li moći odgovoriti dostatno tom zahtjevu? To su bili moji glavni problemi. Navodio sam razloge da ne poznajem biskupiju, navodio sam i zdravstvene razloge, navodio sam i svoje godine. Od trenutačnih biskupa nitko nije zaređen u mojoj dobi. Meni su 63 godine. Onda mi je kardinal rekao da imam pred sobom još 12 godina i da se za to vrijeme može mnogo toga učiniti. Nakon toga jednostavno Bogu nisam mogao reći ne.

Rođeni ste u Johovcu u franjevačkoj župi, a vi ste ipak odabrali karmelićane. Zašto?

- To je bilo slučajno, ljudski govoreći, no Bog je itekako u tome svemu imao svoje prste. Imao sam 14 godina i mjestom je prolazio svećenik karmelićanin. Budući da je moj brat išao u franjevce, pa zatim i izašao iz reda, otac nije htio da idem i ja. Župnik je bio franjevac i on mi je predložio karmelićane, o kojima ja nisam puno znao. No znao sam da želim biti svećenik. Moj otac je želio da budem kod kuće, da ostanem s njim. Protivio se mojem odlasku, no nije mi zabranio odlazak. Nekoliko puta me pozvao da se vratim kući, no mene je ipak više vukao svećenički poziv.

Kada je u vrijeme Domovinskog rata selo poharano, otac je s majkom i još jednim bratom izbjegao k meni u Remete. Uz njih, u samostanu smo smjestili i još 70-ak izbjeglica. Tada mi se otac povjerio: Zahvalan sam Bogu što nije uslišao moje molitve. Da me uslišao, ja danas ne bih imao gdje biti. Moj otac tada je shvatio da je Bog učinio ono što on tada nije mogao razumjeti.

Koji će biti vaši prvi potezi?

- Upoznati se sa svećenicima, upoznati njihove potrebe i mogućnosti. Bez toga ne mogu donijeti nikakvu odluku. A kad vidim koji su prioriteti, onda ćemo vidjeti dalje o mojim potezima. Zaista je o mojim prvim potezima rano govoriti.

Papa je dosadašnji pontifikat obilježio porukama milosrđa i pozivima da se izađe na periferiju. Biskupija u koju idete na neki način jest periferija, zbog sve manjeg broja stanovnika, sve većeg iseljavanja.

- Poslanje Crkve je odlazak na periferiju i tu se prije svega misli na one koji su zanemareni. Koji su ostavljeni, siromašni. U Lici ljudi nisu ostavljeni, ali pretpostavljam da ako mladi odlaze, ostaju osobe starije životne dobi. Pa i oni trebaju pomoć. I njima trebamo biti blizu. Ne možemo njima reći ne jer su se već ukorijenili u vjeri da su na sigurnom. I oni trebaju nas.

Vaše geslo bit će...

- Još ga nemam. Intenzivno razmišljam o mislima karmelskih naučitelja.