BOŽJA RUKA NA TERENU

Nogomet igraju svi, ali pobjeđuju samo katolici

Od 18 svjetskih prvenstava, 17 su osvojile momčadi iz katoličkih zemalja, a i samo se jednom dogodilo da katolik ne bude najbolji strijelac: Brazilci Garrincha, Pele i Ronaldo, Nijemci Gerd Muller i Miroslav Klose, Hrvati Šuker i Jerković, Englez Gary Lineker...

U Južnoj Africi, na Svjetskom nogometnom prvenstvu igra slavni napadač, najbolji strijelac svoje momčadi u kvalifikacijama, s devet pogodaka, od kojeg se očekuje da svoju reprezentaciju pogura na svjetski tron. Međutim, tome su igraču istodobno čelnici njegova nogometnog saveza zabranili javno svjedočiti svoju vjeru i objašnjavati važnost svojih molitvi koje mu ulijevaju nadu da će uspjeti u ulozi koju mu je namijenila cjelokupna sportska javnost te zemlje. Taj je napadač uvjereni katolik, na treninznima redovito nosi veliki križ oko vrata, a u ruci prebire krunicu. Njegov kolega iz reprezentacije, druga velika zvijezda toga tima, koji se ozlijedio pa ne igra u Južnoj Africi, jednako je predan katolik, koji se čak ne ustručava po tijelu tetovirati svetačke slike.

Prvi je Wayne Rooney, a drugi David Beckham, koji si je nedavno na desnoj strani torza dao istetovirati lik krvavog Isusa, kopiju slike katoličkog umjetnika Matthewa R. Brooksa “Čovjek tuge”, zbog čega ga izvrgavaju ruglu u britanskom tisku, koji taj njegov rad naziva - jadnim. I brzo krilo engleske nogometne reprezentacije Shaun Wright Phillips živi u katoličkoj vjeri, kao i Michael Carick. Uostalom, katolik je bio i jedini Englez koji je postao najbolji strijelac na nekom od dosad održanih osamnaest svjetskih prvenstava, Gary Lineker. Na svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. postigao je šest pogodaka, a četiri godine kasnije u Italiji još četiri, pa je s deset pogodaka daleko najbolji engleski strijelac u povijesti svjetskih prvenstava.

Nizozemska na ovome svjetskom prvenstvu jako ovisi o predanom novopečenom katoliku Wesleyju Sneideru, koji je zaigravši za milanski Inter prešao na katoličku vjeru. Doduše, zaljubio se u katolkinju, no malu ulogu nije odigrao ni klupski svećenik… Tradicija je da nizozemsku reprezentaciju, kao i englesku, krase važni igrači katoličke vjere: prije Sneidera tu su bili Patrick Kluivert i Denis Bergkamp, a među Englezima valja se sjetiti i revnog Paula Scholesa…

Katolici među protestantima

Engleska i Nizozemska jedine su dvije svjetske nogometne velesile u kojima katolici čine gotovo neznatnu manjinu, ali, eto, ni one bez njih ne bi bile to što jesu. Dvojbeno je i kamo svrstati Njemačku. U njoj su katolici relativna većina, čine trećinu stanovništva, a do ujedinjenja 1990., gotovo pola stoljeća, činili su i mnogo veći postotak. Kako bilo, najslavniji njemački igrači su katolici, a naglašeno katolički je i najveći i najpoznatiji njemački klub, münchenski Bayern.

Dakako, katolik je i Gerd Müller, najbolji njemački strijelac svih vremena na svjetskim prvenstvima, koji je, poput Linekera, također na SP-ima postigao deset pogodaka. Nema sumnje, veliki katolik je i Franz Beckenbauer, dosad najveći njemački igrač. Kaiser ne krije da mu je najvažnije životno iskustvo susret s papom Ivanom Pavlom II., 2005., koji je, zašto ne primijetiti, i sam u mladosti bio nadareni nogometaš, i to vratar.

Čak i gotovo isključivo protestantska Švedska ima svoje katolike za igru. Naime, u intervjuu jednom španjolskom sportskom listu, katolikom se izjasnio i Zlatan Ibrahimović. Dakako, i ponajbolji igrač Sjedinjenih Američkih Država Landon Donovan je katolik, kao i druga zvijezda te reprezentacije, Michael Bradley.

Pravoslavne iznimke

Na Dalekom istoku stoluje jedna reprezentacija koja se trajno izdigla iznad statusa autsajdera, to je Južna Koreja. Slučajno ili ne, i tamo obitava znatna katolička manjina; više ih je, primjerice, nego u Hrvatskoj, dakle, više od pet milijuna.

I ponajbolji su afrički igrači na ovom Svjetskom prvenstvu katolici - napadači Obale Bjelokosti Didier Drogba i Kameruna Samuel Eto’o, obojica strijelci, premda su im momčadi ispale. Dakako, i najveći kamerunski igrač u povijesti je katolik, slavni Roger Mila, koji je u Italiji 1990., kao 38-godišnjak, doveo Kamerun do četvrtfinala, što je dosad najbolji plasman bilo koje afričke reprezentacije. Mila je postigao pogodak i četiri godine poslije na prvenstvu u SAD-u, kada je imao pune 42 godine.

Vjerovali ili ne, samo jednom najbolji strijelac svjetskog prvenstva nije bio katolik, baš te 1994. u SAD-u, kad su najbolji strijelci bili Rus Oleg Saljenko i Bugarin Hristo Stoičkov, pravoslavci. Sve ostalo, katolik do katolika, od Argentica Guilerma Stabilea, koji je na prvom svjetskom prvenstvu, 1930. u Urugvaju, postigao osam pogodaka do Miroslava Klosea, Nijemca poljskog podrijetla koji je prije četiri godine u Njemačkoj postigao pet pogodaka.





Katolici iz Afrike

I jedini rođeni Afrikanac koji je bio najbolji strijelac svjetskog prvenstva, slavni Portugalac iz Mozambika Fereiro Eusebio, bio je katolik. Dakako, među tim najboljim strijelcima su i dva hrvatska katolika Dražan Jerković, najbolji strijelac 1962. u Čileu s četiri pogotka i Davor Šuker, koji ih je 1998. u Francuskoj postigao šest.

A katolik je, dakako, bio i vjerojatno najbolji igrač glavom svih vremena Madžar Sandor Kocsis ili Just Fontaine, koji je 1958. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj postigao vjerojatno zauvijek nedostižnih trinaest pogodaka.

Kad, pak, pogledamo četiri prvoplasirane momčadi na svim dosad održanim svjetskim prvenstvima, od 72 mjesta, 55 su osvojile države s pretežito katoličkim pučanstvom (76 posto), pet države s jakim katoličkim utjecajem (7 posto), među koje spada i Jugoslavija, koja je među prve četiri momčadi bila dvaput; zatim devet protestantskih, a s umjerenim katoličkim utjecajem (12,5 posto), dvije pravoslavne (2,7 posto), a samo jedna muslimanska (1,38) posto. Dakako, posrijedi je Turska koja je 2002. u Južnoj Koreji i Japanu osvojila treće mjesto.

Među njima su i države s katoličkim backgroundom koje se danas smatraju nogometnim liliputancima, a nekad su bile svjetske nogometne sile: Austrija, Mađarska i Poljska.

Među prve četiri momčadi omaleni katolički Urugvaj bio je četiri puta, Austrija dvaput, Mađarska dvaput, Čehoslovačka jednom.

Svetac uz aut liniju

A kad pogledamo momčadi izvan toga elitnog kruga, uvidjet ćemo da koliko god neka država bila malena, ako je s katoličkom većinom, velika je vjerojatnost da će se plasirati na svjetsko prvenstvo. Kako u Europi, tako i u Amerikama. Minijaturne Slovačka, Slovenija, Češka, Salvador, Honduras, Paragvaj, Kostarika, sve su one osjetile čar Mundijala. Već smo spomenuli i neke afričke državice. Bez katoličkog začina, ni u njima nema nogometnog napretka, jednako u Kamerunu, Obali Bjelokosti, Gani, Južnoj Africi, pa i u mnogoljudnoj Nigeriji, gdje se, prije utakmica, zajedno mole katolici i muslimani!

Katolički nogometni mudrac iz Travnika Miroslav Ćiro Blažević nedavno je primijetio da nije važno što Diego Maradona nema pojma o trenerskom poslu. Dovoljno je da stoji uz teren. Njegovi igrači gledaju u njemu nekovrsnog živog sveca i ta vjera u njega jača je od svake veleumne taktike.

Pojava heretika

Maradona je nogometni svetac, ma koliko to zapravo bogohulno bilo. U Napulju, gradu kojem je donio naslov talijanskog prvaka, postoji u nekom zidu, u Ulici Benedeta Crocea, Maradonina kapelica. Ondje katolički nogometni fanatici svraćaju na molitvu, pred Maradoninu sliku ukrašenu cvijećem.

Kako to obično biva među katolicima, brzo se razvila i hereza. Prije deset godina u argentinskom gradu Rosariju osnovana je Maradonina crkva, vjerska zajednica koja danas broji više od 120 tisuća članova, koji se u skladu sa svojom vjerom, a pod Maradoninom slikom, i krste i vjenčaju. Među ostalim, slave njegovu “Božju ruku” pomoću koje je 1986. izbacio u četvrtfinalu sa svjetskog prvenstva arhineprijatelje Engleze, i potom doveo Argentinu do drugog naslova svjetskog prvaka.

Maradonini sljedbenici broje godine od njegova rođenja, pa smo sad, prema njima, u 50. godini poslije Maradone, a ne u 2010. godini poslije Krista! Dakako, Maradonin rođendan njihov je Božić, njemu u slavu kite jelku, a imaju i deset zapovijedi Božjih, odnosno Maradoninih.

Molitva za reprezentaciju

Pogađate, nikad se neće razriješiti dvojba tko je najveći igrač u povijesti, ali posve je sigurno da je - katolik. Beckenbauer, Eusebio ili Garincha, Pele ili Maradona, uvijek iza njih stoji neka madona...

Da je nogomet na neki način neodvojiv od katolicizma potvrđuje i inicijativa Južnoafričke biskupske konferencije, koja je uoči Svjetskog nogometnog prvenstva, objavila molitvu potopore svojoj reprezentaciji: “Svemogući Bože, stvoritelju svega, dopusti neka Južnoafrikanci budu dobri domaćini ljudima iz svake nacije, neka ih ugoste s uzbuđenjem i entuzijazmom, i blagoslovi igrače iz svake momčadi dobrim zdravljem i sportskim duhom…”.

Vjera u pobjedu

Ima nečega u katoličkom mentalitetu što ga trajno povezuje s nogometom. Katolička je vjera, poput nogometa, paradoksalna. Katolik se istodobno oslanja na svoje snage i prepušta se sudbini. Onaj tko u sebi nosi vjeru u sveto trojstvo, vjeruje i u nogometnu magiju. Biti katolik i igrati nogomet nekako je podudarno: biti istodobno ambiciozan i izložen nesreći.

Katolik zna da u nogometu ne pobjeđuje najbolji, nego onaj tko više vjeruje u pobjedu. Katolik također sluti da nogometnu utakmicu usmjeravaju neke sile koje nije moguće dokučiti, i da bez božje pomoći možeš imati najbolje igrače na svijetu pa izgubiti od posve nepoznatih početnika.

U nogometu se često sluti i neka viša pravda, pa se izgubljena utakmica obično opravdava kaznom za neki skriven a neokajan grijeh.

Pitajte Miroslava Ćiru Blaževića: bi li on bez krunice i molitve ikad doveo svoju momčad do trećeg mjesta na svijetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 09:15