NOĆ KAD SMO UBILI OSAMU 'Ni mužu Billu nisam odala da Obama i ja idemo u tajni lov na Bin Ladena'

Bilo je to početkom ožujka 2011. Leon Panetta (tadašnji direktor CIA-e, op. prev.) i ja bili smo sami na ručku u privatnim prostorijama na osmom katu State Departmenta. Nedugo prije toga pozvao me na stranu nakon jednog od sastanaka u Sobi za operativne poslove i rekao mi da mi ima nešto važno reći. Bez ikog drugog, bez snimanja. Predložila sam da se nađemo u njegovu uredu u Langleyju, ali on je uporno želio da to bude u State Departmentu. I tako smo se našli, a mene je doista zanimalo što to on ima tako važno reći.

CIA na tragu

Leon se nagnuo prema meni i rekao mi da je CIA, temeljem najbolje informacije, kakvu godinama nisu imali, na tragu moguće destinacije na kojoj se nalazi Osama bin Laden. I da Agencija već neko vrijeme radi na tome. Leon je sada polako o tome počeo upoznavati više vladine dužnosnike, počevši od Bijele kuće. Tako je do Boba Gatesa (ministar obrane od 2006.do 2011., op. prev.) u Pentagon otišao još prošlog prosinca. U veljači je tako održao sastanak i u Združenom stožeru, s admiralom Billom McRavenom, glavnim zapovjednikom Združenih specijalnih postrojbi, čiji bi vojnici, ako se obavještajne informacije pokažu točnima, izveli udarnu akciju. Sada je o svemu obavijestio i mene, jer je želio da se pridružim toj maloj skupini u Bijeloj kući, skupini koja će donijeti konačnu odluku što treba napraviti.

Znala sam da je predsjednik Obama vrlo brzo nakon inauguracije rekao Leonu da bi želio da se CIA ponovno svim snagama baci na al-Qa’idu i da pronađu tog Bin Ladena. I agenti i analitičari radili su maksimalno na tome i u Langleyju i na terenu, a sada se činilo da su ti napori donijeli i neke rezultate. U to vrijeme prošlo je već deset godina otkako sam stajala na još zadimljenim ruševinama, na mjestu gdje su stajali njujorški neboderi Blizanci, a Amerikanci su i dalje čekali da se pravda izvrši. Jednako tako, znala sam da su obavještajne informacije vrlo nesigurne i da se mnogo ranijih informacija i tragova pokazalo pogrešnima.

Mala skupina

Jednako tako, nikome u State Departmentu, kao ni bilo gdje drugdje, nisam smjela reći što se događa, a to je dovelo do nekih nezgodnih situacija među ljudima s kojima radim. Već više od dvadeset godina sa svime što činim upoznato je još barem deset ljudi oko mene, no tada sam povukla neke oštre rezove i prilagodila se novoj situaciji.

Mala skupina kojoj sam pripadala sastala se mnogo puta u Bijeloj kući tijekom ožujka i travnja. Leon i njegov tim predstavili su nam cijeli slučaj i objasnili narav informacije koja ih je navela da posumnjaju da “vrlo vrijedna meta”, vjerojatno Bin Laden, boravi u kući opasanoj zidovima u pakistanskom gradu Abbottabadu, nedaleko od najveće pakistanske vojne škole, nalik našem West Pointu. Neki od naših obavještajnih analitičara bili su prilično sigurni da su konačno pronašli svog čovjeka. Drugi su bili malo manje sigurni u to, pogotovo oni koji su bili dovoljno dugo u svom poslu da se sjećaju kako su sasvim pogrešne informacije dovele do zaključka da je Sadam Husein bio u posjedu kemijskog naoružanja za masovno uništenje. Tako smo mi tamo pretresali izvještaje, slušali što su nam stručnjaci imali reći i vagali istinitost informacija.

Razmatrali smo i daljnje korake. Postojala je zamisao da se ti obavještajni podaci podijele s Pakistancima i onda s njima izvede združena operacija, no i ja i još neki smatrali smo da ne bismo smjeli vjerovati Pakistanu. Predsjednik Obama je odmah odbacio tu zamisao. Druga je zamisao bila da se na tu zgradu izvede zračni napad bombardiranjem. To bi isključilo svaki rizik da strada itko od Amerikanaca, ali bi nastala, sigurno, i velika kolateralana šteta u prilično gusto naseljenom okružju i ne bi bilo nikakvog načina da se kasnije utvrdi je li Bin Laden uopće tamo bio ili nije. Upotreba dalekometne rakete s nekog lansera mogla bi smanjiti štetu, ali i dalje ne bi bilo moguće naknadno identificirati tijela niti prikupiti dovoljno obavještajnih podataka. Moglo bi se u tom slučaju dogoditi i da raketa sasvim promaši, pa čak i da ne eksplodira. Jedini način da se utvrdi je li on tamo ili nije, odnosno da ga se u tom slučaju ubije ili zarobi, bio je da se pošalju specijalne postrojbe duboko u Pakistan i da se na tu kuću izvede zračni desant.

Iskusna momčad

Specijalci admirala McRavena izvrsno su izvježbana i iskusna momčad, no i dalje nije bilo nikakve sumnje da je cijela operacija bila iznimno riskantna, pogotovo kad bi došlo do sukoba naših ljudi s pakistanskim snagama reda, stotinama kilometara daleko od bilo kakva sigurna utočišta.

Predsjednikovi savjetnici bili su podijeljeni oko operacije. Leon i Tom Donilon, koji je tada bio Nacionalni savjetnik za sigurnost, predlagali su da se odmah krene u izvršenje cijele operacije. Bob Gates, čovjek koji je proveo više desetaka godina kao analitičar CIA-e, nije bio tako siguran. On je mislio kako su obavještajni podaci odviše neodređeni i strahovao je da bi sukob s Pakistancima ugrozio naše napore za stabilizacijom stanja u Afganistanu.

....

Bili su to teški razgovori, opterećeni pretjeranim emocijama. Za razliku od većine problema s kojima sam se suočavala kao ministrica vanjskih poslova, zbog izuzetne tajnosti nisam se mogla povjeriti niti jednom vanjskom savjetniku ili stručnjaku.

( Preveo Saša Drach)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista