NOVA BANDIĆEVA GRADONAČELNICA 'Nikad nikoga nisam izdala, pa ni Bandiću nisam mogla okrenuti leđa i reći - neću'

Branim kulturu u skupštini, tim riječima Vesna Kusin započela je u petak rano ujutro prvi radni dan privremene gradonačelnice. Nakon burnog tjedna bivša ugledna novinarka i povjesničarka umjetnosti preuzela je vođenje grada, nakon što je iz Remetinca Milan Bandić uskratio punomoć Sandri Švaljek.

“Borac sam uvijek bila pa ću to biti i sada”, rekla mi je Vesna Kusin, dok je u petak još trajala maratonska sjednica Gradske skupštine. Dan ranije nije prošao prijedlog o odvajanju ureda za kulturu, čemu se Kusin protivila, a prvog radnog dana u novoj ulozi obranila je strategiju kulturnog razvitka danas.

“Učinit ću sve što je u mojoj moći za dobrobit grada i njezinih građana. Svaki od mojih životnih zadataka bio je na neki način specifičan i težak. Vjerojatno će ovaj biti najteži. No, sigurno je to novi izazov.”

Djelovala je mirno, bez neke posebne treme što se našla u posve novoj ulozi. Takav rasplet je zapravo i očekivala. Iako mi je svega dva dana prije rekla da je nitko nije kontaktirao, dok se naveliko nagađalo o Bandićevu potezu koji je uslijedio. “Ali, neću bježati od odgovornosti”, bila je kategorična i prije nego što joj je zagrebački gradonačelnik povjerio vodstvo grada.

Pitam Vesnu Kusin znači li preuzimanje “štafete” od Sandre Švaljek prije svega pokazivanje pune lojalnosti Milanu Bandiću? “Ma, pustite te priče ‘ona mu je lojalna’. Taj čovjek je mene i sve druge zvao u ekipu i tada nismo znali što će nas dočekati. Ali, ja nisam nikada nikoga u životu izdala, nikome nažao napravila. Ivo Sanader je godinu dana tražio od mene da preuzmem MSU, ali ja koja sam jedina dosljedno branila Snježanu Pintarić, ravnateljicu MSU-a, koja je bila nepravedno izložena huškačkim napadima, to nisam mogla ni htjela učiniti. Kada su još u Jugoslaviji željeli smijeniti Leu Ukrajinčik koja je vodila Umjetnički paviljon, zvali su me i nudili da preuzmem mjesto svoje kolegice. Rekla sam da to Lei ne mogu učiniti. I nisam.”

Tako, tvrdi, nije mogla sada okrenuti leđa ni Milanu Bandiću. “Reći mu, recimo, ‘e, to sada neću’. Pokušat ću raditi najbolje što znam.”

Kada je riječ o optužbama zbog kojih je Milan Bandić završio u pritvoru, Kusin smatra da ne postoje dovoljni dokazi. “Provodi se ono da si kriv dok ne dokažeš nevinost, a ne da si nevin dok se ne dokaže krivnja.” Po toj logici po kojoj su Bandić i neki njegovi suradnici odvedeni u Remetinec, uvjerena je Kusin, moglo bi tamo završiti pola države. “Ako se u Remetinec odvede čovjeka zato što je zaposlio petero ljudi, moglo bi se pogledati tko je sve i kako zaposlen u drugim institucijama i po toj bi logici mnogi trebali završiti u Remetincu. Ili da netko zbog 18.000 kuna slijedom ‘pogrešnih’ putnih naloga, u koje se ubraja i humanitarna gesta vožnje Mile Horvat dva puta u Beč na operaciju, završi u Remetincu. Po toj bi opet logici i gospođa Zlatar Violić trebala tamo završiti. Ja joj to ne želim, samo uspoređujem kriterije.”

Destabilizacija grada

Vesna Kusin tvrdi da sve što se sada radi ima za cilj destabilizirati grad. “Mi nastojimo da se to ne dogodi, iako su na djelu stalno neki spinovi, pa i medijski pritisci. Mislim da je i Sandri Švaljek bilo teško raditi u takvim okolnostima. Stalno su je vezali čas za SDP, čas za HDZ, za Josipovića, za koga sve ne. Ne smiješ se ni s kim pojaviti, popiti kavu, jer si odmah ‘njegov’. Nas dvije smo prije prodaje narcisa na Dan narcisa popile kavu u kavani Dubrovnik i odmah se kalkuliralo ‘koji je to znak Milanu Bandiću’.”

Kaže da je to prestrašno, jer cilj je ljude destabilizirati. “Ne možeš to mirno čitati u novinama, ili možeš, kao Bandić, reći ‘ja to odavno ne čitam’.” Pitam Kusin kakva joj je bila suradnja sa Sandrom Švaljek. “Korektna. Imali smo svako jutro kolegij, svaki dan smo razgovarale, a poslije je svaka odjurila za svojim poslom, od jutra do mraka. Naravno da nismo mogle biti kao Bandić, jer to nitko ne može biti. On može svakih petnaest minuta nekog primiti, to riješiti na brzinu, i potom biti na drugoj destinaciji. Ljudi su, naprosto, različiti. Sandra je to radila na jedan drugi, smireniji način i dobar je dojam ostavila na građane Zagreba. Ni ona i ja nismo jednake.”

Od Ive Sanadera do Nadana Vidoševića i sada Milana Bandića, uvijek se u istragama pojave famozne slike, koje gotovo zasjene sve drugo. Kada je riječ o Bandićevima, pronađenim u njegovoj vikendici, gotovo boljeg sugovornika o pravoj vrijednosti tih slika nije se moglo naći od povjesničarke umjetnosti Vesne Kusin, koja je u tom fahu, “oko slika”, godinama. “Stvarno bih o tome željela nešto reći. U vrijeme dok je bila kampanja pozvao nas je Bandić na svoj grunt. Došli smo jedno popodne i rekao nam je da možemo pogledati njegovu vikendicu iznutra. Ušla sam i tamo vidjela te složene slike i tada rekla: ‘To je sve zadnje smeće’.”

Kaže, bilo ju je gotovo sram gledati neke koje je Bandić dobio na poklon. “A sada netko govori o umjetninama! Kada je na televiziji išla vijest o Bandićevim slikama, u pozadini su bile Vidoševićeve. A što ljudi znaju, kažu, još jedan kolekcionar. Ma, Bandića ne zanima umjetnost koliko je crno pod noktom.”

Treći životni izazov Vesne Kusin, nakon dugogodišnje uspješne novinarske karijere i angažmana u struci, na kraju je ipak završio u politici. “Kada sam došla na Bandićev poziv, nisam razmišljala da ulazim u politiku, nego sam smatrala da idem kao stručan čovjek za taj resor. Da iskoristim svoje znanje i potencijale, jer sam bila onemogućena raditi u Klovićevim dvorima. Stavili su me u dokumentaciju, rekli su mi da nisam stručna i takve stvari. Dakle, imala sam alternativu ili tavoriti, što nije u mojim genima, jer mi je cijela familija radoholičarska, ili krenuti u novi izazov.”

Kusin kaže da zapravo i nije razmišljala da tim korakom ulazi u politiku. A politika joj je ipak uvijek bila “negdje blizu” i dok je bila novinar. “Dok sam radila u kulturnoj rubrici u Vjesniku, uvijek su mi govorili ‘divno, ti si mimo politike’. Ali ništa u ovoj zemlji nije mimo politike i uvijek je u svemu bila politika. Kroz cijeli život bavili smo se politikom ili se ona bavila nama.”

Tajna misija u Novi Sad

Sada samo malo više vidi kako to izgleda ‘iznutra’!

Još dok je bila novinarka, a kasnije i u Klovićevim dvorima, Kusin je pratila fama kako ima izuzetnu radnu energiju. “Znala sam u Vjesniku probdjeti noći i učiniti nemoguće. Recimo, kada su vraćene umjetnine iz Novog Sada u Vukovar, pratila sam konvoj, tajno, bez akreditacije, s autom koji je imao ćelave gume, po snijegu. Na putu sam bila pet dana, radila intervjue i navečer s kasetofona skidala rukom te razgovore. U petak sam se vraćala u Zagreb i oko Babine Grede su me zvali iz redakcije da usput napišem komentar, što sam i učinila, bez kompjutora, napisala i izdiktirala. Pred večer sam došla u Zagreb i odmah otišla u redakciju i za nedjeljni broj napisala tri intervjua, jedan veliki tekst o Branki Šulc koja je vodila operaciju povrata u ratu otetih umjetnina, kronologiju događanja s umjetninama od početka rata do povrata iz Novog Sada te reportažu o tom povratu i izložbi koja je odmah u jedan dan postavljena u teško oštećenom dvorcu Eltz. Pisala sam cijelu noć, cijelo jutro, sama opremila tekstove, potpise pod slike i sve prelomila do 15 sati, kad su stranice isporučene u rotaciju.”

To radoholičarstvo Kusin je pokazala i kada je bila ravnateljica Klovićevih dvora. “Sva ta tri posla, uključujući ovaj koji sada radim, uvijek sam obavljala s ljubavlju i strašću. Najgore je kada se dođe na posao i radi bez volje, s kamenjem u želucu. U Vjesniku sam u dvadeset i pet godina promijenila trinaest glavnih urednika i uvijek je sve išlo ispočetka, uz razne noževe u leđa. A svi su se čudili kako sam ujutro dolazila nasmijana na posao. Bacam te ružne stvari iza leđa i ne živim s njima, jer bih u protivnom mogla plakati od rođenja do smrti.”

Kaže, uvijek gleda naprijed. “Je li to naivno, ne znam. Ali samo se pozitivnom energijom može ići naprijed”. Pratio ju je i glas da puno traži od suradnika, pa je u vrijeme dok je bila urednica kulture bilo i suza kod njezinih suradnica. “Istina je da puno tražim od suradnika, od Vjesnika do galerije i sada tu.”

Nikad u minusu

Fotelja ravnateljice Klovićevih dvora ostat će Vesni Kusin doživotno u sjećanju. Činjenica je da su u “njeno vrijeme” bile sjajne izložbe, da je galerija bila puna života, ali ju je politika pokosila. “Da ne pričam u kojem sam stanju Klovićeve dvore zatekla, od neodržavanja nadalje. Klima nije radila petnaest godina i kada sam došla, to sam ljeto provela s majstorima, u tenisicama i bermudama u klima komorama. A istovremeno su me po novinama razapinjali da sam ‘sjela u fotelju’.”

Klovićeve dvore zatekla je na “pozitivnoj nuli”, a kada je odlazila, galerija je po poslovanju bila najbolja kulturna institucija u Zagrebu. “Ostavila sam kuću s milijun i osamsto tisuća kuna na računu. Tu sam ustanovu vodila kao svoju kuću, jer ako si doma dobar gospodar i znaš se pokriti, onda to moraš i na poslu. A nikada u životu nisam išla u minus.”

Spočitavali su Vesni Kusin i da je “hadezeovka” i da je dobrim dijelom uspjeh Klovićevih dvora trebalo zahvaliti tadašnjem ministru Boži Biškupiću koji je imao mnogo sluha za velike i značajne izložbe. “Hadezeovka nikada nisam bila, a s Biškupićem sam, valjda jedina iz te moje generacije, bila ‘na vi’. Kao i dandanas. Govorilo se da mi pogoduje, a postoje ljudi koji znaju da sam se krvavo borila da se odobre sredstva za neke velike projekte.” Odbili su joj jedne godine i tri noseća programa koji su galeriji donosili novac i reputaciju. “Vijeću, koje je donosilo odluke o tome koje će programe Ministarstvo podržati, a u kojem su sjedili i direktori drugih muzeja, rekla sam: ‘Gospodo, kada vi to meni odbijate, onda iz toga samo iščitavam vaš jal zbog našeg uspješnog rada’.”

Kada je došla u pitanje organizacija velike izložbe njemačkog ekspresionizma, odjurila je Biškupiću i rekla: ‘Sada se vi javite vašem kolegi u Njemačkoj i kažite mu da je vaše vijeće odbilo projekt nakon što smo mi već s njima sklopili sporazum da će financirati transport i osiguranje’. Dakle, toliko o naklonosti i pogodovanju.”

Kršnjavi, Šuvar, Biškupić

Za ministra Biškupića Kusin ipak ima samo riječi hvale. “Njega su svi pljuvali, kako je to kod nas običaj, a jedan moj kolega, kojeg neću imenovati, dobro je rekao da je Hrvatska imala jako puno ministara kulture, ali da će se pamtiti samo troje, Kršnjavi, Šuvar i Biškupić. Ja bih to potpisala.”

I nakon svega što se proteklog tjedna događalo u Ministarstvu kulture Kusin kaže: “Eto, sada se vidi tko je bio Biškupić. On je jako dobro ustrojio ministarstvo koje je sada, nažalost, razoreno”. Sa sada već bivšom ministricom kulture Zlatar Violić, Kusin nije imala dobro iskustvo. Maknula ju je s vodećeg mjesta u Klovićevim dvorima odmah kako je preuzela ministarstvo. “Mislim da sam bila njezin prvi korak na njezinu vrlo lošem ministarskom putu. Rekla sam tada da sam ja samo prva u nizu koji će uslijediti, što se i obistinilo.”

A u novoj funkciji izrazito je pazila da nikome ne poguduje, kao i na to da prema svakom bude krajnje poštena i transparentna. “Užasan sam pravednik u životu i nikada nikome ne pogodujem. Kada sam došla na mjesto zamjenice gradonačelnika, svi su me zvali da ih zaposlim, pa i moji iz Vjesnika. Ali, ne može se to. Vrlo sam stroga, puno tražim i samo najbolje može proći.”

Kusin kaže da su se pojavile i teze da se svetila Klovićevim dvorima ne dajući novac za Picassovu izložbu, što je bio i dio dogovora s Gradom. “Ma kakva osveta! Pa ne isplaćujem ja novac za programe, nego Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport. No, ta je izložba nepotrebno koštala enormne novce. To se moglo učiniti barem u pola cijene. Da sam ja bila ravnateljica, mi bismo tu izložbu imali za maksimalno četiri milijuna i za to dajem ruku u vatru. Izložba njemačkog ekspresionizma, kada su se dovodila djela iz 34 institucije, iz Njemačke i Švicarske, koštala je manje od tri milijuna.”

Za Picassa su prekoračena sredstva, tvrdi. “Gradonačelniku sam napravila analizu svih troškova, a cifre su se mijenjale. U završnoj varijanti troškovi su premašili i sve što je do tada dogovoreno i tu je bilo otezanja. I dandanas zovem gradski ured i kažem da dio našeg duga treba isplatiti. Ali novca nema.”

Učenje u hodu

Dolazak na mjesto zamjenice gradonačelnika bio je treći životni izazov za Vesnu Kusin. “Došla sam s idejama što bi trebalo napraviti, ali se tu u hodu učiš i suočavaš sa svim silnim procedurama, rokovima. Kada si ‘vani’, to često ne možeš ni shvatiti. Najava gradnje knjižnice ne znači da sutra idu bageri. Ma kakvi, prvo treba milijun stvari obaviti.”

Ni na novom radnome mjestu za Kusin politika nije bila dominantna, ali je ipak nije mimoišla. “Ovo je izvršna vlast, a imamo i Skupštinu, gdje je politika. Tu sam vidjela nešto što se može primijeniti i na cijelu zemlju. Kada postoji prijedlog za koji je jasno da ga treba podržati, jer je za opće dobro, onda nastupa politika. Ona rečenica, ‘to je politika’, često je na djelu, kada mnoge ne zanima opće dobro, nego politička borba.”

Dosta je grafitiranja

Kusin tvrdi da je u cijeloj državi situacija “strašna” i da se to reflektira i na Zagreb. “Ove godine imali smo potez Vlade koja provodi mini poreznu reformu, a meni se čini da je to prije svega bio ciljani udar na Zagreb. Dobili smo na sudu postupak da se moraju vratiti ona decentralizirana sredstva, pa je sada smišljeno kako nam opet uzeti novac.” Tvrdi, Vlada je smanjenjem poreza, kao i oprostom dugova, učinila “veliku gestu”, ali se sve svalilo na gradove i lokalnu samoupravu. “Sve se to ne ‘češe’ o državu, već o gradove i druge jedinice lokalne samouprave”. Posljedice svega toga danas osjeća i kultura. Svima je sve smanjeno i naravno da su svi nezadovoljni. Ali, to je naša realnost.”

Prvi radni dan Vesne Kusin u novoj ulozi završio je, kako tvrdi, uspješno. Aktivno je sudjelovala u raspravama u Skupštini i bila je zadovoljna što je prošao prijedlog akcijskog plana za poboljšanje kvalitete zraka u gradu, kao i akcijski plan za sprečavanje vandalskog grafitiranja. “Mislim da sam dobro startala”.