Početkom jeseni 2010. agonija Kamenskog bila je na vrhuncu. Poznata hrvatska tvornica, koja je samo šest godina prije zapošljavala 1703 ljudi, šivala 323 tisuće vrhunskih muških sakoa, 460 tisuća muških i ženskih hlača, 239 tisuća ženskih jakni, većinu po licenci Pierrea Cardena i do 2001. isplaćivala dividendu svojim dioničarima, bila je pred terminalnim kolapsom.
Radnici više od dva mjeseca nisu dobili ni svoje mizerne plaće, nisu im uplaćivani doprinosi, struju je tvornica imala samo zahvaljujući osobnim molbama i poznanstvima nekih svojih ljudi u HEP-u. U tvornici je izbila pobuna koja je danima privlačila golemu pozornost hrvatskih medija. Držali su se beskrajni i nekorisni skupovi zaposlenika, direktor je obećavao plaće za dva dana, tri, najviše sedam, ali to se nije obistinilo. No, tračak nade se pojavio na obzoru!
Nova lokacija
Antun Crlenjak, direktor i jedan od suvlasnika poduzeća, bijesnim radnicama, većinom ženama, rekao je da samo čeka potpis direktora Zagrebačke banke Goldštajna na sporazum kojim će grupa strateških partnera, Zabina nekretninska tvrtka Zane, slovenska Nova ljubljanska banka i Orion grupa, graditelj zagrebačkog naselja Sopnica-Jelkovec, dati Kamenskom hipotekarni kredit za preživljavanje i preseljenje proizvodnje na novu lokaciju, već kupljeno zemljište u poslovnoj zoni Svete Helene uz autocestu prema Varaždinu. Visoka delegacija iz banke već je obišla tvornicu, anketirani su i stanari obližnjih kuća bi li prodali svoje derutne stanove kako bi se na njihovu mjestu mogao sagraditi velebni poslovno-prodajni kompleks...
Da bi potkrijepio svoje riječi, Crlenjak je pred svima nazvao Zagrebačku banku i zatražio direktora, ali tamo su mu rekli da je direktor - na godišnjem odmoru! Po tko zna koji put, od rješenja za Kamensko - ništa! Tvorničkim šveljama tog trenutka popustila je svaka samokontrola. Strašno su izvrijeđale Crlenjaka, govorile mu da je debeli lažljivac i smrad, da ih samo maltretira i vuče za nos, da je uvijek samo lagao i nikada nije održao riječ i da mu svatko, čim treba nešto potpisati, uvijek pobjegne, jer je nesposoban i neodgovoran.
Ime osobe koja je to novinaru ispričala, međutim, ne možemo navesti.
O propasti Kamenskog razgovarali smo s barem desetak protagonista, ali sa svima pod striktnim uvjetom da njihova imena nećemo objaviti. Oko Kamenskog vlada nevjerojatna paranoja, pršte nebrojene teorije zavjere, svatko ima svoju priču i Kurosawin “Rašomon” prema Kamenskom je dječja bajka. Ni sa samim Crlenjakom nismo mogli razgovarati jer je u istražnom zatvoru, kao i njegov prethodnik na direktorskom mjestu Damir Rihtarić.
Dvostruka igra
Pitate li bivše radnice, reći će vam da je direktor igrao dvostruku igru, s jedne strane je glumio da spašava proizvodnju, a s druge ju je, po nalogu vlasnika, zapravo uništavao. Bivši dioničari uvjereni su da je, upravo suprotno, radnicama i njihovim sindikalnim vođama netko manipulirao da nepotrebno zatraže stečaj i oslobode nekretnine.
Svi uglas tvrde da je Zaba samo mazala oči jednima i drugima i zavlačila staviti svoj potpis na bilo kakav sporazum, lukavo računajući da će do “vrijedne lokacije” doći puno lakše kad proizvodnja stane. U javnosti je, pak odjeknula malo drukčija, ali puno opakija priča: “Kamensko je skrojeno po Kutlinoj mjeri”, “Tvornica uništena zbog vrijednog zemljišta, uhićenja još nema”, vrište naslovi iz novina i s internetskih portala.
Gdje je istina? Što je od svega toga točno?
Kamensko, točnije čak dva Kamenska, dioničko društvo i njegova kćerinska tvrtka Kamensko trgovina d.o.o., od 12. listopada 2010. u stečaju su pa sada njihovim sudbinama, po nekim sasvim drukčijim pravilima od rekla-kazala, teorija zavjera i sveopćeg uzajamnog sumnjičenja i optuživanja, hladno i rutinski upravljaju stečajni suci, stečajni upravitelji i sudovi. Vlasnici su razvlašteni i nadaju se da će svoj kapital uspjeti barem donekle naplatiti iz stečajne mase kad konačno i na njih dođe red.
Sa 18,25 posto kapitala najveći je dioničar (bila) tvrtka Vilinske poljane sa sjedištem u Donjoj Stubici. Drugi najveći dioničar je Tekstil Gvozd (11,66 posto) iz gradića Gvozda, i sama u stečaju. Slijedi švicarska Swissena AG, sa zgodnom internetskom stranicom na kojoj, međutim, u rubrikama Geschäftssegmente i management nema niti jednog imena.
Tu je i Orion grupa koja ima 2,35 posto glavnice, koliko i hrvatska država kroz Audio, a slijedi ih bivša direktorica Kamenskog, a danas direktorica u Zagrebačkoj banci, o kojoj će kasnije biti više riječi, Anka Gregorić sa 1,49 posto. Svi suvlasnici, spomenuti i ostali, gube s propašću Kamenskim nominalno 85 milijuna kuna vlastitoga kapitala. A budući da se još nije rodio dioničar koji će namjerno upropastiti svoj kapital, očito je i ta kombinacija i ideja da vlasnici uništavaju tvrtku u slučaju Kamenskog u najmanju ruku čudna i nelogična. No, ako nije to, a što onda jest? Što se u Kamenskom doista dogodilo, gdje je pošlo krivo?
Siloviti rast
Vrlo dobar pregled “početnog stanja” Kamenskog može se naći u Skraćenom prospektu za njegovo uvrštenje na Varaždinsko tržište vrijednosnica iz listopada 2004. Vlasnička struktura proistekla iz pretvorbe 1993. bila je raspršena, najviše su dionica imali Kapitalni fond (5,72 posto) i Hrvatski fond za privatizaciju (2,64 posto). Među ostalih deset najvećih gotovo svi su zaposlenici tvornice, nitko ni s dva posto glavnice.
Od 1703 zaposlena, više od tisuću ih je bilo s najnižim kvalifikacijama. Do 90 posto poslova koji su se obavljali činila je samo usluga šivanja iz donesene robe, takozvani lohn poslovi. Ali, od trenutka kad je, nedugo nakon Drugoga svjetskog rata, prestalo biti tvornica vojnih odora, Kamensko je silovito raslo i razvijalo se. Investiralo je u automatizaciju proizvodnje, u AOP, u preorijentaciju s košulja na sakoe, uvelo je vrhunsku tehnologiju. Otvaralo je nove dućane.
Prvi mali gubitak, samo 2,2 milijuna kuna, zabilježen je 2003. godine, ali gotovo je nevjerojatno da Kamensko u tom trenutku nije imalo u bilanci niti jedne jedine kune dugoročnih obveza! Kratkoročno, potraživalo je od kupaca 17 milijuna kuna i dugovalo je dobavljačima 17 milijuna kuna. Jedini kredit koji je tvornica koristila bilo je Zabinih simboličnih 70.000 eura!
U prvim godinama novog milenija Kamensko je izgledalo kao radničko-dioničarska utopija: bez i dana kašnjenja isplaćivalo je 1703 plaće, a dioničarima od 1994. do 2001. i dividendu između 6 i 16 kuna po dionici! No, zapravo, bila je to modna kuća od karata.
Kad se 94 milijuna kuna poslovnih prihoda Kamenskog u 2004. podijeli na 1703 zaposlenika, vidi se tragična istina: prosječni je mjesečni prihod po radniku bio samo 4600 kuna. Odatle je trebalo isplatiti plaće, poreze i doprinose, amortizaciju, sve troškove, održavanje, ulaganje u razvoj i tko zna što sve ne, kako to već bude u svakoj velikoj tvornici. No, da ne bi netko mislio da u tom prosjeku ima i nekih skrivenih velikih plaća, recimo da su zaposlenici članovi Nadzornog odbora neto primali 4500 do 4800 kuna, a glavna direktorica Anka Gregorić skromnu 9658,31 kunu. To očito nije moglo potrajati.
Tržišni rizici
Pritom, Kamensko je kod uvrštavanja na VTV vrlo precizno dijagnosticiralo rizike s kojima se suočava. “Liberalizacijom je domaće tržište zasićeno jeftinim proizvodima stranog porijekla koji su slični ili identični proizvodima Kamenskog. Rješenje je u zadržavanju konkurentnosti na specijaliziranim programima, racionalizaciji poslovanja i povećanju produktivnosti”, navode se tržišni rizici.
A produktivnost po jednom zaposlenom matematički se postiže samo na dva načina: ili povećanjem ukupnog prihoda ili dijeljenjem istog prihoda s manjim brojem zaposlenika. Prvo je Kamenskom bilo nedohvatno pa je odabralo drugi put. Svake od sljedećih godina Kamensko se rješavalo 231, pa 235, zatim 229, pa 147 zaposlenika. U vrlo kratkom roku iz Kamenskog su otišla ili su dobila otkaz 842 radnika.
Na internetskim portalima ostalo je zabilježeno da se 26. studenoga 2010. (bila je srijeda, šest tjedana nakon otvaranja stečaja) od svojih šivaćih mašina, pegli i radnih mjesta tužno oprostilo zadnjih 450 radnica tekstilne tvornice Kamensko. Sljedeći tjedan pridružile su se hrvatskoj tragičnoj vojsci nezaposlenih, svojim brojnim supatnicama iz NIK-a, Vesne, Modne konfekcije, Slavonije, Sport Heruca, Suvremene žene, Oroteksa, Kluba mode, Regeneracije, Zivta, Pobjede, Zelinke, TKZ-a... Ulaz u tvornicu Kamenskoga je zaključan, a na staklima moderne četverokatne poslovne zgrade na Trgu dr. Franje Tuđmana, gdje Zagrepčani masovno dovode pse u šetnju i igru, počela se hvatati paučina. Kao u noćnoj mori, u punoj mjeri i u najdrastičnijem obliku ostvarili su se svi rizici na koje je upozoravao prospekt za burzovno listanje Kamenskog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....